Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-545/21 (M. S.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-545/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-545/21, rješavajući apelaciju Mahira Smailbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mahira Smailbašića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 380386 17 Gž od 3. novembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Mahiru Smailbašiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preuzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mahira Smailbašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 380386 17 Gž od 3. novembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mahir Smailbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dženana Smailbašić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 380386 17 Gž od 3. novembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 380386 13 P od 12. jula 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 19. maja 2022. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog S. O. (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije 1. i 2. juna 2022. godine, pa su ti odgovori 6. juna 2022. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici radi eventualnog izjašnjenja na odgovore Međutim, ona nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantova majka (u daljnjem tekstu: apelantova prednica) je 23. septembra 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, radi smetanja posjeda. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 380386 13 P od 12. jula 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantova prednica tražila da se utvrdi da ju je tuženi omeo u posljednjem mirnom posjedu nekretnina, na način bliže opisan u izreci rješenja, te da se naloži tuženom da o svom trošku „vrati posjed“ u prvobitno stanje, na način bliže opisan u izreci rješenja i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda prema apelantovoj prednici.

6. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da radnje tuženog (postavljanje željezne konstrukcije i zatvaranje „željeznom roletnom“ prozora na pomoćnom objektu) nemaju obilježja smetanja posjeda jer nisu usmjerene na sprečavanje ili ograničavanje apelantove prednice u njenom mirnom posjedu nekretnina. Općinski sud je ukazao da kod tuženog nije utvrđeno postojanje svijesti da svojim radnjama mijenja posjedovno stanje, jer ničim nije izrazio volju da onemogući ulazak dnevne svjetlosti u kuću apelantove prednice. Općinski sud je naveo da, s obzirom na navedeno, nisu ispunjeni uslovi za pružanje posjedovne zaštite propisane članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO).

7. Apelantova prednica je podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja, te je 31. oktobra 2017. godine spis dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 380386 17 Gž od 3. novembra 2020. godine odbijena je žalba apelantove prednice i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dozvolio izvođenje svih dokaza koje su stranke predložile na pripremnom ročištu, te da su ti dokazi izvedeni tokom postupka. Međutim, Kntonalni sud je naveo da je punomoćnik apelantove prednice odustao od izvođenja dokaza njenim saslušanjem. Dalje je sud naveo da je, nakon izvođenja dokaza saslušanjem tuženog i svjedoka, punomoćnik apelantove prednice ponovo predložio njeno saslušanje, ali da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio navedeni prijedlog u smislu relevantnih odredaba ZPP-a. Također, Kantonalni sud je naveo da je punomoćnik apelantove prednice odustao i od izvođenja dokaza čitanja i uvida u spise Općine Stari Grad, Službe za inspekcijske poslove. Kantonalni sud dalje naveo da prvostepeni sud kod ocjene dokaza nije navodio sadržaj svakog dokaza pojedinačno, nego je slobodnom ocjenom izvedenih dokaza koju je ograničio na odlučne činjenice, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Osim toga, Kantonalni sud je istakao, suprotno žalbenim navodima, da radnjama tuženog apelantova prednica nije ograničena niti onemogućena u vršenju faktičke vlasti na i u pomoćnom objektu na način na koji ga je i ranije koristila, jer je nivo svjetlosti koji ulazi u pomoćni objekat dovoljan za njegovu redovnu upotrebu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelant, prije svega, navodi da je došlo do „očigledne povrede prava na pristup sudu“ jer je, odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim je tražena zaštita od smetanja posjeda, onemogućen u pravu na sudsku zaštitu. Naime, apelant naovodi da nema prava na vanredan pravni lijek protiv odluka koje su donesene „na njegovu štetu“. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjenica. Apelant ističe da je protivno pozitivnopravnim propisima da u pravnom prometu egzistira odluka u kojoj sud cijeni iskaz samo jedne strane (tuženog), dok ostale dokaze nije cijenio, te se tako „konstituiše odnos nejednakog postupanja“. Apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke jer je u potpunosti izostavljeno obrazloženje kako prvostepenog tako i dugostepenog suda koji „uopće nije cijenio žalbene navode“. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je postupak pred nadležnim sudovima trajao osam godina, što je neopravdano dugo. II.Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da donošenjem osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

11. Općinski sud je naveo tok postupka pred tim sudom, te da su neosnovani apelacioni navodi.

12. Tuženi je predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03), u relevantnom dijelu glasi:

2. Zaštita posjeda Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava). Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje da li je apelant koji osporava rješenje Kantonalnog suda ovlašteno lice za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je njegova majka koja je bila stranka u postupku, preminula 20. novembra 2019. godine odnosno u toku postupka po žalbi, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

18. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja predstavke, moguće da osoba koja ima potreban pravni interes (npr. bliski srodnik), podnese predstavku u kojoj navodi prigovore vezane uz smrt, ali da se tada predstavka vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Evopski sud, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, predstavke br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje predstavke u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve. U presudi Micallef Evropski sud je to obrazložio time da podnosilac predstavke ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je, poslije sestrine smrti, on platio i10 drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnosioci predstavki su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa predstavkom (vidi Evropski sud, Marie- Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, predstavka broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, predstavka broj 17671/02). Ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud, npr. u odluci broj AP-061/20 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1061/20 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u osporenom postupku potrebno utvrditi da li se radi o apelantovom „nasljednom interesu“, ili o nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu, ili ishod postupka ima direktan učinak na apelantova nasljedna prava. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenula apelantova prednica radi smetanja posjeda, te da je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a ona obavezana da tuženom nadoknadi troškova parničnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je pravosnažnim dopunskim rješenjem o nasljeđivanju, apelant proglašen zakonskim nasljednikom prvog nasljednog reda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za apelantovu prednicu kao stranku u navedenom postupku, već da se radi o pravu u odnosu na koje apelant, shodno standardima Evropskog suda, može imati nasljedni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta apelant, kao sin tužiteljice u osporenom parničnom postupku, koja je preminula u toku parničnog postupka, ima legitiman interes da podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda.

20. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 380386 17 Gž od 3. novembra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje „u razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

23. Člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Člana 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku radi smetanja posjeda, dakle, o predmetu građansko-pravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

26. U vezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je onemogućen u pravu na sudsku zaštitu zato što, u konkretnom slučaju, ne postoji pravo na vanredni pravni lijek protiv odluka koje su donesene na njegovu štetu. Ako se ima u vidu da je u zakonom propisanoj proceduri apelantova prednica podnijela tužbu radi smetanja posjeda, o čemu su sudovi meritorno odlučivali na dva stepena, Ustavni sud smatra da je pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pitanje u kojim postupcima će zakonodavac propisati i vanredni pravni lijek, a u kojima ne, ne pokreće pitanje prava na pristup sudu u smislu prava na pravično suđenje.

27. Ustavni sud dalje uočava da apelant smatra da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer „u pravnom prometu egzistira odluka u kojoj je sud cijenio iskaz samo jedne strane“ (tuženog), dok ostale dokaze, kako navodi, nije cijenio. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19. i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantovoj prednici, kao tužiteljici u parničnom postupku, na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, što uključuje predlaganje dokaza i suprotstavljanje dokazima suprotne strane. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je punomoćnik apelantove prednice odustao od izvođenja dokaza čitanja i uvida u spise Općine Stari Grad i saslušanja apelantove prednice u jednoj fazi postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došla u pitanje ravnopravnost strana u postupku, zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani.

28. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer nisu ispunjeni uslovi za pružanje posjedovne zaštite propisane članom 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve prigovore koje je apelantova prednica iznijela tokom postupka, a naročito prigovore koji se tiču dokaza na kojima je zasnovana odluka, odnosno ocjene dokaza, a koje je apelant ponovio i u apelaciji, i da su ih ocijenili neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su o zaključcima u vezi sa navedenim prigovorima u osporenim rješenjima data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Iz navedenog slijedi da su neosnovni apelantovi prigovori da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. U vezi sa navodima o neopravdano dugom trajanju postupka, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem dužine postupka pred sudovima, isticao da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002- I, stav 38).

32. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe (23. septembra 2013. godine) do donošenja rješenja Kantonalnog suda (3. novembra 2020. godine). Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je oko sedam godina. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, da se ne radi o složenom predmetu, kao i da apelantova prednica svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja parničnog postupka.

33. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao tri godine i oko 10 mjeseci od podnošenja tužbe. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao više od tri godine (računajući od dostavljanja spisa na postupanje po žalbi). Pri tom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odgovorima na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava, bez davanja relevantnih razloga zbog čega je postupak u predmetu koji je po zakonu hitan trajao oko sedam godina.

34. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem sa rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je do kršenja prava došlo zbog neažurnog postupanja redovnih sudova koji u odgovorima na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina trajanja parničnog postupaka, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32-34.), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

37. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode trajao oko sedam godina, za šta isključivu odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud, koji u odgovorima na apelaciju nisu dostavili relevantne i prihvatljive razloge za neažurno postupanje.

40. Ustavni sud, nasuprot prethodnom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, zato što apelant nije dokazao da mu je uskraćen pristup sudu ili da mu je prekršeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, niti je bilo moguće zaključiti da su sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

41. Nema ni povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant ove navode zasniva na istim navodima koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje, iz čega se ne može zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-545/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio