Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/21 (D. M.-M.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi i izdaci
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-77/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-77/21, rješavajući apelaciju Dražane Martinović-Mamić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražane Martinović- Mamić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059430 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražana Martinović-Mamić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, koju zastupa Odvjetničko društvo "Milas, Martinović & Partneri" iz Mostara, podnijela je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 059430 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine.
2. Apelantica je sa Kliničkom bolnicom Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica, sadašnji naziv Sveučilišna klinička bolnica Mostar) zaključila 8. februara 2000. godine ugovor o specijalizaciji. Prema članu 7. navedenog ugovora apelantica se kao specijalizant obavezala da po završenoj specijalizaciji ostane na radu kod tužiteljice u dvostrukom trajanju u odnosu na trajanje specijalizacije. Članom 8. ugovora je predviđeno da je apelantica dužna vratiti cijeli iznos koji je uložen u njeno školovanje sa revalorizacijom i zateznom kamatom obračunato u KM ili Kunama po srednjem tečaju ukoliko, po završenoj specijalizaciji, ne ostane na radu kod tužiteljice u skladu sa članom 7. ovog ugovora. Apelantica je 21. januara 2008. godine podnijela tužiteljici zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa te je 22. januara 2008. godine doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu. Nakon toga tužiteljica je pozvala apelanticu da postupi prema odredbama člana 8. Ugovora i vrati dio novca uloženog u njenu specijalizaciju. Kako apelantica nije tako postupila, tužiteljica je protiv nje podnijela tužbu.
3. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 58 0 P 059430 09 P od 1. decembra 2014. godine kojom je obavezao apelanticu da tužiteljici na ime troškova specijalizacije isplati iznos od 62.884,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da joj naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
4. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je rješenjem broj 58 0 P 059430 15 GŽ od 12. juna 2018. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje koje će se provesti pred drugim sudijom.
5. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu broj 58 0 P 059430 18 P2 od 18. decembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 059430 20 Gž 2 od 26. maja 2020. godine. Prostepenom presudom je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelantica na ime troškova specijalizacije po ugovoru o specijalizaciji isplati iznos od 26.950,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. decembra 2009. godine pa do isplate. Presudom je obavezana tužiteljica da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju obje presude su navedene relevantne činjenice (vidi, točka 2. ove odluke) kao i da je apelantica specijalizaciju iz neurologije provela u bolnici u Zagrebu gdje je položila i specijalistički ispit 21. oktobra 2003. godine. Navedeno je i da je apelantica na specijalizaciji provela ukupno tri godine i osam mjeseci. što znači da je bila obavezna na radu kod tužiteljice nakon završene specijalizacije provesti ukupno sedam godina i šest mjeseci. Međutim, apelantica je na radu kod tužiteljice nakon specijalizacije provela ukupno četiri godine i dva mjeseca. Dalje, sudovi su obrazložili da je kao dokaz o tome da je na apelanticino stručno obrazovanje potrošila iznos od 62.046,80 KM, na tužiteljicin zahtjev provedeno vještačenje i uvid u kartone plata, ali ne i platne liste jer se one ne čuvaju toliko godina. Na navedeni način, prema obrazloženjima presuda, nakon što su odbijeni ostali iznosi koje je apelantica „odradila“, došlo se do potraživanog iznosa od 26.950,60 KM .
6. Općinski i Kantonalni sud su , međutim, istakli da navedeni iznos nije prihvatljiv zato što je apelantica sve vrijeme bila u radnom odnosu kod tužiteljice i kao liječnik pružala zdravstvene usluge. Zbog toga joj, kako je navedeno, ne može biti uskraćeno pravo na plaću i data obaveza da sporni, preostali iznos vrati tužiteljici, bez obzira što je bila specijalizantica. Pri tom je Kantonalni sud istakao da s obzirom da Pravilnikom o specijalizaciji nije konkretizirano šta se podrazumijeva pod troškovima specijalizacije, te da stoga smatra da to mogu biti samo troškovi naknade za mentora, za članove stručne komisije, troškovi redovnog polaganja ispita i eventualno neki drugi troškovi koje je imala zdravstvena ustanova u kojoj je obavljana specijalizacija, ali ne i naknade u vezi sa redovnim radom specijalizanta.
7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tužiteljica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 58 0 P 059430 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, reviziju usvojio i preinačio obje nižestepene presude na način da je obavezao apelanticu da tužiteljici isplati potraživani iznos od 26.950,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. decembra 2009. godine do isplate i da joj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju revizija dopuštena zbog ujednačavanja sudske prakse s obzirom da je u nekim drugim predmetima navedenim u presudi, Kantonalni sud ranije zauzimao drugačiji stav. Osim toga, i Vrhovni sud je, s druge strane, o istom pitanju zauzeo svoj stav, između ostalih i u presudi broj 39 0 Rs 046044 18 Rev 0d 11. februara 2020. godine. S timu vezi, Vrhovni sud je istakao da s obzirom da je članom 8. Ugovora određeno vraćanje cijelog iznosa koji je uložen u apelanticino školovanje to se isplaćene plate i naknade ne mogu posmatrati odvojeno u odnosu na ostale troškove specijalizacije i isključivo vezati za apelanticina prava po osnovu radnog odnosa.
8. Dalje je obrazloženo da je prema odredbi člana 3. Zakona o radu poslodavac fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao po osnovu ugovora o radu, a da je prema članu 4. istog zakona zaposlenik fizičko lice koje je zaposleno po osnovu ugovora o radu. Prema obrazloženju Vrhovnog suda tužiteljica nije apelantici dala posao po osnovu ugovora o radu niti je apelantica bila zaposlenik po osnovu ugovora o radu u vrijeme specijalizacije. Kako je obrazložio Vrhovni sud apelantica je obavljala specijalistički staž prema ugovoru o specijalizaciji i predviđenom planu i programu za specijalizaciju iz oblasti neurologije. Obrazloženo je da je prema odredbi člana 112. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, specijalizacija poseban vid organiziranog stručnog usavršavanja u cilju osposobljavanja zdravstvenih radnika sa visokim obrazovanjem za stručni rad iz određene grane medicine. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, svrha specijalizacije, prema navedenim zakonskim odredbama je osposobljavanje, konkretno apelantice, za rad specijaliste neurologa, za koju granu medicine je tužiteljica iskazala potrebu i spremnost da se apelantica usavrši i osposobi, te da se onda zaposli kao specijalista neurolog. Kako je obrazloženo, zbog svega navedenog tužiteljica je i plaćala apelantici troškove kroz iskazanu platu i naknade koji se iz tih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu izdvojiti iz troškova specijalizacije i posmatrati kao naknada za obavljeni rad po osnovu ugovora o radu.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 23. st. 1. i 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i pravo iz člana
7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U opširnoj apelaciji apelantica navodi da smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo i da joj na osnovu bilo koje zakonske odredbe ne mogu biti oduzete plate koje je zaradila. Apelantica smatra i da je obrazloženje odluke Vrhovnog suda nerazumljivo te da se stav iz dosadašnje prakse tog suda na koji se poziva u osporenoj presudi ne može primijeniti na konkretan slučaj, jer se isplaćene plate i druge naknade vezane za redovan rad ne mogu smatrati troškovima specijalizacije.
10. U Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
(Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) Raskidanje ugovora prije isteka roka Član 128.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnika o specijalizaciji, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje pri tome slijedeći svoju praksu. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pa stoga nema ništa što bi moglo voditi zaključku o proizvoljnosti u primjeni prava. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2810/19 od 11. marta 2020. godine i AP-3250/20 od 9. februara 2022. godine dostupne na www.ustavnisud.ba) već rješavao slično pravno i činjenično pitanje. Ustavni sud je u navedenim odlukama istakao da je analizirao presude Vrhovnog suda osporene u tim predmetima i da u vezi s tim nije utvrdio da je sud proizvoljno primijenio pravo. Naime, Ustavni sud je ukazao na stav Vrhovnog suda da kod činjenice da je zaključen ugovor o specijalizaciji, usvajanje zahtjeva za vraćanje novčanih sredstava primljenih za vrijeme trajanja specijalizacije zbog povrede tog ugovora, ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje, jer nije suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, te da stoga u takvom slučaju nema nepravilne primjene čl. 3. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Također je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je tužitelj, shodno odredbi člana 128. ZOO-a, osnovano raskinuo i otkazao ugovor o radu apelantu, a da obaveza vraćanja iznosa primljenog na ime specijalizacije, uključujući i plate, ima materijalnu osnovu u odredbi člana 132. stav 2. ZOO.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić