Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-79/21 (S. N.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-79/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 79/21, rješavajući apelaciju Safeta Nizančevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Safeta Nizančevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je, u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020.
godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Safetu Nizančeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Nizančevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Nizančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švedske, kojeg zastupa Bojana Duka-Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 13. juna i 6. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. juna 2022. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 6. septembra 2022. godine apelantu radi izjašnjenja. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 30. decembra 2013. godine podnio tužbu protiv Svjetlane Brborović, Fonda PIO Banja Luka, Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, Slavka Brborovića i Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotužena ili svi zajedno tuženi) radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete.
6. Iz stanja spisa proizlazi da su prvotužena i četvrtotuženi podnijeli protivtužbu protiv apelanta, drugotuženog, trećetuženog i petotužene radi utvrđenja.
7. Apelant je više puta, 2015, 2016, 2017. i 2018. godine, podnosio urgencije kojima je tražio da Osnovni sud hitno postupa u konkretnom predmetu.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 183310 13 P od 20. februara 2020. godine, izrekom koja sadrži 12 stavova, odlučeno je o postavljenim tužbenim i protivtužbenim zahtjevima (radi utvrđenja prava na nekretninama i predaje u posjed i naknade štete), kako je to detaljno navedeno u izreci presude.
9. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant poslije smrti svoje majke naslijedio i postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Banjoj Luci. Pravosnažnom odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPC) od 13. juna 2000. godine potvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant na osnovu navedene odluke CRPC-a podnio zahtjev za izvršenje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka, na temelju kojeg je donesen zaključak o dozvoli izvršenja od 16. septembra 2008. godine. Ovim zaključkom je apelantu, kao tražiocu izvršenja, dozvoljeno administrativno izvršenje koje je provedeno 10. jula 2012. godine, kada je apelant uveden u posjed spornog stana. Osnovni sud je ocijenio da je o apelantovom stanarskom pravu odlučeno pravosnažnom, konačnom i obavezujućom odlukom CRPC-a, pa odluka o tom apelantovom pravu veže sud, tako da to pitanje u konkretnoj parnici ne može biti drugačije riješeno od toga kako je riješeno u tom upravnom postupku (član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je odlukom drugotuženog od 28. aprila 1993. godine sporni stan dodijeljen na trajno korištenje pravnoj prednici prvotužene, koja je na osnovu te odluke zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa pravnim prednikom trećetužene. Također, pravna prednica prvotužene je zaključila i ugovor o otkupu spornog stana sa drugotuženim, kao vlasnikom tog stana, pa joj je po osnovu tog ugovora dozvoljen upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova.
10. Osnovni sud je osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva (od st. 1. do 10. izreke presude) detaljno pojasnio na str. od 31. do 41. obrazloženja presude, a neosnovanost tužbenog zahtjeva (st. 11. i 12. izreke) na strani 41. obrazloženja presude. Osim toga, Osnovni sud je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva prvotužene i četvrtotužene, kao i odluku o troškovima postupka detaljno pojasnio na str. od 42. do 44. obrazloženja.
11. Osnovni sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže prvotuženu i četvrtotuženog da mu na ime izgubljene dobiti u vidu zakupnine isplate ukupan iznos od 22.530,00 KM (stav 12. izreke presude). Pri tome Osnovni sud je naglasio da apelant niti jednim dokazom u toku postupka nije dokazao da je sporni stan izdavao u zakup, dok je sam u svom iskazu naveo da je njegova namjera bila da se sa porodicom preseli u Banju Luku i da živi u spornom stanu, a ne da izdaje predmetni stan u zakup. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je potraživao izgubljenu dobit u vidu zakupnine s obzirom na to da izvedenim dokazima nije dokazao da je stan izdavao u zakup, niti da je imao namjeru da ga koristi u svrhu izdavanja stana u zakup. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da apelant nije ni pretrpio izgubljenu štetu u vidu izgubljene dobiti, jer nije dokazao da je prethodno ostvarivao dobit po osnovu izdavanja predmetnog stana u zakup, niti da je imao namjeru da ostvaruje dobit po osnovu izdavanja predmetnog stana u zakup.
12. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio (isplata izgubljene dobiti u vidu zakupnine). Odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima, Okružni sud je u cijelosti podržao razloge iz prvostepene presude kako u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnog prava.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 183310 21 Rev od 11. maja 2021. godine odbio reviziju tuženih u dijelu u kom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, čime je predmetni postupak okončan.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Okružni sud primijenio pozitivne propise kada je odbio njegov tužbeni zahtjev za isplatu štete na ime izgubljene dobiti. Ističe da je Okružni sud osporenu odluku obrazložio tvrdnjom da apelant nije imao namjeru da stan izdaje u zakup. Navodi da su prvotužena i četvrtotuženi, protivno odluci nadležnog organa uprave, nedopuštenim sredstvima i na nedopušten način ušli u posjed spornog stana i spriječili apelanta da ga koristi od 10. augusta 2012. godine i da ga izdaje u zakup trećim licima, čime su ga onemogućili u ostvarivanju imovinske koristi od davanja stana u zakup.
16. Apelant, također, smatra da ima pravo na pravičnu naknadu nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja parničnog postupka. S tim u vezi je naveo da je riječ o predmetu u kojem je tužba podnesena 30. decembra 2013. godine, dakle, predmetu starom sedam godina, s tim da se pretežni dio postupka vodio pred prvostepenim sudom. Apelant ističe da on nije utjecao na dužinu trajanja postupka, nego da je, naprotiv, u ostavljenim rokovima postupao po svim nalozima suda i redovno se odazivao na ročišta, te da nije tražio odgode rasprava.
II.Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da je žalbeni postupak u konkretnom predmetu trajao sedam mjeseci. Također, Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom, pa je predložio da se apelacija odbaci kao nedopustiva, ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUSRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020. godine u dijelu kojim je postupak pravosnažno okončan, odnosno kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena i četvrtotuženi naknade materijalnu štetu na ime izgubljene zakupnine. Ustavni sud zapaža da su prvotužena i četvrtotuženi izjavili reviziju protiv osporene presude Okružnog suda (u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i odbijen protivtužbeni zahtjev prvotužene i četvrtotuženog), koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 183310 21 Rev od 11. maja 2021. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u konkretnom predmetu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3070/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zatim, apelant je osporenu presudu primio 11. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete, te o protivtužbi prvotužene i četvrtotuženog radi utvrđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
28. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u načinu na koji je Okružni sud primijenio pozitivne propise kada je odbio njegov tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
29. U odnosu na pravosnažni dio presude Okružnog suda koji apelant osporava apelacijom, Ustavni sud zapaža da su u tom dijelu redovni sudovi dali uvjerljivo i jasno obrazloženje da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu izgubljene dobiti po osnovu zakupnine. Redovni sudovi su naglasili da je iz provedenih dokaza bilo jasno da apelant nikada nije namjeravao da izdaje taj stan, već, naprotiv, da mu je namjera bila da se vrati u Banju Luku i živi u tom stanu. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje redovnih sudova ne pokreće pitanje poštivanja prava na pravično suđenje da bi ove apelantove navode bilo potrebno dalje i detaljnije ispitivati. Osim navedenog, Ustavni sud konstatuje da su apelantu u postupku pred redovnim sudovima bila osigurana sva procesna prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim prava na donošenje odluke u razumnom roku, što će sud detaljnije ispitati u nastavku odluke.
30. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na „obrazloženu odluku“ u dijelu presude Okružnog suda kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade izgubljene dobiti.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka u konkretnom slučaju razmatrati period od podnošenja tužbe 30. decembra 2013. godine, pa do donošenja odluke Okružnog suda od 8. oktobra 2020. godine, kojom je postupak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu materijalne štete na ime izgubljene dobiti u vidu zakupnine okončan, dakle, period od šest godina i devet mjeseci.
Analiza dužine postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Također, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je sud odlučivao o više tužbenih i protivtužbenih zahtjeva, da je na strani tuženih učestvovalo više stranaka, da je u postupku provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, da su saslušani svjedoci i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Međutim, samo okolnost da se radi o složenijem predmetu ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, opravdati dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant svojim postupanjem nije utjecao na dužinu postupka koji je za njega bio značajan, budući da se radilo o utvrđenju i predaji u posjed spornog stana.
34. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud svoju odluku donio nakon šest godina i jednog mjeseca (20. februara 2020. godine) od podnošenja tužbe, što se ne može smatrati adekvatnom ažurnošću u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje u razumnom roku. Također, u odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije ponudio obrazloženje za dužinu postupka koji je trajao šest godina. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u nastavku postupka odlučio o žalbama parničnih stranaka u kratkom periodu od oko sedam mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi Osnovni sud.
35. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da dužina postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev "suđenja u razumnom roku" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je zbog toga prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
39. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao šest godina i jedan mjesec, a Osnovni sud očigledno nije „učinkovito kontrolirao postupak“, niti je ponudio objektivno prihvatljiva opravdanja za dugo trajanje postupka pred tim sudom.
42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se odnosi na obrazloženu odluku u dijelu o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, te je ove navode ocijenio neosnovanim.
44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić