Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-132/21 (F.G.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 1
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 4
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-132/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 132/21, rješavajući apelaciju F. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 Rs 041388 19 Rev od 1. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. F. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 Rs 041388 19 Rev od 1. oktobra 2020. godine. Apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 041388 19 Rsž od 10. juna 2019. godine i Presudu Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Rs 041388 17 Rs od 23. novembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, JU “Šumsko privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) i „Brčko gas osiguranje“ d.d. (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 2. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. juna 2022. godine, Kantonalni sud 10. juna 2022. godine, Općinski sud 13. juna 2022. godine i tužena 15. juna 2022. godine. Umješač nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Apelantu su 29. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 30. juna 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda broj 36 0 Rs 041388 17 Rs od 23. novembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 Rs 041388 19 Rsž od 10. juna 2019. godine, protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 Rs 041388 19 Rev od 1. oktobra 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi naknade štete i izgubljene zarade.
8. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao KV tesar, imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženom, te da je kod tužene obavljao poslove radnika u šumarstvu. Utvrđeno je da je apelant prije isteka ugovora o radu doživio povredu na radu, koja je, prema nalazu vještaka medicinske struke, dovela do trajne nesposobnosti za obavljanje dotadašnjih poslova. Međutim, kako je bilo navedeno u nalazu, apelant je i dalje mogao obavljati druge poslove kao što su poslovi domara ili čuvara, dakle, da nije došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti. Nadalje je utvrđeno da apelantu tužena nije otkazala ugovor o radu zbog povrede na radu, već da je, naprotiv, apelanta rasporedila na druge poslove i radne zadatke (domar/čuvar), te da mu je radni odnos prestao nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme. Osim toga, utvrđeno je da apelant nikada nije pristupio procjeni radne sposobnosti kod nadležnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, niti je proglašen invalidom bilo koje kategorije. Također, utvrđeno je da apelant ničim nije dokazao da mu je rasporedom na novo radno mjesto do okončanja ugovora o radu plaća bila manja nego prije povređivanja, niti je dokazao da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, niti je apelant osporavao pravilnost i zakonitost prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme.
9. U vezi sa navedenim, redovni sudovi su obrazložili da se naknada materijalne štete, prema odredbama čl. 185, 188. i 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosuđuje povrijeđenom koji, zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad, gubi zaradu. Prema obrazloženju redovnih sudova, sama činjenica da je kod apelanta umanjena radna sposobnost i da je apelant u momentu povrede radio kod tužene, nakon čega mu je prestao radni odnos, ne predstavlja sama po sebi osnov za dosuđenje štete u vidu izgubljene zarade i buduće rente. Ovo stoga što apelant nije, shodno odredbama čl. 8, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao da je prestao raditi kod tužene zbog povrede i umanjenja radne sposobnosti, da je kao oštećeni ostvarivao zaradu koja je manja od zarade prije povrede, a da bi prema redovnom toku stvari i dalje ostvarivao takvu zaradu, te da nije kod nadležnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja utvrđena apelantova invalidnost bilo koje kategorije.
10. Osim toga, Kantonalni sud je istakao, a Vrhovni sud je potvrdio taj stav, da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, proveo sve predložene dokaze, te da je, u skladu sa propisima o medicinskom vještačenju zdravstvenog stanja kod nadležnog instituta i Zakona o PIO i ZPP, donio argumentiran zaključak da apelant nije dokazao navedene činjenice.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
11. Apelant u opširnoj apelaciji komentira sadržaje osporenih presuda, te navodi da smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je Općinski sud „suviše formalistički prišao ocjeni dokaza“, te da je propustio na odgovarajući način ocijeniti sve dokaze iz kojih je „jasno vidljivo da je kod apelanta nastupio 100% gubitak radne sposobnosti“ za poslove koje je do tada obavljao. Navodi i da je nemoguće očekivati da će se on, „kojem je skoro 50 godina“, prekvalificirati i da će ga neko primiti da obavlja lakše poslove. Apelant smatra da nije tačan zaključak redovnih sudova da nije dokazao da je nesposoban za rad i da mu pripadaju sva potraživanja, jer je dovoljno da se pogleda nalaz vještaka medicinske struke i da se zaključi da je zahtjev osnovan. Navodi da se redovni sudovi nisu na adekvatan način bavili pitanjem da li je bilo moguće očekivati da bi apelant nastavio i dalje da obavlja dotadašnje poslove za koje je jedino i kvalificiran, te da Vrhovni sud nije dao obrazloženje zašto smatra da nije došlo do kršenja odredaba ZPP na koje je apelant ukazivao.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je njegova presuda donesena u skladu sa propisima i da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva.
13. Kantonalni sud je naveo da je dao jasno obrazloženje svoje presude pri kojem i dalje ostaje, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
14. Općinski sud je naveo da nije bilo proizvoljne primjene prava i da nema kršenja prava na koja se apelant poziva.
15. Tužena je navela da apelant nije imao opravdan zahtjev za podnošenje apelacije i da su njegovi navodi neosnovani.
16. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da učesnici u postupku koji su dostavili odgovore na apelaciju „nisu istakli niti jedan argumentiran dokaz ili činjenicu koji bi upućivali na neosnovanost apelacije“.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o PIO („Službene novine FBiH“ br. 13/18, 93/19 - OUSFBiH, 94/20 - Rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22) relevantne odredbe glase:
Član 48. st. 1, 2, 3. i 4.
(Pojam invalidnosti) (1) Invalidnost kod osiguranika u obaveznom osiguranju postoji kada se utvrdi da je, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastala promijenjena radna sposobnost ili gubitak sposobnosti za rad na radnom mjestu odnosno poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koji je obavljao prije prestanka osiguranja.
(2) Promijenjena radna sposobnost postoji kada osiguranik u obaveznom osiguranju, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, sa radnim naporom koji ne ugrožava njegovo zdravstveno stanje, ne može da radi na radnom mjestu odnosno poslu iz stava (1) ovog člana, ali može sa punim radnim vremenom, sa ili bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije, da radi na drugom radnom mjestu odnosno poslu koji odgovara njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom.
(3) Gubitak radne sposobnosti (I. kategorija invalidnosti) postoji kada se utvrdi da osiguranik u obaveznom osiguranju trajno nije sposoban za rad na radnom mjestu odnosno poslu koji je obavljao na dan ocjene radne sposobnosti ili koje je obavljao prije prestanka osiguranja, kao ni za drugo radno mjesto odnosno posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom niti se prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom može osposobiti za druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom.
(4) Invalidnost prema stavu(1) ovog člana može prouzrokovati povreda na radu, profesionalna bolest, povreda van rada i bolest.
Član 49.
(Povreda na radu) (1) Povredom na radu smatra se:
a) povreda osiguranika, prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizičkim ili hemijskim djelovanjem, naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je takva povreda uzročno vezana za obavljanje posla koji je osnov osiguranja,
b) povreda koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada i obratno, odnosno radi obavljanja djelatnosti na osnovu koje je osiguran.
Član 52.
(Prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnosti) (1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena promijenjena radna sposobnost ima pravo na:
a) raspoređivanje na drugo radno mjesto,
b) prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju,
c) novčanu naknadu u vezi sa promijenjenom radnom sposobnošću.
(2) Prava iz stava (1) ovog člana osiguraniku obezbjeđuje poslodavac kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.
Član 53. stav 1.
(Pravo osiguranika na raspoređivanje na drugo radno mjesto) (1) Osiguranik sa promijenjenom radnom sposobnošću ima pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj smanjenoj radnoj sposobnosti.
(2) Pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto obezbjeđuje se i osiguraniku nakon završene prekvalifikacije ili dokvalifikacije.
c) povredom na radu, u smislu ovog zakona, smatra se i povreda lica iz člana 36. ovog zakona, odnosno lica iz člana 17. tačka h) ovog zakona, zadobijena u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.
18. U Uputstvu o provođenju postupka za ostvarivanje prava po osnovu invalidnosti i fizičke onesposobljenosti i provođenju postupka medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja („Službene novine FBiH“ broj 46/18) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Ovim Uputstvom/Naputkom, u skladu sa Zakonom o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/18, u daljem tekstu "Zakon") i Pravilnikom o kriterijima i postupku medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja (u daljem tekstu "Pravilnik"), propisuje se postupak podnošenja i provođenja zahtjeva za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po osnovu invalidnosti, fizičke onesposobljenosti i drugih činjenica koje se utvrđuju medicinskim vještačenjem zdravstvenog stanja od strane Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, provođenje postupka i način kretanja i dostavljanja podataka vezanih za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja između Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje i Instituta a medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, postupak utvrđivanja invalidnosti, rokovi, potrebna medicinska dokumentacija, obrasci koje se koriste i druga pitanja od uticaja za provođenje postupka.
Član 2.
Postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, po osnovu invalidnosti, fizičke onesposobljenosti i drugih činjenica koje se utvrđuju medicinskim vještačenjem zdravstvenog stanja, pokreće se zahtjevom kod nadležne Kantonalne/Županijske administrativne službe Zavoda (u daljnjem tekstu KAS/ŽAS,) prema mjestu prebivališta, odnosno zadnjeg zaposlenja osiguranika.
Član 4. stav 3.
Osiguranik koji je doživio povredu na radu ili profesionalnu bolest, dužan je, pored navedene dokumentacije iz tačke a) i b) predhodnog stava priložiti:h) Za povredu na radu: popunjen i ovjeren obrazac Prijava o nesreći na poslu (Obrazac ZO-5) kao i medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na povredu na radu; i) Za profesionalnu bolest: popunjen i ovjeren obrazac Prijave o profesionalnoj bolesti, odnosno medicinsku dokumentaciju izdatu od ovlaštene zdravstvene ustanove medicine rada ili specijaliste medicine rada, kojom se dokazuje profesionalna bolest.
Član 7.
Zahtjev za ostvarivanja prava na novčanu naknadu po osnovu fizičke onesposobljenosti podnosi se na obrascu Z-1.
Uz zahtjev iz prethodnog stava osiguranik je obvezan dostaviti dokumentaciju iz člana 4. stav (2) ovoga Uputstva/ Naputka, kao i medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na povredu na radu odnosno na profesionalnu bolest.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
Naknada u obliku novčane rente Član 188. stav 1.
(1) U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.
Član 189. stav 3.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 195.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja (1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
1)Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 Rs 041388 19 Rev od 1. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u vezi sa pravima povodom naknadu materijalne i nematerijalne štete i novčane rente, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
29. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
30. Ustavni sud primjećuje da je nesporno da apelant nije, kao dokaz, ponudio nalaz i rješenje nadležnog instituta za vještačenje kojim bi bilo procijenjeno njegovo zdravstveno stanje i radna sposobnost. Apelant je kao dokaz ponudio samo nalaz i mišljenje sudskog vještaka zbog čega su redovni sudovi utvrdili da nije dokazao da je pretrpio 100% gubitak radne sposobnosti i da je invalid usljed povrede na radu, zbog čega bi mu pripadalo pravo na mjesečnu rentu, shodno odredbama ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se radi o situaciji u kojoj se nastanak štete ne može dokazivati na standardan uobičajeni način, kako je i pokušao učiniti apelant. Naime, radi se o specifičnim okolnostima u kojima se kao lex specialis primjenjuje Zakon o PIO u vezi sa odredbama o nastanku invaliditeta zbog povrede na radu i umanjenju radne sposobnosti. Dokazivanje navedenih činjenica se vrši na osnovu odredaba Uputstva o provođenju postupka za ostvarivanje prava po osnovu invalidnosti i fizičke onesposobljenosti i provođenju postupka medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Navedenim Uputstvom je detaljno razrađen postupak dokazivanja povreda na radu i umanjenja radne sposobnosti, a to podrazumijeva vještačenje putem nadležnog instituta, a ne posredstvom sudskog vještaka, kako su to, suprotno apelantovim navodima, argumentirano obrazložili redovni sudovi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da se, suprotno apelantovim navodima, ne može govoriti „o pretjeranom formalizmu“ Općinskog suda u provođenju dokaza s obzirom na to da je taj sud, kako su to zaključili i Kantonalni sud i Vrhovni sud, proveo dokaze u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
31. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje i povodom pitanja prestanka apelantovog radnog odnosa koji, nesporno, nije prestao zbog navodne ozljede na radu, već protekom vremena s obzirom na to da je apelant bio zaposlen na određeno vrijeme. Također, iz činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima, proizlazi i da je u toku trajanja radnog odnosa na određeno vrijeme tužena apelanta prebacila na drugo radno mjesto, te da apelant nije dokazao da je na tom radnom mjestu imao manju plaću nego na prvobitnom, te da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da su sudovi postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu novčane rente i naknadu štete zbog izgubljene zarade, zato što obrazloženja koja su sudovi dali o svojim odlukama sadrže razloge o svim bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nije očigledno da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić