Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-284/21 (D. V.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-284/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 284/21, rješavajući apelaciju Dejana Vitlačila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dejana Vitlačila.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025146 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Dejanu Vitlačilu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Dejan Vitlačil protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025146 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Vitlačil (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025146 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 6. do 20. juna 2022. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 21. do 30. juna 2022. godine svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 29. jula 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant se nije izjasnio na odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

5. Apelant je 5. januara 1999. godine podnio zahtjev MUPFBiH, kao vlasniku stana, za prenos stanarskog prava na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bila apelantova nana (H. K.). Rješenjem MUPFBiH od 29. septembra 1999. godine odbijen je apelantov zahtjev.

Postupak okončan osporenom odlukom

6. Apelant je 17. aprila 2000. godine podnio zahtjev prvostepenom organu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, shodno članu 28. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na to da je vlasnik spornog stana odbio njegov zahtjev za prenos stanarskog prava. Rješenjem prvostepenog organa od 2. decembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa od 2. februara 2010. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog prvostepenog rješenja. Presudom Kantonalnog suda od 9. januara 2013. godine uvažena je apelantova tužba, te su navedena rješenja drugostepenog i prvostepenog organa poništena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Rješenjem prvostepenog organa broj 23-04/II-23-616/00 od 1. septembra 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Rješenjem drugostepenog organa broj UPII/05-23-5-2/10 od 6. oktobra 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025146 15 U od 1. februara 2017. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantova nana bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da je 14. septembra 1988. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju s apelantom koji je u to vrijeme bio maloljetan, pa ga je zastupao otac. Kantonalni sud je istakao i da je apelant od 1. augusta 1986. godine prijavljen na adresi očevog stana, od 5. juna 1996. godine na novoj adresi očevog stana, kao i da se apelant prvi put 6. februara 2006. godine prijavio na adresu spornog stana. Također, Kantonalni sud je detaljno interpretirao i ostale dokaze iz kojih je utvrđeno da apelant u suštini nikada nije živio u zajedničkom domaćinstvu s nositeljicom stanarskog prava u spornom stanu (vidi obrazloženje na str. 3–4. presude). Kantonalni sud je naglasio da je apelant zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju kao davalac izdržavanja kada mu je bilo svega 10 godina. Osim toga, istaknuto je i da je navedeni ugovor ovjeren kod Osnovnog suda II Sarajevo tek 29. maja 1991. godine, a da je i tada apelant, kako je nesporno utvrđeno, bio prijavljen na adresi očevog stana. Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije nijednim materijalnim dokazom potvrdio trajanje zajednice života s nanom, kako za života tako ni u trenutku njene smrti. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je naveo da nije mogao zaključiti da je apelant uopće živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu s nositeljicom stanarskog prava. Stoga je Kantonalni sud konstatirao da su upravni organi pravilno zaključili da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi imao status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025146 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da Kantonalni sud nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je iz provedenih dokaza utvrdio da se apelant u vrijeme smrti njegove nane, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nije mogao smatrati članom njenog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je ukazao da ni adaptacija spornog stana u kojem je apelant zatečen 3. februara 2006. godine, više od devet godina nakon nanine smrti, u smislu relevantnih zakonskih odredbi ne predstavlja pravni osnov za priznavanje statusa člana porodičnog domaćinstva, zato što apelant nije živio u ekonomskoj zajednici u spornom stanu u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava.

10. Vrhovni sud je također ukazao da je apelant sve vrijeme trajanja upravnog postupka i upravnog spora imao punomoćnika – advokata, te da mu je omogućeno učešće u upravnom postupku, pružena mogućnost da predoči i predlaže dokaze, da se upozna i očituje na već predočene dokaze, kao i da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari. Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni organ prihvatio apelantov prijedlog da se apelant sasluša. Međutim, apelant se, iako uredno obavješten, na zakazanu raspravu za njegovo saslušanje nije odazvao. Vrhovni sud je ukazao da je na toj raspravi apelantov punomoćnik samo izjavio da apelant nije pristupio uslijed poslovne i radne obaveze, ne nudeći za takve tvrdnje bilo kakve dokaze, te je predlagao novi termin za njegovo saslušanje „negdje za mjesec dana kada bi mogao doći u Sarajevo”. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni organ takav prijedlog pravilno odbio jer je utvrdio da u spisu postoji dovoljno dokaza za donošenje odluke.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelant je istakao da su upravni organi i redovni sudovi pogrešno primijenili član 6. Zakona o stambenim odnosima jer su zanemarili ključnu činjenicu da je rat i ratno devastiranje spornog stana dovelo do toga da su apelant i njegova nana, kao nositeljica stanarskog prava, morali napustiti sporni stan. Stoga, apelant smatra da su upravni organi i redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da nisu ispunjeni uvjeti iz Zakona o stambenim odnosima, kojima je regulirano trajanje zajednice života od minimalno pet godina da bi se iz ugovora o doživotnom izdržavanju izvelo pravo na prenos stanarskog prava. Apelant je istakao da je do 1992. godine zajednica života između apelanta i njegove nane trajala bez prekida, da je apelant izvršavao svoje ugovorne obaveze, pa da pitanje zajednice života u uvjetima ratnih dešavanja ne može biti odlučna činjenica za odlučivanje o apelantovom zahtjevu. Apelant je istakao da su sudovi zanemarili činjenicu da je prilikom kontrole korištenja spornog stana 2006. godine utvrđeno da je apelant u posjedu stana, da je zatečen kako ga adaptira, pa da je očigledno da apelant u odnosu na ovaj stan ima odnos kao prema svom domu i da je ovo za njega jedini dom. Apelant je naglasio da su ovu činjenicu i upravni organi i Kantonalni sud mogli utvrditi njegovim saslušanjem, tj. poštovanjem načela propisanog članom 8. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), „koji propust je imao za posljedicu i povredu člana 8. Evropske konvencije“. Naime, apelant je ukazao da je prvostepeni organ u ponovnom postupku odbio apelantov prijedlog da ga sasluša, čime je došlo do povrede načela saslušanja stranke, što je imalo za posljedicu i povredu prava na pravično suđenje, tj. apelant je doveden u neravnopravan položaj kao stranka.

13. Pored navedenog, apelant je istakao da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, apelant je detaljno opisao hronologiju upravnog postupka i upravnog spora, računajući početak trajanja osporenog postupka od podnošenja zahtjeva MUPFBiH za prenos stanarskog prava. Apelant smatra da trajanje postupka duže od 20 godina prevazilazi svaki razuman rok, pa je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će mu dodijeliti 25.000,00 KM na ime nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud, Kantonalni sud i drugostepeni organ su, u suštini, istakli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava pred tim sudovima i organom.

15. Prvostepeni organ je, između ostalog, istakao da apelant nijednim materijalnim dokazom nije potvrdio trajanje zajednice života sa svojom nanom, kako je regulirano odredbom člana 6. u vezi sa čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Pored navedenog, prvostepeni organ je istakao da je samoj dužini vođenja konkretnog upravnog postupka doprinio apelant „koji se nikada nije odazivao na rasprave za saslušanje“, iako je uredno pozivan, te da su sve odluke pred tim organom donesene u okviru zakonskih rokova i u skladu sa zakonom.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke Član 8.

(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 025146 17 Uvp od 8. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju postupak vođen po apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2573/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 43, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na osporenu odluku

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je doveden u neravnopravan položaj kao stranka, s obzirom na to da je prekršeno načelo saslušanja stranke iz člana 8. ZUP-a, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

27. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana u postupku, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, predstavka broj 14448/88, tačka 33, i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da iz člana 8. ZUP-a proizlazi da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa jasno proizlazi da je apelant učestvovao u konkretnom postupku, kako u upravnom postupku tako i u upravnom sporu, da je imao punomoćnika – advokata koji ga je zastupao tokom cijelog postupka, da mu je omogućeno da predlaže dokaze, kao i da se upozna i očituje na predočene dokaze, odnosno da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantu omogućeno da se izjasni o svim važnim činjenicama i okolnostima. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da ga upravni organ nije želio saslušati zato što je utvrđeno da je prvostepeni organ prihvatio apelantov prijedlog da ga sasluša kao stranku. Međutim, kako apelant nije došao na zakazano ročište za saslušanje, prvostepeni organ je odbio prijedlog apelantovog punomoćnika da se ročište odgodi radi saslušanja apelanta. Prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni organ je odbio navedeni prijedlog koristeći zakonska ovlaštenja da procijeni da u spisu ima dovoljno dokaza tako da se odluka može donijeti i bez apelantovog saslušanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantu prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U odnosu na apelacione navode kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ističe da u osporenom postupku nisu utvrđene sve relevantne činjenice, te da se rok iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima nije mogao primijeniti s obzirom na ratna dešavanja, odnosno da je u ratu sporni stan devastiran. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka detaljno naveli koji su dokazi provedeni u toku postupka i šta je iz tih dokaza utvrđeno. U vezi s tim, redovni sudovi su zauzeli jedinstven stav da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi imao status člana domaćinstva svoje nane. Naime, sudovi su obrazložili da apelant nije dokazao da je živio ekonomskoj zajednici sa svojom nanom kao nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu, ni prije niti u vrijeme njene smrti, u smislu navedene odredbe. Ustavni sud stoga ne može zaključiti da su utvrđenja sudova u pogledu odlučnih činjenica ili relevantnih propisa proizvoljna ili očigledno nerazumna.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

33. Ustavni sud zapaža da je osporeni postupak pokrenut 17. aprila 2000. godine podnošenjem zahtjev prvostepenom organu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 8. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmotriti u konkretnom slučaju je period od 20 godina i oko pet mjeseci.

34. Ustavni sud, dalje, zapaža da se radi o upravnom postupku/sporu koji je vođen po apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana i koji je, svakako, bio značajan za apelanta. Ustavni sud dalje smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, radilo o složenijem, ali ne i naročito složenom postupku. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant utjecao na dužinu trajanja postupka, jer su navodi prvostepenog organa da je apelantovo neodazivanja na „rasprave“ za saslušanje utjecalo na dužinu trajanja postupka suprotni stanju u apelacionom spisu, iz kojeg proizlazi da prvostepeni organ nije odgodio raspravu kako bi saslušao apelanta.

35. Međutim, čak i bez obzira na navedene kriterije, Ustavni sud ističe da je dužina trajanja konkretnog postupka od 20 godina i pet mjeseci prima facie suprotna standardu prava na pravično suđenje i da bi se mogla opravdati samo postojanjem posebnih okolnosti, koje Ustavni sud ne uočava u ovom predmetu. Ovo tim prije što se sudovi o ovim apelantovim navodima nisu ni očitovali, a upravni organi nisu naveli bilo kakve posebne okolnosti zbog kojih je postupak trajao ovako dugo, naročito pred prvostepenim organom, kojem je u dvije faze odlučivanja trebalo duže od 12 godina da donese odluku. Ovo je, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije potrebno detaljno analizirati dužinu trajanja postupka pred drugostepenim organom i sudovima.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na poštovanje doma

39. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

40. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

41. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje toga „doma“.

42. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 45/06).

43. U vezi s pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije dokazao da je, u smislu Zakona o stambenim odnosima, bio u faktičkom posjedu tog stana u relevantnom vremenskom periodu bitnom za odlučenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije dokazao ni da je živio u ekonomskoj zajednici sa svojom nanom u spornom stanu ni prije, niti u vrijeme njene smrti, što je relevantan period u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slična činjenična i pravna pitanja u predmetima u kojima je zaključio da se u situaciji kada apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu navedene odredbe, taj stan ne može smatrati njegovim domom (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 670/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 44, i, mutatis mutandis, AP 210/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 42, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovom „domu“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.

44. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje i dom, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kada je postupak u odnosu na pitanje osnovanosti zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana pred organima uprave i sudovima ukupno trajao više od 20 godina i kada ni upravni organi niti sudovi nisu naveli da su postojale neke naročite okolnosti koje bi, eventualno, mogle opravdati ovakvu dužinu postupka.

47. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da su upravni organi i redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i relevantne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se apelant mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.

48. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer apelant nije dokazao da je bio u faktičkom posjedu stana, odnosno da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zbog čega se sporni stan ne može smatrati njegovim domom.

49. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-284/21 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio