Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/22 (B. P.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2164/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2164/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Borka Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Borka Petković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 294426 20 Gž od 15. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borka Petković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 294426 21 Rev od 22. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 294426 20 Gž od 15. decembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-630/21 od 7. aprila 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje i drugotužioca (N.P.) da se utvrdi da apelantkinja i drugotužilac imaju pravo trajnog i nesmetanog korišćenja, kao i pravo zakupa stana pobliže označenog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), što bi prvotuženi („Zavod za izgradnju“ a.d. Banjaluka) i drugotužena (Republika Srpska, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republička direkcije za obnovu i izgradnju) bili dužni trpjeti i sa apelantkinjom i drugotužiocem zaključiti ugovor o zakupu spornog stana.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio apelantkinjin očuh (J. T.), koji je preminuo 30. oktobra 1998. godine, te da je apelantkinja koristila sporni stan do 2019. godine kada je prinudno iseljena iz tog stana. Dalje je u prvostepenom postupku utvrđeno da je u postupku okončanom presudom Vrhovnog suda od 22. aprila 2013. godine utvrđeno da je apelantkinja nezakoniti korisnik spornog stana i da je taj stan dužna da oslobodi od lica i stvari i da ga preda Republici Srpskoj, te je odbijen apelantkinjin protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na tom stanu. Također je u prvostepenom postupku utvrđeno da je Ministarstvo odbrane Republike Srpske nosilac prava raspolaganja, a Komanda garnizona Banjaluka davalac na korišćenje spornog stana.

5. Okružni sud je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovan na tvrdnji da su apelantkinja i drugotužilac 30. oktobra 1998. godine bespravno uselili u sporni stan, pa da su na osnovu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, kojima je propisano da se protekom roka od osam godina od dana nezakonitog useljenja gubi pravo na pokretanje i vođenje postupka za iseljenje lica koje je nezakonito uselilo u nekretninu, stekli pravo trajnog i nesmetanog korišćenja sporne nekretnine, a samim tim i pravo da zaključe ugovor o zakupu stana. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se apelantkinja i drugotužilac tek od 30. oktobra 1998. godine, nakon smrti J. T., mogli smatrati nezakonitim korisnicima spornog stana. Prema tome, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantkinja i drugotužilac nisu bili bespravni korisnici spornog stana osam godina, u smislu navedenih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je Zakon o privatizaciji državnih stanova, kojim je propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo, niti se mogu primjenjivati odredbe Zakona o stambenim odnosima, stupio na snagu 28. jula 2001. godine, te da je drugotužena u ranijem postupku ishodovala presudu kojom je utvrđeno da je apelantkinja bespravni korisnik spornog stana, pa joj je naloženo da iz tog stana iseli.

Apelacioni navodi

6. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelantkinja, između ostalog, ističe da je ispunila „uslov za zakup“ spornog stana u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da je nesporno utvrđeno da je taj stan bespravno koristila od 30. oktobra 1998. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, te na Zakon o privatizaciji državnih stanova, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda da apelantkinja nije bila bespravni korisnik spornog stana osam godina, kao i zaključak tog suda da joj slijedom toga ne pripadaju prava koja je tražila po tom osnovu. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/22 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio