Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-81/21 (D. M.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-81/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 81/21, rješavajući apelaciju Dražena Marića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 2. studenog 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Dražena Marića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 050724 20 Rsž od 23. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 050724 19 Rs od 27.

ožujka 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dražen Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić & Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 8. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 050724 20 Rsž od 23. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 050724 19 Rs od 27. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od „BILO TRADE“ d.o.o. Grude (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Sanje Iličić- Lukenda i Luke Božića, odvjetnika iz Čitluka, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. svibnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tuženog su odgovore na apelaciju dostavili 7., 14. i 20. lipnja 2022. godine.

4. Apelantovom punomoćniku su odgovori sudionika u postupku dostavljeni 31. kolovoza 2022. godine radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 050724 19 Rs od 27. ožujka 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nezakonita odluka tuženog o otkazu apelantu Ugovora o radu zaključenog 27. rujna 2018. godine s tuženim, te nalaganje tuženom da apelanta vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije donošenja odluke od 27. rujna 2018. godine. Odbijen je i apelantov zahtjev za isplatu naknada na ime neisplaćenih plaća i uplate pripadajućih doprinosa, kako je detaljno navedeno u izreci presude.

7. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je prilikom izvršene inventure u skladištu s kojim je apelant bio zadužen u zapisniku o popisu robe konstatirano „značajno neslaganje u knjigovodstvenoj evidenciji i stvarnoj količini robe u skladištu“. Općinski sud je naveo da je nalazom vještaka financijske struke utvrđen manjak robe u skladištu u vrijednosti od 142.965,36 KM. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zakonski zastupnik tuženog u iskazu naveo da je apelant „kao šef jedini imao ključeve od skladišta, zaprimao narudžbe i izdavao robu iz skladišta, da se roba bez njega nije mogla isporučiti, niti primiti“. Općinski sud je dalje ukazao da je iz iskaza svjedoka D. P. utvrđeno da je apelantu „predao novčana sredstva na ime prodane robe i da apelant nije ista predao u blagajnu“. Također, svjedok J. P. je svojim iskazom potvrdio da je bio prisutan kada je apelant primio novac od D. P. i da je „bila praksa da se novac za prodanu robu preda apelantu ili u blagajnu“. Paušalne apelantove tvrdnje da manjak robe nije prouzročen njegovim propustom u radu Općinski sud je ocijenio nedokazanim shodno odredbama čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je zaključio da je tuženi izvedenim dokazima dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz prema odredbama čl. 97. stavak 1. i 102. Zakona o radu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 050724 20 Rsž od 23. listopada 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih podnesenom žalbom. Kantonalni sud nije prihvatio utemeljenim apelantove žalbene navode da se nalazom vještaka nije mogla dokazati apelantova odgovornost za utvrđeni manjak robe. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud imao u vidu i druge dokaze (str. od 3. do 6. obrazloženja prvostupanjske presude), na temelju kojih je dokazana apelantova odgovornost. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasno i valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Kantonalni sud je ocijenio da dani razlozi prvostupanjskog suda imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, koje apelantovom žalbom nije dovedeno u pitanje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant tvrdi da je dobio otkaz isključivo zbog konstatiranog manjka u skladištu i odredbe članka 3. Ugovora o radu, iz koje proizlazi da je on kao skladištar odgovoran za stanje u skladištu. Međutim, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili na temelju kojih „drugih dokaza“ je utvrđena njegova odgovornost za iskazani manjak. Također, apelant je istaknuo da je Kantonalni sud, izjašnjavajući se na navode iz žalbe, naveo „da je točno da se na temelju nalaza vještaka financijske struke ne može utvrditi apelantova odgovornost za nastali manjak u skladištu“, ali da postoje i drugi dokazi za koje apelant tvrdi da ih sudovi nisu naveli u obrazloženju. Apelant ukazuje na odredbu članka 102. Zakona o radu koja propisuje iznimku od općeg pravila dokazivanja, tj. da u slučaju spora poslodavac dokazuje postojanje razloga za otkaz. U tom kontekstu apelant tvrdi da ne postoji obrazloženje u smislu članka 102. Zakona o radu u odnosu na koje druge dokaze je sud mislio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

b) Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da u postupku njezinog donošenja nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

11. Općinski sud navodi da prvostupanjska presuda sadrži potpunu analizu svih provedenih dokaza i jasno obrazloženje zaključaka o pravno relevantnim činjenicama na temelju kojih je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Ističe da su neutemeljeni navodi o kršenju prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

12. Tuženi apelaciju smatra neutemeljenom, te smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i dali jasne razloge utemeljene na pravilnoj primjeni relevantnih odredbi Zakona o radu.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH i 44/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 97. stavak (1) (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo utemeljeno očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Teret dokazivanja Članak 102.

U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu članka 96.

stavak 1. toč. a. i b. i članka 97. st. 1. i 2. ovoga zakona.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 050724 20 Rsž od 23. listopada 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 11. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

20. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja prava koja proistječu iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

22. Apelant smatra da je izostalo obrazloženje o ključnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da su sudovi proizvoljno donijeli odluke. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).

23. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, predstavka broj 20883/09, točka 34., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnoj pravnoj stvari razmotrili apelantove navode koje on ponavlja i u apelaciji i da su, nasuprot apelantovim tvrdnjama, dali jasno i relevantno obrazloženje zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da se, nasuprotno apelantovim tvrdnjama da je proglašen odgovornim na temelju nalaza vještaka, Općinski sud pozvao i na druge dokaze, i to: zapisnik Povjerenstva o popisu robe u skladištu, iskaz zastupnika tuženog i iskaz svjedoka. Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje Općinskog suda, koji je iz provedenih dokaza zaključio da je tuženi dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz prema čl. 97. stavak 1. i 102. Zakona o radu. Dakle, postoji obrazloženje o pitanjima koja su suštinski bitna za donošenje odluke. Osim toga, ništa ne ukazuje da su sudovi izveli proizvoljne pravne zaključke, zato što su se pozvali na relevantne odredbe, konkretno čl. 97. i 102. Zakona o radu, i primijenili ih na utvrđeno činjenično stanje, te o tome dali relevantno obrazloženje koje se ne može ocijeniti ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

25. Imajući u vidu sve što je rečeno, Ustavni sud smatra da apelant nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazano da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan ishodom postupka. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne može pokrenuti pitanje poštovanja garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Ostali navodi

27. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tih prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su apelantova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, neutemeljeni su i navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije jer je apelant imao i koristio pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njegovu korist ne znači da nisu učinkoviti u smislu navedene odredbe.

28. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

29. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim člankom zabranjena zlouporaba konvencijskih prava, što znači da ova odredba Europske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, točka 38., dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ove navode neće ni ispitivati.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 97. i 102. Zakona o radu, a apelant svojim navodima nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazano da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu.

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neutemeljenim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su apelantova navedena prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članka 13. Europske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-81/21 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio