Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/22 (V. B.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2173/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2173/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Vladimir Batinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Batinić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 083858 20 Rev od 5. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Batinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, podnio je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 083858 20 Rev od 5. maja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da apelantovim parcelama, pobliže označenim u izreci prvostepene presude, pripadaju i dijelovi parcela tuženih (Z. B., D. B. i M. B.), pa da se slijedom navedenog obavežu tuženi da apelantu predaju u posjed te dijelove parcela.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim prigovorima, drugostepeni sud pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za konkretan spor i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, nižestepeni sudovi su, dovodeći u vezu nalaz i mišljenje vještaka sa iskazima parničnih stranaka i svjedoka koji su saglasno potvrdili da su između parcela apelanta i tuženih oduvijek postojale iste međe koje postoje i sada, zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je vlasnik spornih dijelova parcela, a da tuženi te dijelove parcela drže u svom posjedu bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan apelantov prigovor kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke u dijelu koji se odnosi na označavanje spornih parcela i njihovih dijelova, jer je vještak svojim nalazom i mišljenjem odgovorio zadatku suda, a na glavnoj raspravi je odgovorio na sva pitanja i primjedbe stranaka argumentovano pojašnjavajući svoj nalaz i mišljenje, tako da apelant na kraju nije imao konkretnih primjedbi i pitanja kojima bi nalaz i mišljenje vještaka doveo u sumnju. Također, Vrhovni sud je naveo da je navedeni nalaz i mišljenje, kojim su u suštini identifikovane sporne parcele, sačinjen u skladu sa relevantnim odredbama ZPP i da se na tom nalazu i mišljenju mogla zasnovati sudska odluka. U odnosu na apelantov prigovor koji se tiče pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je ukazao da apelant u suštini smatra da je stvarni vlasnik dijela parcela koje u svom posjedu drže tuženi. Stoga je apelant, shodno odredbama čl. 127. do 129. Zakona o stvarnim pravima, koje se u konkretnom slučaju primjenjuju na osnovu odredaba člana 131. stav (5) navedenog zakona, morao dokazati pravo vlasništva na spornim nekretninama čiju predaju traži uz posjed, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio imajući u vidu utvrđenja nižestepenih sudova da se granice posjeda stranaka nisu mijenjale i da svako drži u posjedu ono što je njegovo i što mu pripada.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a naročito osporava nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke ističući da su „pogrešno navedene parcele i njihovi dijelovi“, pa su redovni sudovi osporene odluke donijeli na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Također smatra da su u konkretnom postupku proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.

5. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH, 94/20 - Rješenje USFBiH) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari (1)Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

(2)Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Član 131.

Tužba iz pretpostavljenog vlasništva […] (5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 127. do 129. ovog zakona.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je obrazložio i primjenu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima na konkretan slučaj, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud posebno zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio neosnovanost apelantovog prigovora kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, te da je, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dovoljno obrazložio zaključak da je apelant neosnovano tražio predaju u posjed spornih dijelova nekretnina budući da nije dokazao da je vlasnik tih nekretnina. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/22 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio