Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/22 („Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2178/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2178/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 277366 18 Pž od 18. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 277366 21 Rev od 20. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 277366 18 Pž od 18. avgusta 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4036/21 od 12. januara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da apelantu, na ime naknade štete, isplati iznos od 18.831,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudom utvrđeno da se pred tim sudom vodio izvršni postupak protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda od 4. oktobra 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je u tom izvršnom postupku NLB Tuzlanska banka 10. oktobra 2013. godine obavijestila apelanta da je, osim sredstava zaplijenjenih 23. novembra 2007. godine, na račun tražioca izvršenja potrebno prenijeti dodatna sredstva na ime zateznih kamata u iznosu od 18.831,88 KM. Kantonalni sud je ukazao da apelant u konkretnom postupku potražuje navedena sredstva smatrajući da je, zbog dužine trajanja tog izvršnog postupka uzrokovane nepravilnim radom nižestepenog suda, obavezan na plaćanje spornih zateznih kamata. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem dužnosti. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da bi se uopšte moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu, potrebno je da šteta postoji i da postoji uzročna veza između poduzete radnje i nastale štete u smislu odredaba člana 154. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da apelant, kao izvršenik koji je imao pravni interes da se oslobodi svoje novčane obaveze utvrđene navedenom pravosnažnom i izvršnom presudom Kantonalnog suda od 4. oktobra 2002. godine, u cilju sprečavanja toka zateznih kamata, nije od suda tražio postupanje u izvršnom postupku od dana zapljene njegovih sredstava sve do 24. maja 2013. godine.
5. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da apelant ne osporava iznos zaplijenjenih sredstava ukazujući da se ta sredstva, osim glavnog duga, u značajnom dijelu sastoje i od duga na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih zbog apelantovog propusta da plati dug nakon podnošenja tužbe, odnosno nakon proteka paricionog roka po presudi Kantonalnog suda od 4. oktobra 2002. godine. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da navedeno potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog suda da je apelant bio pasivan i prije podnošenja prijedloga za izvršenje, iako je bio upoznat sa činjenicom da, kada zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, pored glavnice duguje i kamatu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je postupanje tuženog u konkretnom slučaju imalo karakter adekvatnog uzroka apelantove obaveze da u izvršnom postupku plati zatezne kamate koje potražuje u konkretnom postupku, kao jednog od uslova odgovornosti za nastalu štetu u smislu člana 172. stav (1) ZOO.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO. Naime, apelant ističe da je nesporno da je pretrpio štetu isključivo zbog nepostupanja organa u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija u smislu člana 172. ZOO. Dalje navodi da je nesporan dug u iznosu zaplijenjenih sredstava, ali da apelant nikako ne može biti odgovoran i za dug u iznosu od 18.831,88 KM, jer je taj iznos „morao platiti zbog evidentne greške suda“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, imajući u vidu nespornu pasivnost apelanta tokom izvršnog i parničnog postupka koji mu je prethodio, dovoljno obrazložio svoj zaključak da nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženog za štetu u smislu odredaba člana 172. ZOO. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić