Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3461/22 (N. Č.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3461/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-3461/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nadira Čelebić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nadira Čelebić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 490184 17 Rsž od 10. veljače 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nadira Čelebić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 7. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 490184 17 Rsž od 10. veljače 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 4901844 15 Rs od 1. prosinca 2016. godine obavezana je tužena (Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo) da apelantici, na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad, isplati određeni novčani iznos, da apelantici obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te da joj nadoknadi troškove postupka. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa, kao i zahtjev za isplatu jubilarne nagrade i razlike naknade za godišnji odmor, odbijen je kao neutemeljen.
3. Kantonalni sud je presudom od 10. veljače 2022. godine uvažio žalbu tužene i preinačio prvostupanjsku presudu tako što odbio apelantičin tužbeni zahtjev, dok je apelantičinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem djelu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je apelantica, u utuženom periodu, kao zaposlenica tužene po ugovoru o radu bila raspoređena na radnom mjestu referent platnog prometa, odnosno aneksom ugovora na radnom mjesto blagajnika, te da apelantica ima srednju stručnu spremu. Također, utvrđeno je da tužena, Pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru grupe poslova u smislu članka 26. Kolektivnog ugovora za granu financija. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je osnovan prigovor tužene da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio grupu složenosti poslova kojoj apelantica pripada, cijeneći samo stručnu spremu apelantice, a zanemarujući složenost obavljenih poslova. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije izvodila dokaze da je obavljala poslove III grupe složenosti sa koeficijentima 2,50, već je smatrala da samim tim što ima srednju stručnu spremu pripada toj grupi složenosti poslova. Slijednom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala odlučne činjenice na kojima je temeljila tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučio kao u izreci shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a naročito navodi da ima četvrti stupanj stručne spreme i da stoga, u smislu članka 26. Kolektivnog ugovora za granu financija, njeni poslovi pripadaju III grupi složenosti poslova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, uključujući pitanje primjene odgovarajućeg koeficijenta, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1152/22 od 6. srpnja 2022. godine i AP-1305/22 od 7. rujna 2022. godine dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić