Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2796/22 (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2796/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2796/22, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva privrede Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 414683 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 414683 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 414683 21 Rsž 2 od 17. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 414683 21 Rs 3 2 od 4. maja 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (E.M.) kojim je tražio da se poništi kao nezakonito apelantovo rješenje od 3. decembra 2013. godine i rješenje prvotuženog (FBiH, Odbor državne službe za žalbe FBiH) od 29. januara 2014. godine, te je apelantu naloženo da tužitelju uspostavi radnopravni status, te da mu isplati naknadu plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta, te da je apelantovim rješenjem od 15. avgusta 2013. godine drugi put uzastopno ocijenjen negativnom ocjenom rada. Zatim je utvrđeno da je tužitelj protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem prvotuženog od 27. septembra 2013. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelant, rješenjem od 3. decembra 2013. godine, otkazao tužitelju ugovor o radu zbog dvije uzastopne negativne ocjene rada. Prvotuženi je u postupku po žalbi, rješenjem od 29. januara 2014. godine, odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv tog rješenja. Takođe je utvrđeno da su apelantovo rješenje kojim je tužitelj negativno ocijenjen i rješenje prvotuženog od 27. septembra 2013. godine, pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu od 11. maja 2016. godine, poništena kao nezakonita. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je pravosnažnim poništenjem rješenja kojim je tužitelj drugi put uzastopno negativno ocijenjen, otpao pravni osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa iz člana 70. tačka 8) Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Zakona o namještenicima). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, slijedom čega su pravilno usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u momentu donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa postojao pravni osnov za njegovo donošenje, te da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je otpao pravni osnov za donošenje istog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o namještenicima, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, te da je dao jasne razloge o neosnovanosti apelantovih navoda koje je istakao u reviziji, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2796/22 (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona… | Sudska praksa | Aktio