Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-37/21 (A. M.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Sloboda izražavanja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Javni interes
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-37/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 37/21, rješavajući apelaciju Alekse Milojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alekse Milojevića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 192780 20 Gž 3 od 8. oktobra 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alekse Milojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 192780 20 Gž 3 od 8. oktobra 2020. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksa Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192780 20 Gž 3 od 8. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od tužene „Besjede“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su 25. maja i 3. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori učesnika u postupku su 13. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 30. maja 2014. godine podnio tužbu protiv tužene i Stefana Karganovića zbog klevete. Tužba protiv Stefana Karganovića je povučena. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192780 14 P od 13. marta 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 192780 18 Gž 2 od 6. novembra 2018. godine apelantova žalba je uvažena, presuda Osnovnog suda od 13. marta 2018. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 192780 19 P 2 od 30. decembra 2019. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu zatezne kamate od dana podnošenja tužbe (30. maja 2014. godine) pa do presuđenja. Stavom III izreke obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Osnovni sud utvrdio da je u knjizi pod naslovom „Rušenje Republike Srpske – teorija i tehnologija prevrata“ (u daljnjem tekstu: sporna knjiga), autora Stefana Karganovića, Pjotra Iljčenkova, Džona Loklanda, Irine Lebedeve, Džonatana Movata i Nebojše Malića, kao izdavač navedena tužena. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da sporna knjiga sadrži članak autora Stefana Karganovića pod naslovom „Kako se priprema puč“ sa podnaslovom „Tehnologija 'obojenih revolucija'“. Na stranici 14 tog članka piše: „U Republici Srpskoj se već nekoliko godina formira infrastruktura lažnih 'nevladinih organizacija' sa zadatkom da budu u pripravnosti da bi se na mig inostranih naredbodavaca uključile u podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka“. Takođe, na str. 14 i 15 piše: „Ovu ekipu dopunjavaju 'politički korektni' analitičari koji se redovno pojavljuju kao sagovornici domaćih i stranih medija i čiji komentari nepogrešivo slede partijsku liniju lažnih NVO. Primeri su Tanja Topić, Svetlana Cenić, Damir Miljević i Aleksa Milojević [apelant]“ (u daljnjem tekstu: sporno izražavanje). U postupku je utvrđeno i da je sporna knjiga promovisana u prostorijama Banjalučkog koledža, da su knjigu predstavili Stefan Karganović i još jedan od autora, kao i da se radi o „stranačkoj publikaciji Saveza nezavisnih socijaldemokrata“ (u daljnjem tekstu: SNSD), na čijoj je zvaničnoj internet stranici knjiga objavljena u PDF formatu.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 5 stav 1, 6, 8, 11 i 12 Zakona o zaštiti od klevete zaključio da je apelant u spornoj knjizi označen kao lice koje sarađuje s nevladinim organizacijama čiji je cilj rušenje Republike Srpske, te da takve tvrdnje navode čitaoca na zaključak da je i apelant uključen u rušenje Republike Srpske, što, kako je navedeno, predstavlja naročito teško krivično djelo. Osnovni sud je ocijenio da je cijela knjiga napisana kao analiza načina na koji se ruše ustavni poreci, pa navođenje apelanta kao učesnika u tome nesumnjivo predstavlja povredu njegove časti i ugleda. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju ili pronošenju mišljenja, nego o iznošenju činjenica, što proizlazi iz ukupnog teksta, a naročito dijela koji predstavlja spisak „lažnih NVO“ u kojima je kao saradnik naveden i apelant. Osnovni sud je naveo da takva izjava nije zaštićena Zakonom o zaštiti od klevete, „niti odredbom člana 10“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer se radi o etiketiranju apelanta i njegovom predstavljanju široj javnosti kao rušioca Republike Srpske, bez ikakvih dokaza. S obzirom na to da je sporno izražavanje neistinito i da je apelant identifikovan trećim licima, Osnovni sud je zaključio da postoji odgovornost tuženog (izdavača), u smislu Zakona o zaštiti od klevete.

9. Prilikom odlučivanja o visini naknade štete, Osnovni sud je ocijenio da se radi o specifičnom vidu štete koji se ogleda u neugodnostima kojima je apelant bio izložen u svakodnevnom životu i radu, te osjećaju povrijeđenosti i nelagode koju je uzrokovalo čitanje teksta. Naime, sud je prilikom odlučivanja o visini štete poklonio vjeru apelantovom iskazu. Apelant je pred sudom, između ostalog, izjavio da je trpio i još uvijek trpi posljedice spornog izražavanja u knjizi, da nakon objavljivanja knjige nije društveno i politički angažovan, da je osnovao svoju partiju „Snaga naroda“, te da u periodu od šest godina nije ostvario bilo kakav rezultat kao osnivač te političke partije, kao i da ga ne pozivaju na savjetovanja i okrugle stolove. Takođe je naveo da je prije objavljivanja sporne knjige bio prorektor na Univerzitetu Istočno Sarajevo i pozivan na sve promocije, savjetovanja i okrugle stolove. Međutim, kako je dalje izjavio, budući da je knjiga trajna vrijednost, ostaće „na njemu i njegovoj djeci pečat da je rušilac Republike Srpske“. Osnovni sud je visinu naknade štete odmjerio u iznosu od 5.000,00 KM, pozivom na odredbu člana 127 ZPP-a u vezi sa članom 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati prvostepeni sud je zasnivao na činjenici da je danom presuđenja tužena pozvana da izmiri nastalu štetu, pa da je od tada u docnji sa ispunjenjem obaveze, zbog čega je, na osnovu člana 277 ZOO-a u vezi sa članom 189 stav 2 ZOO-a, zakonsku zateznu kamatu dosudio od presuđenja, a odbio apelantov zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe.

11. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 192780 20 Gž 3 od 8. oktobra 2020. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio i obavezao ga da tuženoj naknadi troškove postupka. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali je ocijenio da je iz utvrđenih činjenica prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da iznošenje spornog izražavanja u spornoj knjizi predstavlja klevetu, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete, i to član 5 stav 1, član 6, član 11 stav 1 i član 13 pa je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju činjenica podobnih za dokazivanje njihove istinitosti, već se radi o izražavanju mišljenja autora knjige, koje je tužena kao izdavač pronijela njenim objavljivanjem. Budući da se radi, kako je dalje obrazloženo, o iznošenju i pronošenju mišljenja, odnosno vrijednosnog suda, Okružni sud je zaključio da ne postoji kleveta u smislu odredbe člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, pa da stoga ne postoji ni odgovornost tužene u smislu odredbi člana 6 tog zakona.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

13. Apelant smatra da sam naziv sporne knjige ukazuje na to da je on (zajedno s ostalim licima koja su imenovana u spornoj knjizi) na jedan način uključen u rušenje Republike Srpske i da djeluje pod okriljem „lažnih NVO“. Apelant smatra da to ne može biti vrijednosni sud, kako to tvrdi drugostepeni sud, za koji ne postoji odgovornost jer, kako navodi, i vrijednosni sud, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), mora imati minimum činjeničnog osnova, koji tužena u toku postupka nije dokazala. Nadalje, apelant navodi da je nesporno da je on javna ličnost, univerzitetski profesor u penziji „koji u javnosti egzistira zbog svojih ekonomskih stavova, odnosno kritika“. Stoga smatra da je upravo zbog takvih stavova spornim izražavanjem označen kao „rušilac Republike Srpske“, na koji način mu je grubo narušen ugled ne samo u sredini gdje živi i djeluje nego i mnogo šire jer je taj stav dostupan preko interneta, što znači na cijeloj planeti. Takođe, apelant ističe da je Okružni sud zanemario „cijeli dijapazon faktora“ koje u ovakvim slučajevima razmatraju Evropski i Ustavni sud kada odlučuju o „potencijalno suprotstavljenim pravima“ na ugled i slobodu izražavanja. Apelant na kraju ističe da je rušilac sistema već bi služio zatvorsku kaznu, odnosno da je bilo šta počinio protiv entiteta „imao bi bar krivičnu prijavu“. Apelant navodi da je dokazao da je oklevetan jer mu je šteta nanijeta i da je trpi i danas.

14. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ističe da je postupak trajao preko šest godina (od 2014. godine). Traži naknadu troškova postupka, uključujući i naknadu za sastavljanje apelacije, te nematerijalnu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da je spis primio 18. juna 2020. godine radi odlučivanja o žalbi tužene protiv prvostepene presude, a da je presudu donio 8. oktobra 2020. godine, zbog čega smatra da nije odgovoran za dužinu postupka. Dalje, Okružni sud je naveo da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, i da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred tim sudom bio nepravičan, te da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi koji se odnose na primjenu odredbe člana 10 Evropske konvencije. Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva.

16. Tužena je navela da je apelacija u cijelosti neosnovana, te da je osporena odluka u potpunosti pravilna i zakonita zato što se u konkretnom slučaju radi o izražavanju mišljenja autora knjige i iznošenju tog izražavanja od tužene. Tužena je dalje navela da apelant nije pretrpio bilo kakav vid štete zato što u toku postupka nije dokazao da je trpio bilo kakav duševni bol i strah, te da je ostao na pozicijama na kojima je radio i ranije. Takođe, kako dalje navodi, apelant je lice koje se eksponira u javnom životu i kao takav je eventualno otvoren za oštre kritike i preispitivanje i takav teret je dužan da trpi u demokratskom društvu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

21. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

22. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca tražeći naknadu štete zbog povrede ugleda i časti, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Budući da član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 tog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 192780 20 Gž 3 od 8. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 13. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

29. Ustavni sud najprije ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, taj sud ima posljednju riječ kada se radi o pravnoj karakterizaciji činjenica predmeta i „ne obavezuje ga karakterizacija koju su dali podnosilac predstavke ili vlada“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 72850/14, tačka 65). Stoga će „Sud razmotriti na osnovu kojeg člana treba ispitati predstavku“ (vidi Evropski sud, Radomilja protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tačka 114).

30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, pa će ispitati apelantove navode prema standardima navedenog prava.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27–29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22–26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom preinačena prvostepena odluka i apelantu je odbijen zahtjev da se tužena obaveže da mu naknadi nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Dalje, da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.

35. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZPP-a koji su objavljeni i dostupni javnosti, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tužene na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, stav 73).

36. Ustavni sud će dalje ispitati da li je Okružni sud u osporenoj odluci uspostavio pravičnu ravnotežu između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud utvrdio relevantne principe koji bi trebalo da se razmotre u kontekstu uspostavljanja pravične ravnoteže između jednako važnih, ali u određenom slučaju suprotstavljenih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012; i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC), broj 39954/08, st. 90–95, 7. februar 2012. godine). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ali i cjelokupni kontekst koji je bitan za donošenje odluke.

37. Dovodeći navedene kriterijume u vezu s konkretnim slučajem, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da je sporna knjiga promovisana u prostorijama Banjalučkog koledža, te da se radi o stranačkoj publikaciji SNSD-a, na čijoj je zvaničnoj internet stranici knjiga objavljena u PDF formatu i njeno skidanje je besplatno. Ustavni sud nema razloga da se ne složi sa stavom redovnih sudova da je sporna knjiga, u stvari, stranačka publikacija. Svrha stranačkih publikacija je, prvenstveno, informisanje članstva i simpatizera stranke o onome što je bitno za određenu političku stranku. Međutim, u konkretnom slučaju, u knjizi su poimenično navedeni kritičari vlasti, među kojima je i apelant, i to u negativnom svjetlu, kao neko ko djeluje po nalozima inostranih naredbodavaca i lažnih NVO. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da se ne može reći da je cilj spornog izražavanja, odnosno knjige bio doprinos nekoj debati od javnog interesa, već je cilj bila demonizacija oponente vlasti.

38. Dalje, za apelanta se može reći da je javna ličnost. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da se apelant, „kao politički korektan analitičar“, redovno pojavljuje kao sagovornik „domaćih i stranih medija čiji komentari nepogrešivo slede partijsku liniju lažnih NVO“. Prethodno je rečeno: „U Republici Srpskoj se već nekoliko godina formira infrastruktura lažnih 'nevladinih organizacija' sa zadatkom da budu u pripravnosti da bi se na mig inostranih naredbodavaca uključile u podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka“. Ustavni sud smatra da navedeno izražavanje predstavlja nepotrebni i neizazvani verbalni napad na apelanta, a kritiku njegovog profesionalnog rada. Apsolutno je nejasno kako i koji apelantovi komentari bi mogli imati makar naznaku podsticanja nereda i podrivanja ustavnog poretka. Iako apelant jeste javna ličnost te su granice kritike njegovog rada znatno šire, u ovom slučaju spornim izražavanjem nije iznesen prihvatljivi kriticizam profesionalnog djelovanja apelanta kao javne ličnosti.

39. Spornim izražavanjem iznesena je informacija o apelantu kao rušiocu ustavnog poretka. Osporena presuda Okružnog suda ne obrazlaže na koji način su pribavljene navedene informacije: da li je lice koje je objavilo informaciju sprovelo nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda; da li je istraživanje zasnovano na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu; da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme; da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode itd. Kako je već rečeno, o svim navedenim pitanjima Okružni sud se nije izjasnio u obrazloženju osporene presude. Stoga, sve navedeno upućuje da sud nije ni utvrđivao da li je sporno izražavanje bilo u dobroj namjeri (bona fide).

40. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 32550/05, tač. 51. i 52), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst i u vezu sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete. Spornim izražavanjem apelant je etiketiran kao rušilac Republike Srpske, a Okružni sud takvo izražavanje nije razmotrio u kontekstu opštih društvenih prilika, kao i mogućih implikacija koje bi sporno izražavanje moglo imati za apelanta u sredini u kojoj živi i radi.

41. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je pitanje konteksta i opštih prilika od velikog značaja kada se radi o tvrdnjama da određeni pojedinac ruši ustavni poredak (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4617/20 od 7. septembra 2022. godine, tačka 34). Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je prihvatio stanovišta Osnovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci koji su odlučujući o tužbi u tom predmetu naglasili da kleveta može ozbiljno ugroziti čast i ugled tužioca i uzrokovati mu štetu „u sredini u kojoj tužilac živi i radi i političkim prilikama koje vladaju“ zbog etiketiranja tužioca kao novinara naklonjenog opoziciji, koji navodno „prima veliku novčanu pomoć od stranih nevladinih organizacija“. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud ne uočava da je Okružni sud cijenio opštedruštvene i političke prilike u kojima apelant javno istupa kao kritičar vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju morao ispitati sporno izražavanje u kontekstu društvenih i političkih prilika u kojima apelant živi i radi, naročito zato što se u spornoj knjizi tvrdi da apelant „ruši ustavni poredak Republike Srpske“, odnosno da čeka „mig inostranih naredbodavaca i lažnih NVO“ da bi podsticao na nerede. Osim toga, kako je ranije navedeno, tu knjigu je naručila vladajuća politička stranka u Republici Srpskoj na čijoj je zvaničnoj internet stranici i objavljena u PDF formatu i ona je i promovisala, što su činjenice koje je utvrdio Osnovni, a prihvatio i Okružni sud. Činjenica da Okružni sud nije u konkretnom slučaju cijenio sve te okolnosti ozbiljno dovodi u pitanje zaključak tog suda da sporno izražavanje nije kleveta nego da je vrijednosni sud. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju vrijednosnih sudova. Naprotiv, čini se da se radi o izražavanju mala fide, s ciljem da se apelant okleveta. Ovo stoga što, kako je opštepoznato, vrijednosni sudovi moraju imati određeni činjenični osnov da bi mogli proći test člana 10 Evropske konvencije. Redovni sudovi nisu iznijeli šta je ovdje činjenični osnov za vrijednosne sudove. Podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka podrazumijeva nasilne akcije. Takođe, redovni sudovi nisu naveli kakve to nasilne akcije s ciljem rušenja ustavnog poretka u RS preduzima apelant da ga se tako etiketira u spornom izražavanju i da se za njega kaže da on radi sa lažnim stranim NVO, sve s ciljem rušenja ustavnog poretka. Ustavni sud ima u vidu da je apelant politički analitičar i sve ukazuje (imajući u vidu ostala imena koja su navedena uz apelantovo) da apelant piše kritički o pitanjima od javnog interesa na način koji nije u skladu s politikom stranke koja je naručila i promovisala spornu knjigu. Stoga je upitan i javni interes za takvo izražavanje. Neupitno bi akcije s ciljem rušenja ustavnog poretka bile teme koje su od javnog interesa, ali Ustavni sud ne uočava da je u tom pravcu apelant bilo šta radio, niti je Okružni sud utvrdio da jeste, a neupitno je da se njegovo eventualno kritičko oglašavanje o temama od javnog interesa ne može smatrati rušenjem ustavnog poretka.

42. Međutim, Ustavni sud podsjeća da čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud proporcionalnost uplitanja može zavisiti od toga da li postoji dovoljni činjenični osnov za pobijanu izjavu. Gledano u pozadini određenog slučaja, izjava koja predstavlja vrijednosni sud može biti pretjerana, u nedostatku bilo kakvog činjeničnog osnova (vidi Evropski sud, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ostaje nejasno koji je relevantni činjenični osnov za sporno izražavanje da apelant samo čeka „mig stranih naredbodavaca da se uključi u podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka“. Osim navedenog, u spornom izražavanju su korišćene riječi prevrat, puč, revolucija, podsticanje nereda, podrivanje ustavnog poretka. Značenje navedenih riječi podrazumijeva nasilje ili barem njegovu naznaku. U obrazloženju osporene presude Okružni sud nije naveo bilo kakve razloge iz kojih bi bilo vidljivo da je razmatrao da li postoji relevantni činjenični osnov za izjave o apelantu koje je ocijenio kao vrijednosne sudove

43. Imajući u vidu sve navedeno, posebno naslov sporne knjige i sadržaj spornog izražavanja, kao i mala fide ponašanje tužene prilikom prenošenja spornog izražavanja, neuspostavljanje balansa između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II3/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

45. S obzirom na zaključak o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno elaborira apelantove prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao dijela prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada je spornim izražavanjem apelant okarakterisan kao „rušilac Republike Srpske“, odnosno neko ko bi na „mig inostranih naredbodavaca i lažnih NVO“ podsticao na nerede, bez ispitivanja spornog izražavanja u kontekstu prilika koje vladaju u sredini u kojoj apelant živi i radi i bez obrazloženja da li postoji činjenični osnov za sporno izražavanje kako je navedeno.

47. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-37/21 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio