Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-104/22 (M.B.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Mjera obezbjeđenja
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-104/22

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 104/22, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 875396 21 Mož od 10. novembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Đemaludin Mutapčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 875396 21 Mož od 10. novembra 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i protivnika osiguranja Dž. K. (u daljnjem tekstu: protivnik osiguranja), kojeg zastupa advokat Mersed Berberović, zatraženo je 16. i 17. augusta 2022. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 22. i 29. augusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Protivnik osiguranja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Apelantici su 14. septembra 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Maloljetni D. K. (u daljnjem tekstu: dijete), zastupan po apelantici kao zakonskoj zastupnici, i apelantica u osobno ime su 27. novembra 2020. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv protivnika osiguranja radi povjere izvanbračnog djeteta, njegovog uzdržavanja, ostvarivanja osobnih kontakata, te naknade troškova koje je apelantica imala u vezi s trudnoćom i porođajem.

8. Uz dostavljenu tužbu dijete i apelantica su podnijeli prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom je predloženo da sud donese mjeru osiguranja kojom će se obavezati protivnik osiguranja da na ime doprinosa za uzdržavanje djeteta uplaćuje iznos od 350,00 KM mjesečno na apelanticin transakcijski račun.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 875396 21 Mo od 16. jula 2021. godine odbijen je prijedlog djeteta i apelantice za donošenje tražene mjere osiguranja.

10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nesporno da je maloljetni D. K. rođen tokom 2019. godine i da je protivnik osiguranja otac djeteta. Iz nalaza – ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje apelantice utvrđeno je da je apelantici ustanovljeno oštećenje organizma od 100% (nastalo prilikom porođaja djeteta), na osnovu čega joj je utvrđen invaliditet, te da kod nje postoji potreba za ortopedskim pomagalom. Prema podacima poslodavca protivnika osiguranja, prosjek njegove plaće od augusta do oktobra 2020. godine je iznosio 1.367,70 KM. Također, iz dostavljenih dokaza proizlazi da je protivnik osiguranja u maju 2020. godine podigao nenamjenski kredit u iznosu od 40.000,00 KM s rokom otplate od 120 mjeseci. Dalje, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u uplatnice od augusta 2019. godine do juna 2021. godine, iz kojih proizlazi da je protivnik osiguranja u kontinuitetu apelantici mjesečno uplaćivao iznose od 200,00 KM. Navedene uplatnice su do februara 2021. godine glasile na ime pomoći apelantici, a od februara 2021. godine na uplatnicama je naznačeno da se plaćaju na ime alimentacije. Poslodavac kod kojeg je zaposlen protivnik osiguranja je u septembru 2019. godine organizirao humanitarnu akciju radi prikupljanja pomoći apelantici, s ciljem pomaganja apelantici radi osiguranja neophodne proteze, pa joj je poslodavac protivnika osiguranja uplatio iznos od 6.050,00 KM.

11. Općinski sud je istakao da je na osnovu navedenog činjeničnog stanja zaključio da prijedlog za donošenje predložene mjere nije osnovan jer apelantica nije dokazala osnovanost i neophodnost donošenja predložene mjere. U tom pogledu, Općinski sud je citirao odredbu člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano u kojim slučajevima se može donijeti mjera osiguranja. Zatim je naveo da je u prijedlogu za donošenje mjere osiguranja navedeno da je potrebno da sud donese predloženu mjeru jer protivnik osiguranja kao otac „ne izvršava svoju zakonsku obavezu“ da mjesečno doprinosi uzdržavanju djeteta, da je kod apelantice nakon poroda nastupio teški invaliditet, te da je doprinos oca neophodan kako bi se osigurala egzistencija djeteta. Odlučujući o tim navodima, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da protivnik osiguranja sve vrijeme nakon rođenja djeteta u kontinuitetu redovno uplaćuje iznos od 200,00 KM, s tim što je svrha uplata prvobitno bila označena kao pomoć apelantici, a zatim kao doprinos za uzdržavanje djeteta, kako je već navedeno.

12. Također, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je protivnik osiguranja odmah nakon rođenja djeteta u preduzeću u kojem radi organizirao humanitarnu pomoć kako bi na taj način barem djelomično ublažio tešku zdravstvenu i finansijsku situaciju u kojoj se našla apelantica kao majka djeteta. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odlučujući o zahtjevu za donošenje mjere osiguranja, te posebno cijeneći ispunjavanje dva kumulativna uvjeta iz člana 269. ZPP-a, utvrdio da apelantica nije dokazala da su ispunjena kumulativno oba uvjeta. To se naročito odnosi na uvjet da bi nedonošenjem ove mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili značajno otežati ostvarivanje tražbine, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagatelja osiguranja. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da protivnik osiguranja preduzima bilo kakve radnje ili aktivnosti kojim bi se ispunio taj uvjet, već upravo suprotno, on sve vrijeme od rođenja djeteta doprinosi uzdržavanju i pomaže u skladu sa svojim trenutnim finansijskim mogućnostima. Osim navedenog, Općinski sud je naglasio da se mjerom osiguranja ne može iscrpiti sam tužbeni zahtjev čije se osiguranje traži. Naime, kako je navedeno, već je utvrđeno da protivnik osiguranja doprinosi uzdržavanju, a u postupku po tužbi utvrdit će se je li shodno svim subjektivnim i objektivnim okolnostima traženi iznos od 400,00 KM adekvatan ili ne.

13. Općinski sud je u obrazloženju također istakao da je apelantica tražila i donošenje privremene mjere za osiguranje izdržavanja u smislu čl. 373. i 375. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ), te je zaključio da ni taj prijedlog nije osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da je navedenim odredbama propisano da se privremena mjera može odrediti ako predlagatelj učini vjerovatnim postojanje obaveze uzdržavanja, te da bez te mjere postoji opasnost po njegove osobne ili druge važne interese ili opasnost da će, bez te mjere, protivnik spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje uzdržavanja. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da je sud tokom provedenog dokaznog postupka utvrdio da protivnik osiguranja već doprinosi uzdržavanju od samog rođenja djeteta, zbog čega prijedlog za donošenje privremene mjere u skladu sa odredbom člana 373. stav 4. i člana 375. stav 3. PZ nije osnovan. Naime, nije dokazano da bi bez donošenja privremene mjere postojala opasnost za neizvršavanje i neostvarivanje prava uzdržavane osobe s obzirom na to da otac, odnosno protivnik osiguranja već doprinosi uzdržavanju u skladu sa svojim trenutnim finansijskim mogućnostima, uvažavajući i uzrast djeteta.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 875396 21 Mož od 10. novembra 2021. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je ponovio činjenične navode i pravne zaključke prvostepenog suda, te je naveo da apelanticinim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice, te da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama obrazložio logičnim i uvjerljivim razlozima. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da protivnik osiguranja na ime uzdržavanja maloljetnog djeteta mjesečno doprinosi iznos od 200,00 KM, a da se tužbenim zahtjevom potražuje mjesečni iznos od 400,00 KM, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da se mjerom ne može iscrpiti tužbeni zahtjev. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno zaključio da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 269. ZPP-a. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice koje je pravilno cijenio, imajući u vidu odredbe PZ, kao i odredbe Konvencije o zaštiti prava djeteta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Obrazlažući apelacione navode, apelantica navodi da parnični sud nije pružio zaštitu maloljetnom djetetu i u njegovu korist nije donio izvršnu sudsku odluku o plaćanju uzdržavanja. Apelantica smatra da je na taj način povrijeđeno načelo najboljeg interesa djeteta, čime je dijete onemogućeno da traži procesuiranje svog oca zbog krivičnog djela izbjegavanja uzdržavanja iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u nedostatku izvršne sudske odluke za plaćanje dječijeg uzdržavanja. Prema apelanticinom mišljenju, dijete mora imati pravo na sudsku zaštitu i pravo na izvršnu sudsku odluku kojom će mu se pružiti pravna zaštita, te da ne treba od protivnika osiguranja zavisiti hoće li mu plaćati uzdržavanje. Naime, kako to apelantica navodi, nije problem u visini uzdržavanja, već u nedostatku sudske odluke u konkretnom slučaju. Apelantica zatim ističe da nije bilo ročišta pred prvostepenim sudom otac djeteta ne bi plaćao dječje uzdržavanje s obzirom na to da je tek od ročišta u uplatnicama počeo označavati da se taj iznos odnosi na njegovo dijete, a ne na pomoć apelantici. Nadalje, ukazuje i na to da je protivnik osiguranja podigao nenamjenski kredit, te da se na taj način dodatno kreditno zadužio, što, kako navodi, dokazuje izbjegavanje dječijeg uzdržavanja. Također, apelantica ističe da je Kantonalni sud zanemario da su procesne odredbe iz člana 375. stav 3. PZ lex specialis u odnosu na odredbe člana 269. stav 1. ZPP-a. U apelacionim navodima apelantica navodi i da je suprotan stanju u spisu zaključak Kantonalnog suda „da se mjerom ne može iscrpiti tužbeni zahtjev“ jer je u postupku za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja tražen iznos od 350,00 KM, a ne iznos od 400,00 KM, kako je traženo tužbom. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je protivnik osiguranja otac djeteta i da je zaposlen i prima plaću i druga stalna novčana primanja, ali da ne izvršava obavezu uzdržavanja svog maloljetnog sina, da je apelantica stopostotni invalid zbog amputacije noge i da joj je neophodna tuđa pomoć za maloljetno dijete o kojem svakodnevno brine, bez sudjelovanja protivnika osiguranja, apelantica smatra da su bili ispunjeni uvjeti iz člana 249. stav 2. u vezi sa članom 373. stav 4. i članom 375. stav 3. PZ da sud, u korist djeteta, donese privremenu mjeru radi davanja uzdržavanja.

II.Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

17. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani te predlaže da se apelacija odbije.

18. Općinski sud je naveo da su prvostepena i drugostepena odluka detaljno obrazložene, te da je prvostepeni sud sve radnje preduzimao poštujući i uvažavajući ravnopravnost stranaka pred sudom, kao i njihovo pravo u skladu sa zakonskim normama, te da nije povrijeđeno niti jedno pravo stranaka u postupku.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 269. stav (1) (1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

2. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 236.

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

Član 249. st. (1) i (3) (1) U postupku za izdržavanje maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje, sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja.

(3) Privremene mjere sud će odrediti ako se učini vjerovatnim postojanje činjenica od kojih zavisi pravo na izdržavanje, a u postupcima za utvrđivanje materinstva ili očinstva i ako se učini vjerovatnim da je tužena osoba roditelj djeteta.

D. TROŠKOVI TRUDNOĆE I POROĐAJA VANBRAČNOG DJETETA

Član 267.

(1) Troškove izazvane trudnoćom i porođajem vanbračnog djeteta snose majka i otac u skladu sa svojim imovinskim mogućnostima.

(2) U slučaju spora sud će, na zahtjev jednog od roditelja, odrediti udio svakog od njih u snošenju troškova iz stava 1. ovog člana.

5. Mjere osiguranja radi uzdržavanja Član 373. st. (1) i (2) (1) Mjere osiguranja prema odredbama ovog Zakona su privremena mjera radi izdržavanja i prethodna mjera radi izdržavanja.

(2) Privremenu mjeru radi izdržavanja sud može odrediti prije i u toku postupka u sporovima o izdržavanju.

Član 375. st. (1) i (3) (1) Privremena mjera radi izdržavanja može se odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje obaveze izdržavanja, te da bez donošenja te mjere postoji opasnost za njegove osobne ili druge važne interese, ili opasnost da će bez te mjere osiguranja protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje izdržavanja.

(3) Smatra se da postoji opasnost za osobne ili druge važne interese predlagača osiguranja ako se mjere osiguranja izdržavanja određuju u korist maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, osim ako se potraživanje odnosi na dio izdržavanja u povećanom iznosu u skladu sa povećanim mogućnostima pojedinog roditelja.

Član 376. st. (1) i (2) (1) Privremene mjere osiguranja radi izdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona sud će, ako za to postoji potreba, odrediti i provesti po službenoj dužnosti.

(2) U drugim slučajevima mjere osiguranja radi izdržavanja sud može odrediti samo na prijedlog povjerioca izdržavanja.

21. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (donesena 20. novembra 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda od 10. novembra 2021. godine, kojim je odlučivano o apelanticinom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja i privremene mjere radi uzdržavanja. U kontekstu apelacionih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se postupak koji je okončan osporenim rješenjem odnosio na utvrđivanje apelanticinih „građanskih prava“.

25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti o tome da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane treba biti „građansko“ u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njezin cilj, kao i njezini učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11, st. 30–32).

26. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se, u pogledu prvog kriterija, „glavnim postupkom“ treba smatrati parnični postupak koji su dijete i apelantica pokrenuli protiv protivnika osiguranja radi uzdržavanja i ostvarivanja osobnih kontakata, te naknade troškova apelanticine trudnoće i porođaja. Dalje, Ustavni sud zapaža da se potraživanje koje su dijete i apelantica istakli u postupku za određivanje privremene mjere odnosi na uzdržavanje maloljetnog djeteta. Budući da pravo na uzdržavanje potpada pod obim građanskih prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, imajući u vidu da je svrha i cilj apelanticinog zahtjeva za donošenje tražene mjere donošenje obavezujuće sudske odluke kojom bi protivniku osiguranja bilo naloženo da plaća veći novčani iznos nego što je to do sada dobrovoljno činio, te bojazan da bi odugovlačenjem postupka moglo biti dovedeno u pitanje to pravo, Ustavni sud smatra da je postupak za donošenje mjere osiguranja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava djeteta i apelantice, zbog čega se na taj postupak primjenjuju garancije iz člana 6. Evropske konvencije.

27. U vezi s dopustivošću apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenje Kantonalnog suda od 10. novembra 2021. godine, kao konačna odluka u predmetnom postupku, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje od 10. novembra 2021. godine dostavljeno apelanticinom punomoćniku 24. decembra 2021. godine, a da je apelacija podnesena 12. januara 2022. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo te da su povrijedili načelo najboljeg interesa djeteta.

33. Razmatrajući te tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 269. stav 1. ZPP-a propisni uvjeti pod kojima se može odrediti mjera osiguranja: da osiguravač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava te da pokaže da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine (vidi tačku 19. ove odluke). Ti uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Također, Ustavni sud zapaža da je sličan sadržaj i odredbe člana 375. stav 1. PZ (vidi tačka 20. ove odluke).

36. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je protivnik osiguranja neprekidno uplaćivao apelantici određeni novčani iznos na ime uzdržavanja djeteta, te da je nakon poroda putem svog poslodavca apelantici na ime pomoći uplatio određeni novčani iznos, što su redovni sudovi jasno obrazložili. Stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine navode da „protivnik osiguranja ne ispunjava svoje zakonske obaveze“. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelanticine navode da uzdržavanje djeteta „treba biti zasnovano na sudskoj odluci i da treba biti određeno u većem iznosu od onoga koje dobrovoljno uplaćuje“ protivnik osiguranja, budući da ti navodi na dovode u pitanje zaključak sudova da apelant redovno uplaćuje određeni iznos na ime djetetovog uzdržavanja. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da apelantica nije dokazala postojanje opasnosti da bi protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine uzdržavanja, budući da su sudovi i o tome dali relevantno obrazloženje.

37. Pored toga, razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje na primjenu člana 375. stav (3) PZ, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da se zahtjev iz mjere osiguranja, odnosno privremene mjere radi uzdržavanja odnosi na isplatu uzdržavanja u povećanom iznosu, pa ni činjenica da se u konkretnom slučaju uzdržavanje odnosi na maloljetno dijete sama za sebe ne ukazuje da u konkretnom slučaju postoji opasnost za osobne ili druge važne interese djeteta. U skladu s tim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da osporena rješenja, kojima je samo odlučeno o mjeri osiguranja, odnosno privremenoj mjeri radi uzdržavanja dovode u pitanje ostvarenje načela najboljeg interesa djeteta.

38. Stoga, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba s obrazloženjima koja su redovni sudovi dali, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su zaključci redovnih sudova proizvoljni. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud razmotrio sva ključna pitanja i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelanticinim navodima, ne može reći da u osporenoj odluci ima proizvoljnosti u primjeni relevantnog prava i povredi načela najboljeg interesa djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njezinu štetu.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

40. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju toga prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, kojom je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, dao jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelanticinog zahtjeva za mjeru osiguranja, odnosno privremenu mjeru radi uzdržavanja. Ustavni sud smatra da se ovakvi zaključci ne mogu ocijeniti proizvoljnim u segmentima koje je apelantica osporavala, niti ukazuju da je njima povrijeđen najbolji interes djeteta.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, te kada apelantica ničim nije dokazala, niti je očigledno da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-104/22 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio