Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-178/21 (D. Š. i D. Š.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-178/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 178/21, rješavajući apelaciju Darie Šimunović i Dragice Šimunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Darie Šimunović i Dragice Šimunović.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 069732 20 Rev 2 od 13.

oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelanticama Darii Šimunović i Dragici Šimunović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Darie Šimunović i Dragice Šimunović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 069732 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Daria Šimunović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Dragica Šimunović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica; zajedno: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar“ iz Mostara, podnijele su 18. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 069732 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020. godine. Apelantice osporavaju i Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 069732 19 Gž4 od 2. juna 2020. godine i Presudu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 069732 19 P3 od 11. novembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Vladimira Lovrića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 7. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju, pa su ti odgovori 9. septembra 2022. godine dostavljeni apelanticama na izjašnjenje. Apelantice su 12. i 15. septembra 2022. godine dostavile izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvoapelantica je 10. juna 2010. godine podnijela tužbu protiv tuženih kojom je tražila da joj tuženi predaju u posjed dijelove zemljišta ispod zgrade koje služi redovnoj upotrebi, kao i zajedničke dijelove zgrade i uređaje kao pripadak njenog etažnog vlasništva. Apelantica je tražila i da joj drugotuženi isplati naknadu za korištenje njene stvari u iznosima preciziranim u tužbi te da joj tuženi naknade troškove postupka.

6. Općinski sud je 2. decembra 2014. godine donio presudu kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, ali tu je presudu povodom žalbe drugotuženog Kantonalni sud ukinuo rješenjem od 2. marta 2015. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu 29. novembra 2017. godine kojom je u cijelosti odbio prvoapelanticin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je presudom od 12. jula 2018. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 5. februara 2019. godine usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak, Kantonalni sud je rješenjem od 21. maja 2019. godine uvažio prvoapelanticinu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 069732 19 P3 od 11. novembra 2019. godine kojom je naloženo drugotuženom da iseli i prvoapelantici preda dijelove zemljišta i zajedničke dijelove zgrade u površini od 20,68 m . Ostatak tužbenog zahtjeva koji se odnosio na stečeno bez osnova i ostvarenu korist upotrebom tuđe stvari je odbijen. Navedena presuda Općinskog suda je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 069732 19 GŽ 4 od 2. juna 2020. godine, protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 069732 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020. godine. Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je drugotuženi na zajedničkom dijelu zgrade, u prolazu/pasažu, koji je služio redovnoj upotrebi zgrade, izgradio poslovni prostor površine 34 m² i da ga je i u vrijeme vođenja postupka držao u posjedu. Dalje je navedeno da je cijenjeno da je prvoapelantica vanknjižni vlasnik stana, te da je stoga i suvlasnica na zajedničkim dijelovima zgrade i zemljištu ispod zgrade koje je drugotuženi bespravno zauzeo izgradnjom poslovnog prostora. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pravilno utvrdili da je apelantica kao vlasnica stana ujedno i nosilac „nedjeljivog zajedničkog prava vlasništva“ na zajedničkim dijelovima zgrade. Zbog toga, kako je navedeno, navedeni dijelovi zgrade ne predstavljaju pripadak njenom stanu, već su to zajedničke prostorije svih vlasnika stanova u toj zgradi. Također, Vrhovni sud je naveo i da su pravilno nižestepeni sudovi odbili zahtjev za stečeno bez osnova i ostvarenu korist upotrebom tuđe stvari. Ovo najprije zato što apelantica nije dokazala da je „ona vlasnica stvari koju je upotrijebio [drugotuženi]“ budući da ona nije, kako je već rečeno, isključivi vlasnik, već ima zajedničko vlasništvo s drugima. Osim toga, prvoapelantica nije dokazala ni da je drugotuženi ostvarivao korist od spornog prostora budući da je na licu mjesta utvrđeno da je prostor zaključan.

8. Apelantica je tokom postupka isticala i to da je s vlasnicima druga dva stana zaključila darovne ugovore kojima su joj oni poklonili svoje pripadajuće dijelove zajedničkih dijelova zgrade. Međutim, kako je obrazloženo, ti ugovori su ništavi na osnovu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zato što etažni vlasnici, na osnovu člana 22. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade. Stoga bi zaključenje bilo kakvog ugovora o fizičkoj diobi zajedničkih dijelova zgrade bilo suprotno odredbi člana 22. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, a za sobom bi „povlačilo i ništavost takvog ugovora“.

9. Osim toga, obrazloženo je da su neosnovani navodi da je zbog toga što je predmet dva puta vraćen na ponovni postupak sud trebao ponovo zakazati pripremno ročište. Naime, kako je navedeno, sud je u svemu postupao prema uputama drugostepenog i Vrhovnog suda, a prilikom posljednjeg ukidanja i vraćanja nije utvrđeno da su počinjene povrede postupka, već da je potrebno pravilno ocijeniti dokaze. Stoga je zaključeno da, shodno odredbama člana 228. ZPP-a, nije bilo potrebe za ponavljanjem pripremnog ročišta.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

10. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da je postupak predugo trajao te traže da im Ustavni sud zbog toga dosudi naknadu nematerijalne štete. Smatraju da su redovni sudovi „selektivno primijenili pravo“ te da nije jasno zašto je izvršen povrat 20,68 m², a ostale površine nije. Navode da je zatražen stav Građanskog odjela o pravnim pitanjima u ovom sporu i da odgovor nikada nije primljen. Također, navode da je „u jednoj fazi žalbenog postupka“ tražena promjena žalbenog vijeća, odnosno sudije izvjestioca, ali da tom zahtjevu nije udovoljeno. Smatraju da je proizvoljno primijenjeno i procesno pravo jer je ranijim odlukama predmet vraćan na ponovno suđenje, ali da nikada nije ponovo održano pripremno ročište, što su, prema mišljenju apelantica, sudovi bili dužni održati. Apelantice smatraju da su sporni ugovori o darivanju validni i da je njima izražena volja etažnih vlasnika. II.Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelantica i da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj presudi, koja je donesena u skladu s važećim propisima u FBiH, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, kao i ostalim međunarodnim pravilima.

12. Drugotuženi je naveo da su svi apelacioni navodi neosnovani jer prvoapelantica u postupku nije dokazala svoje tvrdnje.

13. U izjašnjenju na odgovore apelantice ponavljaju apelacione navode i ističu da je osporena presuda Općinskog suda izvršena u dijelu koji se odnosio na povrat spornog prostora, ali da apelantice imaju interes da se i svi ostali navodi razmotre u apelacionom postupku.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

15. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Etažno vlasništvo Član 22.

Vlasnici posebnih dijelova zgrade (etažni vlasnici) imaju nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva ili trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu.

Međusobni odnosi, prava i obaveze etažnih vlasnika zgrade uređuju se zakonom.

Član 50.

Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 069732 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 4. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantice pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosi na povrat u posjed nekretnine i naknadu štete. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode. Iz toga proizlazi da apelantice uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

25. Apelantice su navele da su tražile izuzeće sudije izvjestioca, ali da o zahtjevu nikada nije rješavano. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu dostavile dokaze da su zaista tražile izuzeće, niti je to navedeno u osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud navode o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.

26. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

27. Ustavni sud ukazuje da su sudovi raspravili sva ključna pitanja u konkretnom slučaju, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, sudovi su uzeli u obzir odredbe čl. 22. i 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojima je propisano da etažni vlasnici imaju zajedničko nedjeljivo pravo na zajedničkim dijelovima zgrade i zemljištu za njenu upotrebu. Ti zajednički dijelovi se, kako je dalje navedeno, ne mogu podijeliti na razmjerne dijelove, niti mogu biti predmet raspolaganja pojedinačnih etažnih vlasnika. S obzirom na to, kako su sudovi obrazložili, ostali etažni vlasnici nisu mogli pokloniti prvoapelantici svoje dijelove zajedničkih dijelova zgade, pa su stoga ništavi sporni darovni ugovori. Na osnovu istih argumenata se može zaključiti da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da apelantice imaju pravo na povrat zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta samo u površini za koju je utvrđeno da pripada zgradi. Apelantice navode da je zatražen stav Građanskog odjela Vrhovnog suda o pravnim pitanjima u ovom sporu i da odgovor nikada nije primljen. Ustavni sud ukazuje da je, suprotno navodima apelantica, na stranici 6. presude Kantonalnog suda naveden stav Vrhovnog suda iz Presude broj 58 0 P 069732 18 Rev od 5. februara 2019. godine, koji je identičan obrazloženjima redovnih sudova u konkretnom predmetu.

28. Ustavni sud ukazuje da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova povodom pitanja odbijanja dijela tužbenog zahtjeva apelantica kojim je traženo da drugotuženi naknadi štetu zbog korištenja tuđe stvari. Naime, apelantice, shodno citiranim odredbama ZPP-a i ZOO-a, nisu dokazale da je drugotuženi imao koristi od upotrebe spornog prostora. Također, nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava u odnosu na nezakazivanje pripremnog ročišta nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak. Odbijanje prijedloga da se ponovo zakaže pripremno ročište obrazloženo je pozivanjem na odredbe člana 228. ZPP-a, prema kojima se pripremno ročište ili glavna rasprava zakazuju u zavisnosti od pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud kada je vratio predmet na ponovni postupak. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije bilo potrebe za zakazivanjem glavne rasprave imajući u vidu pitanja koja je trebalo riješiti u ponovnom postupku. Iz navoda apelacije se ne vidi zašto bi ponovno održavanje pripremnog ročišta bilo neophodno.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

30. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

31. Ustavni sud ističe da je postupak u konkretnom slučaju trajao ukupno 10 godina i pet mjeseci i to je relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir. Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji je hitan po zakonskim odredbama. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, može se zaključiti da je predmet relativno složen i da apelantice svojim postupcima nisu utjecale na dužinu trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, što je znatno utjecalo na dužinu trajanja postupka, pri čemu je Općinskom sudu trebalo četiri godine i šest mjeseci da bi donio prvu prvostepenu presudu u ovom predmetu. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tačke 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelantica na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tačke 32–34), Ustavni sud smatra da apelanticama, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.

34. Navedeni iznos apelanticama je dužna da isplati Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

35. Apelantice smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek, da su diskriminirane i da je pravo zloupotrijebljeno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice tvrdnje o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je pravo apelantica na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantice koristile sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju shodno odredbama ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva i garanciju da će pravni lijekovi dovesti do rješavanja predmeta u korist onog ko ih koristi, kako je to bio slučaj i u konkretnom predmetu. Pored toga, Ustavni sud ne primjećuje da apelantice nisu učinile vjerovatnim da su na bilo koji način diskriminirane u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su i ti navodi također neosnovani.

37. Što se tiče navoda o kršenju člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da ovaj član ne garantira neko materijalno individualno pravo, već zabranjuje zloupotrebu prava garantiranih Evropskom konvencijom na štetu drugih lica. Stoga, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 10 godina i šest mjeseci u situaciji kada je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak i kada je prvostepenom sudu trebalo četiri godine i šest mjeseci da donese prvu prvostepenu odluku, o čemu nije dao bilo kakvo objektivno obrazloženje.

40. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada se ne može zaključiti da su činjenični ili pravni zaključci sudova proizvoljni ili očigledno nerazumni, odnosno kada su sudovi o svojim odlukama dali relevantna i dovoljna obrazloženja i kada apelantice nisu dokazale da su u toku postupka zaista tražile izuzeće sudije, niti to proizlazi iz osporenih odluka.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelantice navode o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni i kada nema dokaza o kršenju tih prava.

42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-178/21 (D. Š. i D. Š.) | Sudska praksa | Aktio