Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/21 (J.Š.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 263/21, rješavajući apelaciju J.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J.Š. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 P 075183 20 Gž od 11.

novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 P 075183 20 Gž od 11. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zakonskog zastupnika tužene Općine Breza (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 28. juna 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 13. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, koje je dostavio 21. septembra 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 23. januara 2019. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene tražeći da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na građevinskom zemljištu koje je bliže opisano u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 075183 19 P od 1. septembra 2020. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da naknadi troškove parničnog postupka.

6. Tokom postupka su izvedeni brojni dokazi, uviđaj na licu mjesta, vještačenja, saslušavanje parničnih stranaka i svjedoka, te je izvršen uvid u materijalne dokaze (str. od 2. do 4. obrazloženja). U svom iskazu apelant je naveo da je tek 2018. godine saznao da je tužena vlasnik spornog zemljišta, te da je tuženoj 2019. godine podnio zahtjev za otkup tog zemljišta, ali da o zahtjevu još nije odlučeno. Vještačenjem je izvršena identifikacija spornog zemljišta, te je utvrđeno da se nalazi između apelantovih nekretnina i da ga apelant koristi kao pristupni put do kuće. Nalazu vještaka parnične stranke nisu prigovorile, a sud ga je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan. Općinski sud je tokom postupka izvršio uvid u notarski obrađen ugovor o kupoprodaji od 28. novembra 2008. godine, koji su međusobno zaključili K.Đ., kao prodavac, i apelant, kao kupac. Utvrđeno je da predmet ugovora nije bilo sporno zemljište, što je vidljivo i iz kopije katastarskog plana koja je bila priložena uz ugovor. Uvidom u materijalne dokaze utvrđeno je da se sporno zemljište vodilo kao društvena/državna svojina, odnosno da se trenutno u javnim evidencijama vodi kao isključivo vlasništvo tužene.

7. Općinski sud je zaključio da ni apelantova prednica, niti apelant nisu bili savjesni posjednici spornog zemljišta koje je kao građevinsko zemljište bilo društveno, odnosno državno vlasništvo, što je apelantovoj prednici moralo biti poznato. Činjenica da je apelantova prednica sporno zemljište koristila kao pristupni put do svojih nekretnina ne znači da nije znala, ili nije mogla znati da joj ne pripada pravo na posjed. Po mišljenju Općinskog suda, uslovi za dosjelost nisu ispunjeni čak ni pod pretpostavkom da je apelantova prednica bila savjesna posjednica spornog zemljišta. U tom slučaju rok od 20 godina potreban za dosjelost bi počeo teći 10. oktobra 1995. godine i navršio bi se 10. oktobra 2015. godine. Međutim, rok potreban za dosjelost nije istekao do predaje predmeta kupoprodaje u posjed apelantu, tj. do 27. novembra 2008. godine, kada je zaključen kupoprodajni ugovor.

8. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji je važio do 10. oktobra 1995. godine i koji je u članu 29. izričito propisivao da se pravo svojine ne može steći dosjelošću na stvari u društvenoj svojini. Također, sud je uzeo u obzir i Zakon o pretvorbi društvene svojine, kojim je društvena svojina postala državno vlasništvo, te Zakon o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, koji nije sadržavao odredbe o zabrani stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu. Odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 58. stav 2. i člana

359. Zakona o stvarnim pravima FBiH, pri čemu je sud imao u vidu i druge relevantne odredbe tog zakona navedene u obrazloženju presude.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 41 P 075183 20 Gž od 11. novembra 2020. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio ni povredu odredaba parničnog postupka, te je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Kantonalni sud je naročito prihvatio i zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima, jer se apelant ne može smatrati savjesnim posjednikom spornog zemljišta, u smislu člana 326. stav 1. Zakona o stvarnima pravima, kao i zaključak da do zaključenja kupoprodajnog ugovora 27. novembra 2008. godine nije protekao propisani rok od 20 godina za dosjelost. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se tvrdi da presuda Kantonalnog suda „ne zadovoljava princip pravičnog suđenja kod ocjene žalbenih navoda apelanta prema zahtjevu iz člana 8. i 191. stav 4. ZPP“, jer je drugostepeni sud propustio da izvrši pravilnu ocjenu žalbenih osnova i navoda, bez valjanih i jasnih razloga o odlučnim činjenicama, što je posljedično dovelo do pogrešnih zaključaka u vezi sa utvrđenim i dokazanim činjenicama na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da se iz kopije katastarskog plana, koja je priložena uz ugovor, ne može uočiti, niti identificirati sporno zemljište, jer u to vrijeme nije bilo ni formirano. Apelant osporava i način na koji je primijenjeno materijalno pravo, pa smatra pogrešnim stav suda da ni apelantova prednica nije bila savjesna posjednica spornog zemljišta. U vezi s tim, navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 35. stav 2. ZVPO, te član 359. Zakona o stvarnim pravima. Apelant navodi da se sporno zemljište nalazi u sklopu nekretnina koje su njegovo vlasništvo, te da je na spornom zemljištu apelant izbetonirao kanal sa željeznom rešetkom za odvod otpadnih i oborinskih voda. Pošto apelantu posjed na spornom zemljištu niko nije osporavao, apelant smatra da je do 2018. godine nastupila dosjelost i da je stekao pravo vlasništva. Po apelantovom mišljenju, tužena tokom postupka nije dokazala nesavjesnost apelanta, kao ni nesavjesnost njegove prednice, jer tužena na navedene okolnosti nije pružila nikakve dokaze. Apelant ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja segment prava na pravično suđenje, a da je u konkretnom slučaju izostalo adekvatno obrazloženje redovnih sudova za odbijanje tužbenog zahtjeva, te se u tom pravcu poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 208/19 i AP 2478/06 koje bi „mogle biti primjenjive sa aspekta prava na obrazloženu odluku“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim, jer tokom postupka nije bilo propusta, niti prilikom ocjene dokaza, niti utvrđivanja relevantnih činjenica, a niti u primjeni materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužena je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, navela da su apelacioni prigovori neosnovani, zato što je dokazano da je apelant znao i morao znati da sporno zemljište nije njegovo i da je vlasništvo tužene, što potvrđuje zahtjev koji je apelant uputio tuženoj za otkup spornog zemljišta.

13. U izjašnjenju na odgovore apelant je u suštini ponovio ono što je već opširno iznio u apelacionim navodima.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58.

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja. Član 326. st. (1) i (2) Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. (2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

ZAVRŠNE ODREDBE

1. Opće odredbe Član 359.

Primjena zakona (1) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

(3) Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona.

(4) U rok za sticanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost.

15. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) glasi:

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 P 075183 20 Gž od 11. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. U predmetnom postupku se odlučivao o ispunjenosti zakonskih uslova za stjecanje vlasništva na spornom zemljištu, što upućuje na zaključak da se predmet tiče apelantovih građanskih prava i da, shodno tome, apelant uživa zaštitu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku, Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, standard obrazložene sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26, i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi, Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naglasio da se žalba podnosi iz svih žalbenih razloga, te da je prvostepenu presudu ispitao u cijelosti, pri čemu Kantonalni sud nije uočio bilo kakve propuste prvostepenog suda u odnosu na bilo koji žalbeni navod. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao obrazloženje o svim bitnim pitanjima koje je dovoljno precizno, jasno i uvjerljivo obrazložio, tako da su neosnovani apelantovi navodi da mu je, u okviru prava na pravično suđenje, prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

27. Ostali apelantovi navodi odnose se na navodno proizvoljno odlučivanje redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

28. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima, jer ni apelant, niti njegova prednica nisu bili savjesni posjednici spornog zemljišta, u smislu člana 326. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da predmet kupoprodaje nije bilo sporno zemljište, da je ugovornim stranama bilo poznato da se sporno zemljište vodilo kao društvena/državna svojina, a potom kao vlasništvo tužene, da je sporno zemljište korišteno kao pristupni put, te da su svi provedeni dokazi, uključujući i vještačenja i uviđaj na licu mjesta, uputili na zaključak da su i apelant i njegova prednica znali, odnosno trebali znati da sporno zemljište nije njihovo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i da je apelant, prije pokretanja parničnog postupka, od tužene zatražio otkup spornog zemljišta, čime su dodatno potvrdili zauzeti stav o apelantovoj nesavjesnosti. Ustavni sud iz obrazloženja koje su dali redovni sudovi ne može izvesti zaključak da su postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni apelantovo pozivanje na primjenu odredaba ZVPO i ZOSP koje se tiču uračunavanja posjeda njegove prednice u vrijeme potrebno za dosjelost kod činjenice da su redovni sudovi utvrdili da ni apelant, niti njegova prednici nisu bili savjesni posjednici spornog zemljišta. Ustavni sud ukazuje da su se, u vezi s tim, sudovi pozvali na relevantne odredbe i svoj zaključak detaljno obrazložili, pa se ni u tom dijelu ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su sudovi odlučivali proizvoljno.

29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali prigovori

30. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja o tome zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja prava vlasništva na građevinskom zemljištu po osnovu dosjelosti i kada ništa ne ukazuje da su sudovi postupali proizvoljno u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije naveo bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/21 (J.Š.) | Sudska praksa | Aktio