Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-919/21 (D. D.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-919/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-919/21, rješavajući apelaciju Darka Dujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Darka Dujića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 010726 18 Uvp od 10.

decembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantu Darku Dujiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Dujića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 010726 18 Uvp od 10. decembra 2020. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Dujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 010726 18 Uvp od 10. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 010726 17 U od 4. oktobra 2017. godine i Rješenja Kantonalne uprave za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata SBK (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) broj US-R-02-41-6051-6/16 od 2. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda 17. maja 2022. godine zatraženo je od Kantonalnog i Vrhovnog suda, te Kantonalne uprave da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. maja do 2. juna 2022. godine, pa su ti odgovori 2. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.

4. Apelantov punomoćnik je 13. juna 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Službe za opću upravu i društvene djelatnosti, braniteljsko invalidsku skrb Općine Novi Travnik broj 04-41-3-691-2/05 od 10. decembra 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80 % invaliditeta, trajno, kao pripadniku HVO, sa pravom na ličnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom. U postupku revizije prvostepenog rješenja, Kantonalna uprava je rješenjem broj R-03-41-6051/05 od 14. juna 2006. godine prvostepeno rješenje poništila, te je apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida sa 60 % vojnog invaliditeta, VI grupa trajno, sa pravom na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu.

Osporeni postupak

7. Rješenjem Kantonalne uprave broj R-02-41-6051-2/12 od 23. januara 2012. godine, po službenoj dužnosti, obnovljen je postupak okončan rješenjem Kantonalne uprave od 14. juna 2006. godine, tako što je ukinuto to rješenje Kantonalne uprave, te je apelantu ukinut status ratnog vojnog invalida sa 1. decembrom 2011. godine.

8. Kantonalni sud je u periodu od 24. avgusta 2012. do 16. maja 2016. godine donio četiri presude kojim je predmet vraćao na ponovni postupak, a Kantonalna uprava je u tom periodu donijela tri rješenja.

9. Nakon toga, Rješenjem Kantonalne uprave broj US-R-02-41-6051-6/16 od 2. marta 2017. godine, u ponovnom postupku, apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida X grupe sa 20 % vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vršenja vojne dužnosti u OS HVO. Takođe, određeno je da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu, počev od 1. decembra 2011. godine. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja.

10. U obrazloženju Kantonalna uprava je navela da se nadležna ljekarska komisija nije izjasnila o procentu apelantove vojne invalidnosti po osnovu ranjavanja, te da je u skladu sa presudom Kantonalnog suda provela postupak kako bi se otklonile sumnje u apelantovu medicinsku dokumentaciju po osnovu ranjavanja. S tim u vezi, Kantonalna uprava je navela da je ponovo izvršila uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Navedeno je da je uputila zahtjeve svim medicinskim ustanovama koje su apelantu izdale nalaze po osnovu ranjavanja da potvrde njihovu vjerodostojnost. Istaknuto je da su se te ustanove izjasnile da nije evidentirano apelantovo javljanje u spornom periodu, odnosno da apelant na datum naveden u nalazima nije evidentiran u protokolu. S tim u vezi Kantonalna uprava je istakla da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potiče neposredno po zadobijanju rane.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 010726 17 U od 4. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 010726 18 Uvp od 10. decembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

13. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predoči dokumentaciju koja se odnosi na njegov pregled nakon ranjavanja, te da apelant to nije učinio. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da mu u provedenom postupku obnove treba biti priznat vojni invaliditet po osnovu ranjavanja, jer nije dokazao da je liječen po osnovu navodnog ranjavanja, niti je to evidentirano u potvrdi o okolnostima apelantovog stradanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant u postupku prilagao dokumentaciju prema kojoj je ranjen 1992. godine, odnosno da je apelant „kasnije“ tvrdio da je ranjen 1993. godine. Međutim, ukazano je da apelant priloženom medicinskom dokumentacijom nije dokazao da je zaista ranjen i da je operisan poslije ranjavanja, te da je posljedično tome došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Vrhovni sud je naveo da nije usvojio apelantove prigovore koji se odnose na saslušanje svjedoka, jer apelant nije predložio da se u ovom postupku svjedoci saslušaju, nego se samo pozvao na određenu medicinsku dokumentaciju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku a naročito da Kantonalna uprava nije vršila ocjenu njegovih dokaza, odnosno da nije cijenila izjave apelantovih saboraca koji bi doveli do drugačijeg rješavanja postupka, odnosno priznavanja apelantove invalidnosti po osnovu ranjavanja. Apelant ukazuje da on nije imao mogućnost da izvede svoj dokaz medicinskog vještačenja koji bi suprotstavio Nalazu i mišljenju ljekarske komisije. Apelant ističe da je nesporno bio ranjen, tako da je trebalo primijeniti Pravilnik o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je stupio na snagu u toku trajanja postupka.

15. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, zbog čega je povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je apelantov predmet riješio u skladu sa obavezom suda da postupa po hronologiji primljenih predmeta, odnosno u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta. Vrhovni sud je istakao da je apelant u toku postupka imao mogućnost da iskoristi sva zakonska prava, kao i pravo da se pred prvostepenim sudom održi javna rasprava na kojoj je mogao iznijeti sve činjenice i okolnosti za koje je smatrao da su značajne za rješavanje ovog spora, ali da apelant tu mogućnost nije iskoristio, odnosno u tužbi nije stavio prijedlog da se održi javna rasprava. Vrhovni sud da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

17. Kantonalni sud je naveo da je osporenu presudu donio u razumnom roku, u skladu sa materijalnim i procesnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i standardima Evropske konvencije, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

18. Kantonalna uprava je navela da je osporeno rješenje utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, da je zakonito, te da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju rješenja.

19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju predložio se apelacija usvoji. V.Relevantni propisi

20. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS 90/17 i 29/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 – ispravka i 70/07) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

21. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 48/99), u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

22. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 U 010726 18 Uvp od 10. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2021. godine a apelacija je podnesena 19. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radilo o predmetu kontrole zakonitosti postupanja u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporene odluke

31. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da predloži vještačenje, odnosno da sud nije uzeo u obzir izjave apelantovih saboraca koji bi doveli do drugačijeg rješavanja, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. i odluka Ustavnog suda AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud uočava, kako to proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, da apelant nije predložio da se saslušaju svjedoci, već da se samo pozvao na određenu medicinsku dokumentaciju. Osim toga, Ustavni sud uočava da je u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud naveo da apelant nije tražio da se održi javna rasprava pred prvostepenim sudom na kojoj je mogao iznijeti sve činjenice i okolnosti za koje je smatrao da su značajne za rješavanje ovog spora, a Ustavni sud ne uočava da iz apelacije i dokumenata uz apelaciju slijedi suprotno. Dakle, iz navedenog ne proizilazi da je u konkretnom slučaju na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

32. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Kantonalne uprave i redovnih sudova slijedi da apelant nije dokazao da je ranjen zbog čega je odbijen njegov zahtjev za priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve prigovore koje je apelant iznio tokom postupka, i da su ih ocijenili neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su o zaključcima u vezi sa navedenim prigovorima u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

35. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je relevantan period od donošenja rješenja Kantonalne uprave (23. januara 2012. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (10. decembra 2020. godine). Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je oko 8 godina i 11 mjeseci. Osim toga, radilo se o odlučivanju koje je bilo od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud četiri puta predmet vratio na ponovno postupanje pred organ uprave. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao tri godine i dva mjeseca. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je predmet riješio u skladu sa obavezom suda da postupa po hronologiji primljenih predmeta, odnosno u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem sa rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost u najvećoj mjeri snosi Kantonalni sud koji je više puta predmet vraćao na ponovni postupak..

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32-34.), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

40. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

41. Apelant navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelant dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerovatnom, pa su i ovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak koji nije složen i koji je značajan za apelanta trajao oko 8 godina i 11 mjeseci, pri čemu je predmet četiri puta vraćan na ponovni postupak, odnosno pred Vrhovnim sudom trajao tri godine i dva mjeseca.

43. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije dokazao da mu je prekršeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, niti je bilo moguće zaključiti da su Kantonalna uprava i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

44. Nema ni povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant ove navode zasniva na istim navodima koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje, iz čega se ne može zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

45. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerovatnom.

46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić