Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/22 („Paloč“ d.o.o. Gornji Vakuf)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2202/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Paloč“ d.o.o. Gornji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Paloč“ d.o.o. Gornji Vakuf protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 160887 21 Rev od 24. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Paloč“ d.o.o. Gornji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Raguž advokat iz Mostara, podnio je 13. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 160887 21 Rev od 24. februara 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu („GENAA“ d.o.o. Vitez) isplati iznos od 177.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su tužilac, kao investitor i apelant, kao izvođač radova, 7. marta 2018. godine zaključili ugovor o izgradnji objekta MHE Kruščica 1 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Također je utvrđeno da se članom 13. Ugovora tužilac obavezao da apelantu avansno uplati iznos od 100.000,00 KM u roku od dva dana od dana potpisivanja ugovora, a apelant se obavezao da taj avans vrati u roku od dva dana, ukoliko u roku od 30 dana od dana uplate ne počne sa radovima. Zatim je utvrđeno da je tužilac apelantu uplatio navedeni avans 9. marta 2018. godine, a 9. jula 2018. godine mu je uplatio avans u iznosu od 77.000,00 KM. Međutim, radovi nikada nisu započeti jer su mještani naselja Kruščica blokirali izgradnju, pa je tužilac 18. aprila 2019. godine i 20. maja 2019. godine apelantu dostavio pismene zahtjeve za povrat uplaćenog avansa i opomene pred tužbu po kojima apelant nije postupio.

4. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe člana 137. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se, kada ispunjenje obaveze jedne strane nije moguće zbog događaja za koji nije odgovorna nijedna strana, gasi i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju protesti mještana, koji su uključivali i fizičku blokadu gradilišta, predstavljali događaj iz odredbi člana 137. stav (1) ZOO. Stoga je sud naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant „kriv za nerealizaciju ugovora“, budući da odluke nižestepenih sudova nisu zasnovane na takvom zaključku. Prema tome, kako je Ugovor od 7. marta 2018. godine prestao po sili zakona, pravilno je apelant obavezan da, shodno navedenim odredbama ZOO, tužiocu vrati sporni iznos, pri čemu su bez uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke revizijske tvrdnje apelanta da je imao operativne troškove dok je čekao na početak izgradnje, te da je pretrpio štetu jer nije aplicirao za druge poslove smatrajući da će doći do realizacije Ugovora. Naime, apelant ove tvrdnje nije dokazao, niti ih je procesno izrazio podnošenjem protivtužbe ili procesnog prigovora radi prebijanja ili materijalnog prigovora da se potraživanje tužioca ugasilo osnovom jednostrane izjave volje o prebijanju koju je apelantu saopštio van ili prije parnice.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navodi da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito ističe da su redovni sudovi propustili da utvrde da apelant nije kriv što Ugovor nije realizovan, te da je apelant imao operativne troškove dok je čekao na početak izgradnje, kao i da je pretrpio štetu jer nije aplicirao za druge poslove smatrajući da će doći do realizacije Ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud ukazao da nižestepene odluke nisu zasnovane na zaključku sudova da je apelant kriv što Ugovor nije realizovan, već je Ugovor prestao po sili zakona zbog događaja za koji nije odgovorna nijedna ugovorna strana. Također je Vrhovni sud dovoljno obrazložio neosnovanost apelantovih tvrdnji da je imao operativne troškove i da je pretrpio štetu ukazujući da apelant te tvrdnje nije dokazao, niti ih je u konkretnom postupku pravilno procesno izrazio. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/22 („Paloč“ d.o.o. Gornji Vakuf) | Sudska praksa | Aktio