Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/21 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine u predmetu broj AP-910/21, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a), člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 029431 19 Rev od 24. novembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured "Josipa Krešića, Bojana Krešića i Franje Barbarića" iz Čapljine, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 029431 19 Rev od 24. novembar 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 029431 18 Gž od 20. februara 2019. godine.
2. Općinski sud u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 23 0 P 029431 16 P od 28. decembra 2017. godine obavezao tuženog Denisa Omeragića (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime regresnog duga, isplati iznos od 65.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom tražio isplatu regresnog duga u iznosu od 65.000,00 KM, koju je isplatio po osnovu nematerijalne štete srodnicima smrtno stradalog Seada Rizvića (u daljnjem tekstu: smrtno stradali). Općinski sud je utvrdio da je tuženi 12. oktobra 2010. godine upravljao traktorom i prikolicom natovarenom drvima koji se kretao njivom, na kojima je sjedio smrtno stradali i Anel Šakanović. Utvrđeno je da se traktor prevrnuo te da je stradali pao pod prikolicu koja se također prevrnula i prignječila ga, što je za posljedicu imalo smrt tog lica. Traktor kojim je tuženi upravljao nije bio registrovan, odnosno nije bio zaključen Ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Dalje je utvrđeno da je tuženi, presudom od 26. januara 2012. godine, proglašen krivim za krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. a u vezi sa članom 323. stav 4. Krivičnog zakona F BiH (daljnjem tekstu: KZ F BiH). Obavezu tuženog da apelantu na ime regresnog duga isplati navedeni iznos Općinski sud je utemeljio na odredbi čl. 66. i čl. 67. Zakona o osiguranju imovine i osoba (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), kojima je propisana obaveza vlasnika/korisnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima. Apelantova obaveza da srodnicima smrtno stradalog isplati štetu, proizlazi iz navedenih odredaba Zakona o osiguranju. Također, sud je uzeo u obzir i odredbe člana 79. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sistema osiguranja), prema kojem apelant, nakon isplate štete u ovakvim slučajevima, ima pravo regresa od neosiguranog korisnika, odnosno neovlaštenog vozača.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 029431 18 Gž od 20. februara 2019. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li se traktor, koje nije bio osiguran u momentu nezgode, kretao po cesti ili oblastima koje su dostupne javnosti, u kom slučaju je morao biti osiguran od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Kantonalni sud je zaključio da navedenu činjenicu apelant nije dokazao, jer iz iskaza tuženog proizlazi da se traktor prevrnuo na njivi a ne na javnom putu bilo koje kategorije dostupnom javnosti. Na tu okolnost, kako je dalje navedeno, jedino je izveden dokaz u krivičnom postupku protiv tuženog. Budući da krivično djelo za koje je tuženi osuđen ne spada u krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja, slijedi da se nesreća nije desila na cesti i da, stoga, traktor kojim je tuženi upravljao nije podlijegao obavezi osiguranja od odgovornosti. U tim okolnostima, Kantonalni sud je zaključio da nije sporno da srodnici smrtno stradalog imaju pravo na naknadu štete koju su mogli potraživati direktno od tuženog, ali ne i od apelanta. Imajući u vidu odredbe čl. 3. stav 1. i čl. 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), Kantonalni sud je zaključio da apelant nije bio u obavezi isplatiti štetu srodnicima smrtno stradalog te da nema pravo regresa od tuženog. Stoga je preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 029431 19 Rev od 24. novembra 2020. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je ukazao da je odluka drugostepenog suda pravilno zasnovana na odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti te je istakao da je apelant pravilno ukazivao da vozilo kojim je upravljao tuženi podliježe obavezi osiguranja od odgovornosti. Međutim, Vrhovni sud smatra da činjenica da tuženi nije osigurao traktor nije ključna za ocjenu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Ukazao je da je ključno pitanje pravnog osnova za apelantovu obavezu na naknadu štete oštećenim licima. Istakao je da je apelantova obaveza da naknadi štetu oštećenim licima definirana članom 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, uža od obaveze društva za osiguranje „budući da podrazumijeva plaćanje odštete oštećenom licu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH“ te u slučaju kada je „saobraćajnu nesreću izazvalo neosigurano vozilo“. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 9. stav 1. tačke 10. i 56. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja) „propisano da je put svaki javni put i nekategorisani put na kojem se odvija saobraćaj, a da je saobraćajna nesreća događaj na putu u kojem je učestvovalo najmanje jedno vozilo u pokretu i u kojem je jedno ili više lica poginulo ili povrijeđeno ili je nastala materijalna šteta“. Vrhovni sud je istakao da sporni štetni događaj ne predstavlja saobraćajnu nesreću u smislu navedene odredbe zakona. Zbog toga je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nije stekao pravo regresnog potraživanja prema tuženom u smislu odredbe člana 16. stav 4. navedenog zakona. Ukazao je da su srodnici smrtno stradalog imali pravo na naknadu štete neposredno od tuženog u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, ali da nisu bili ispunjeni uslovi za nastanak apelantove obaveze za isplatu nematerijalne štete srodnicima smrtno stradalog.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini ponavlja prigovore koje je isticao i tokom postupka, a naročito da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da činjenica da se traktor u trenutku nezgode nije nalazio na javnom putu nije od uticaja na odluku u ovom slučaju, jer smatra da se nalazio „na području dostupnom javnosti“. Stoga smatra da je, u smislu odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, nastala apelantova obaveza da isplati štetu srodnicima smrtno stradalog, te da se regresira od neosiguranog vlasnika/korisnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, u skladu sa praksom Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23). Isti ovi standardi se primjenjuju i kod razmatranja eventualnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim presudama, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 9. stav 1. tačka 10. i 56. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, dali jasno obrazloženje da apelant, s obzirom na odredbu člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, nije bio dužan isplatiti štetu srodnicima smrtno stradalog, zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.-
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić