Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/22 („UNION FOODS“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Proporcionalnost
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2237/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2237/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „UNION FOODS“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „UNION FOODS“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036009 20 U od 14. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UNION FOODS“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Volarić advokat iz Mostara, podnio je 14. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036009 20 U od 14. aprila 2022. godine.
2. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO BiH), Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika od 8. maja 2018. godine, apelantu je utvrđen razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom. Odsjek za kontrolu veliku poreznih obveznika UIO BiH (u daljnjem tekstu: Odsjek) je rješenjem od 20. juna 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem UIO BiH od 17. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka od 20. juna 2018. godine.
3. Presudom Suda BiH od 14. aprila 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja UIO BiH. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant, ugovorom o prodaji robe od 3. aprila 2017. godine, prodao kupcu („CHIPS WAY“ d.o.o. Čačak) opremu preciziranu u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: sporna oprema). U tom ugovoru je navedeno da u cijenu sporne opreme nije uključeno demontiranje opreme u Čitluku i instaliranje u Čačku, već da će apelant kupcu ispostaviti posebne fakture po završetku navedenih radova. Sud BiH je naveo da iz stanja spisa također proizlazi da su ugovorom o poslovno tehničkoj saradnji od 4. aprila 2017. godine apelant i kupac definisali instaliranje sporne opreme, te da je apelant na osnovu tog ugovora fakturisao kupcu ukupan iznos od 250.000,00 Eura. Međutim, Sud BiH je naveo da je u postupku pred prvostepenim organom utvrđeno da apelant za izvršenu uslugu demontaže sporne opreme nije ispostavio račun, niti je u vezi s tim obračunao izlazni PDV.
4. Stoga, Sud BiH je naveo da je pravilno primijenjena odredba člana 15. stav (1) u vezi sa odredbom člana 15. stav (2) tačka 3.d) Zakona o PDV, prema kojima se promet usluga smatra izvršenim u BiH ako obveznik ima stalno sjedište u BiH iz kojeg se pružaju usluge, te da je pravilno utvrđen dodatni razred indirektnih poreza po osnovu PDV. Naime, Sud BiH je zaključio da je usluga demontaže sporne opreme, koju je apelant prodao kupcu u inostranstvu i koja je izvršena na pokretnoj imovini na teritoriji BiH, oporeziva u BiH u smislu navedenih odredaba Zakona o PDV. Sud BiH je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju, primjenom odredbama člana 2a. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV (u daljnjem tekstu: Pravilnik), apelant nije trebao da plati PDV. Naime, Sud BiH je naveo da Pravilnik ne može imati prioritet u primjeni, niti isključiti primjenu odredaba člana 15. Zakona o PDV koje sadrže jasna pravila o određivanju mjesta oporezivanja. Pri tome, Sud BiH je ukazao da su Zakonom o PDV kao sporedne usluge propisane isključivo usluge u oblasti transporta kao što su utovar, istovar, pretovar i slične usluge.
5. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Sudom BiH, a naročito da demontaža sporne opreme nije bila sama sebi cilj, nego je kao sporedni posao morala biti izvršena radi izvršenja glavnog posla, a to je izvoz sporne opreme u Republiku Srbiju. Zbog toga je demontaža te opreme, u skladu sa članom 2a. Pravilnika, morala biti tretirana kao sporedni promet, koji ima isti PDV tretman kao i osnovni promet [izvoz opreme], pa se onda na taj sporedni promet ne plaća PDV. Imajući u vidu navedeno, apelant ističe da su u postupku pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o PDV i Pravilnika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud najprije ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate indirektnih poreza po osnovu PDV kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da apelant u konkretnom slučaju za uslugu izvršenu u BIH nije ispostavio račun, niti je u vezi s tim izvršio obračun izlaznog PDV, zbog čega je apelantu, primjenom odredaba člana 15. stav (1) Zakona o PDV, u vezi sa odredbama člana 15. stav (2) tačka 3.d) navedenog zakona, utvrđen dodatni razred indirektnih poreza po osnovu PDV. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Sud BiH jasno obrazložio da je neosnovan apelantov prigovor da je primjenom odredbama člana 2a. Pravilnika trebao biti oslobođen PDV budući da Pravilnik ne može imati prioritet u primjeni, niti isključiti primjenu odredaba člana 15. Zakona o PDV. Imajući u vidu detaljno obrazloženje koje je Sud BiH dao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu.
9. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić