Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2259/22 (S. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2259/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2259/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Suvad Pećanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suvad Pećanin protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 054807 22 Gž od 4. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvad Pećanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 054807 22 Gž od 4. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništava notarski obrađena punomoć od 29. septembra 2015. godine kojom je M. N. u svojstvu osnivača i direktora tuženog („Arkada“ d.o.o. Zavidovići) ovlastio I. S. da u njegovoj odsutnosti može zastupati tuženog.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da ima pravni interes za podnošenje tužbe, niti je dokazao da mu je osporena punomoć u relevantnom periodu proizvela konkretne štetne radnje, pri čemu je utvrđeno da je sporna punomoć pravno valjana i da nije ništava. Kantonalni sud je dalje naveo da su tačni apelantovi navodi da je u tužbi predložio da se, između ostalog, izvede i dokaz saslušanjem parničnih stranaka. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da su na pripremnom ročištu održanom 5. oktobra 2021. godine punomoćnici stranaka izjavili da su saglasni da se odmah održi i ročište za glavnu raspravu, s obzirom da će „sve materijalne dokaze koje imaju namjeru izvesti u tom postupku“ izvesti tokom tog ročišta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je na ročištu za glavnu raspravu održanom istog dana apelantov punomoćnik, nakon izvođenja materijalnih dokaza, izjavio da nema novih dokaznih prijedloga. Također, Kantonalni sud je istakao da je apelantov punomoćnik u završnoj riječi izjavio da je „izvođenjem materijalnih dokaza dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva“, te je predložio da se usvoji tužbeni zahtjev „temeljem svih navoda iznesenih u tužbi, kao i tokom ovog postupka, te na osnovu predloženih i izvedenih dokaza“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se, iako u dokaznom postupku nije bio proveden dokaz saslušanjem stranaka, apelant, ni njegov punomoćnik, nisu protivili kada je prvostepeni sud zaključio glavnu raspravu. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da se moglo zaključiti da su apelant i njegov punomoćnik odustali od provođenja dokaza saslušanjem stranaka, budući da su zapisnik sa glavne rasprave potpisali bez primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud pogriješio jer nije proveo dokaz saslušanjem stranaka, te jer nije, u smislu odredaba člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obrazložio zbog čega navedeni dokaz nije proveden. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su ovi navodi neosnovani budući da prvostepena presuda sadrži sve elemente propisane navedenim odredbama ZPP.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a naročito ističe da je u tužbi predložio provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, da od tog prijedloga nije odustao ni na ročištu održanom 5. oktobra 2021. godine, pa da je prvostepeni sud bio dužan da o navedenom prijedlogu odluči. Nasuprot tome, kako apelant ističe, prvostepeni sud je „propustio da dozvoli provođenje ovog dokaza, bez obrazloženja za takvo svoje postupanje“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje na koju se apelant pozvao isključivo odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantu omogućeno da na dvije sudske instance učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude. Stoga su neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zaključak zbog čega se imalo smatrati da su apelant i njegov punomoćnik odustali od provođenja dokaza saslušanjem stranaka, pa da se stoga ne može prihvatiti apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 191. ZPP, tim prije što osporena presuda, kako je to istakao Kantonalni sud, sadrži sve elemente propisane navedenim odredbama ZPP. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić