Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2276/22 (V. Č. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2276/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2276/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Vesima Čičkušić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Vesima Čičkušić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291946 21 Rev od 24. februara 2022. godine;
Ljubica Petrović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 301216 20 Rev od 10. februara 2022. godine;
Remza Šrndić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 302807 22 Rev od 10. januara 2022. godine;
Haris Berberović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291929 21 Rev od 24. februara 2022. godine;
Refija Okanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291994 21 Rev od 17. februara 2022. godine;
Izet Muratović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 292066 21 Rev od 3. marta 2022. godine;
Jadranka Lukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 292062 21 Rev od 17. februara 2022. godine i Muamer Hajdarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 192883 22 Rev od 5. aprila 2022. godine;
zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vesima Čičkušić, Ljubica Petrović, Remza Šrndić, Haris Berberović, Refija Okanović, Izet Muratović, Jadranka Lukić i Muamer Hajdarević u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
OBRAZLOŽENJE
1. Vesima Čičkušić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291946 21 Rev od 24. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291946 18 Rsž od 15. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 291946 16 Rs od 15. decembra 2017. godine.
2. Ljubica Petrović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 301216 20 Rev od 10. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 301216 18 Rsž od 2. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 301216 17 Rs od 29. novembra 2017. godine.
3. Remza Šrndić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 302807 22 Rev od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 302807 18 Rsž od 15. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 302807 17 Rs od 27. septembra 2018. godine.
4. Haris Berberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291929 21 Rev od 24. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291929 18 Rsž od 12. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291929 16 Rs od 6. marta 2018. godine.
5. Refija Okanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradačca, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291994 21 Rev od 17. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291994 18 Rsž od 10. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291994 16 Rs od 21. decembra 2017. godine.
6. Izet Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Orahovice, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292066 21 Rev od 3. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 292066 18 Rsž od 10. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 292066 16 Rs od 31. maja 2018. godine.
7. Jadranka Lukić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292062 21 Rev od 17. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 292062 18 Rsž od 11. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 292062 16 Rs od 10. januara 2018. godine.
8. Muamer Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291883 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291883 18 Rsž od 3. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291883 16 Rs od 29. juna 2018. godine.
Činjenice postupaka
9. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno u izreci prvostepenih presuda.
10. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da apelanti tužbene zahtjeve zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je osnovica za obračun plate apelanata, po rješenjima kojima su raspoređeni na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade tuženog, te da tuženi nije donio Kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u tom kantonu. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatu razlika plata jer u relevantnom periodu nije bilo moguće primjeniti odredbe čl. 5, 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naime, u spornom periodu nije bio donesen zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak nemaju uporište budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora [koje nije radno mjesto apelanata]. Također, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanata da je tuženi, u smislu odredaba člana 63. Zakona, u roku od 90 dana od dana primjene Zakona bio dužan da donese svoje propise, usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredaba Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Vrhovni sud je naveo da, dakle, sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status imaju apelanti), za obračun plate apelantima nema mjesta primjeni odredaba Zakona.
11. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelanti se pozivaju na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom), te na povredu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
13. Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer apelacija, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4025/21 od 12. januara 2022. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). II.Dopustivost prima facie
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23. ili ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da u konkretnim slučajevima, sve do donošenja zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, nije bilo moguće primijeniti Zakon na koje su se apelanti pozvali, iz razloga koji su u osporenoj odluci jasno obrazloženi. Također, Vrhovni sud se jasno očitovao i o tome zašto je zaključio da su navodi apelanata o direktnoj primjeni spornih odredaba Zakona neosnovani, pa nezadovoljstvo apelanata ovakvim stavom ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
17. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa vladavine prava, jer ništa ne ukazuje da je takva povreda u provedenim postupcima moguća.
18. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na koja su se apelanti pozvali (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, AP-2367/21 od 5. oktobra 2021. godine, AP-400/22 od 6. aprila 2022. godine i AP-1526/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić