Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/22 (A. Z. i druge)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2285/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2285/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Amela Zukan i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Amela Zukan, Ilduza Mujkić i Nevzeta Hurem protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 138541 21 Rev od 22.

februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amela Zukan, Ilduza Mujkić i Nevzeta Hurem (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Travnika, koje zastupa Bruno Božić advokat iz Travnika, podnijele su 18. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 138541 21 Rev od 22. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 138541 20 Gž od 16. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 138541 18 P od 31. decembra 2019. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev osam članova Savjeta Mjesne zajednice Kruščica (u daljnjem tekstu: MZ Kruščica) i 810 mještana MZ Kruščica (apelantkinja i drugih) da se utvrdi da su apsolutno ništavi aneksi Ugovora o koncesiji za projektovanje, izgradnju, korišćenje i prijenos MHE „Kruščica 1“ od 17. januara 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), pobliže navedeni u prvostepenoj presudi, pa da se slijedom navedenog utvrdi da je Ugovor istekao, odnosno da je prestao da važi.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su prvotuženi (Srednjobosanski kanton) kao koncesor i drugotuženi („GENAA“ d.o.o. Vitez) kao koncesionar 17. januara 2007. godine zaključili Ugovor, te da su aneksima Ugovora mijenjali rokove za izgradnju i puštanje u komercijalni rad MHE. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 15. Zakona o koncesijama kojima je propisano da se ugovor o koncesiji sklapa na određeni period koji ne može biti duži od 30, odnosno 50 godina, te da se ugovor o koncesiji, uz saglasnost Vlade Kantona, može obnoviti na period koji ne može biti duži od polovine prvobitno ugovorenog roka. Vrhovni sud je naveo da apelantkinje neosnovano ističu da nižestepeni sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze izvedene u konkretnom postupku. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, u postupku je pravilnom ocjenom dokaza, utvrđeno da je aneksima mijenjan rok za izgradnju i puštanje u komercijalni rad HME, a ne trajanje Ugovora u smislu navedenih odredaba Zakona o koncesijama. Prema tome, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ne može se govoriti o povredi odredaba člana 15. Zakona o koncesijama, a samim tim ni o ništavosti spornih aneksa Ugovora. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i navod apelantkinja da drugostepeni sud nije izvršio uvid u dokaze koje su apelantkinje priložile uz tužbu koji se odnose na odgovor Vlade prvotuženog na zastupničko pitanje u vezi sa produženjem Ugovora i potrebnom saglasnosti Vlade, budući da ovi dokazi u konkretnom slučaju ne bi mogli uticati na ishod spora. Naime, odredbama člana 15. Zakona o koncesijama nije propisano da je neophodna saglasnost Vlade kantona za izmjenu rokova izgradnje i puštanja u komercijalni rad MHE, a upravo su ti rokovi produžavani spornim aneksima iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju presude.

4. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantkinje, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard prava na obrazloženu odluku. Naime, apelantkinje navode da im je povrijeđeno pravo na „kvalitetno obrazloženje sudske odluke“ jer Vrhovni sud „nije pravilno i potpuno cijenio navode revizije i žalbe, kao i dokaze izvedene u prvostepenom postupku“. U vezi s tim, apelantkinje ističu da su kao dokaz priložile odgovor Vlade tuženog na zastupničko pitanje u vezi sa „produženjem Ugovora“ i potrebnom saglasnosti Vlade, te da iz tog dokaza proizlazi da je za produženje ugovora o koncesiji potrebna saglasnost Vlade.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odgovorio na sva pitanja koja su apelantkinje isticale u apelaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio zaključak da su neosnovani navodi apelantkinja da nižestepeni sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze izvedene u konkretnom postupku. Posebno je Vrhovni sud obrazložio da su nižestepeni sudovi, pravilnom ocjenom dokaza, utvrdili da je spornim aneksima zapravo mijenjan rok za izgradnju i puštanje u komercijalni rad HME, a ne rok trajanja Ugovora u smislu odredaba člana 15. Zakona o koncesijama. Upravo zato je Vrhovni sud i zaključio da za miijenjanje rokova za izgradnju i puštaje u rad HME, nije bila potrebna suglasnost Vlade. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim navedenim standardima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinje, osim paušalnih navoda da osporena odluka nije obrazložena i da nisu cijenjeni provedeni dokazi, nisu ponudile bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u provedenom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje, niti je takvo što očigledno. Ustavni sud smatra da apelantkinje svoje tvrdnje o kršenju navedenog prava u suštini zasnivaju na svom nezadovoljstvu konačnim rezultatom postupka u konkretnom slučaju.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/22 (A. Z. i druge) | Sudska praksa | Aktio