Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-441/21 (Centar za socijalnu skrb/socijalni rad Kantona 10)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-441/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 441/21, rješavajući apelaciju Centra za socijalnu skrb/socijalni rad Kantona 10, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Centra za socijalnu skrb/socijalni rad Kantona 10.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. studenog 2020. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na novčana sredstva na bankovnom računu.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Centra za socijalnu skrb/socijalni rad Kantona 10 podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. studenog 2020.
godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na nepokretnu imovinu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Centar za socijalnu skrb/socijalni rad Kantona 10 (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa uposlenik Marko Pravdić, podnio je 8. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. studenog 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 441/21 od 19. svibnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, navedene u prethodnoj točki, do donošenja odluke o apelaciji, te zabranio T. Š. (u daljnjem tekstu: tuženi) raspolaganje imovinom označenom u zahtjevu za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog zatraženo je 16. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 20. lipnja 2022. i 21. lipnja 2022. godine.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 13. srpnja 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.
6. Apelantov punomoćnik dostavio je 15. srpnja 2022. godine izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 033589 19 P 4 od 19. veljače 2019. godine utvrđeno je da je tuženi kao nasljednik umrle M. M. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) apelantov dužnik za dugove ostaviteljice do visine vrijednosti cjelokupnog nasljedstva (stavak I.). Slijedom toga, sud je obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 44.738,15 KM radi izmirenja dugova ostaviteljice prema apelantu, koji čine naknade na ime njezinog izdržavanja koje je snosio apelant (plaćanje smještaja u staračkom domu i troškovi ukopa (stavak II.). Apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (u iznosu od 15.684,55 KM) odbijen je (stavak III.), te je tuženi obvezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka (stavak IV.).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, istaknuo da je ostaviteljica za života imala prihode od mirovine i invalidnine. Ti prihodi su uplaćivani na ostaviteljičin bankovni račun, a nakon njezine smrti ta sredstva su ušla u njezinu zaostavštinu. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je ostaviteljica preminula 6. kolovoza 2010. godine, da je apelant u ostavinskom postupku postavio imovinski zahtjev, te da se tuženi prihvatio zakonskog nasljednog dijela koji su činila novčana sredstva na bankovnom računu i suvlasnički dio nekretnina, precizno opisanih u obrazloženju presude. Sud je, na temelju provedenih vještačenja po vještacima poljoprivredne i građevinske struke i po dopisu Intesa banke d.d. BiH, utvrdio ukupnu vrijednost ostavinske mase u iznosu od 44.738,15 KM. Nadalje je utvrdio i da iz zbirnih kartica neratne invalidnine proizlazi da je ostaviteljici u razdoblju 2006–2009. godina u 92 stavke isplaćeno ukupno 9.605,22 KM. Sud je također utvrdio da je ostaviteljica kao apelantova štićenica bila smještena u Staračkom domu Tomislavgrad od 2000. godine do smrti 2010. godine na temelju rješenjâ koja je donio apelant. S obzirom na to da iznos ostaviteljičinih mjesečnih novčanih primanja koje je ostvarivala po osnovi mirovine i priznati iznos po osnovi stečenog invaliditeta nije bio dovoljan da se podmire troškovi smještaja u domu, ostaviteljica je dala pristanak (izjavu) da se iznos njezinih primanja daje u svrhu smještaja u starački dom Tomislavgrad. Apelant se, s druge strane, zaključkom od 5. studenog 2009. godine i rješenjem od 25. siječnja 2010. godine obvezao snositi razliku troškova smještaja ostaviteljice u Staračkom domu Tomislavgrad. Sud je na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je apelant na ime smještaja ostaviteljice u Staračkom domu Tomislavgrad i troškova ukopa uplatio ukupno iznos od 54.191,50 KM. Sud je citirao odredbe čl. 2., 126., 133., 142. i 143. Zakona o nasljeđivanju, te kako je utvrđeno da je dugovanje ostaviteljice veće od imovine koju je tuženi naslijedio, dosudio je apelantu iznos od 44.738,15 KM, na koji iznos je procijenjena vrijednost zaostavštine.
10. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 033589 19 Gž 3 od 26. lipnja 2020. godine odbijena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao prvostupanjsku odluku, kako u odnosu na činjenična utvrđenja tako i u odnosu na pravne stavove.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. studenog 2020. godine usvojena je revizija tuženog i nižestupanjske presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obvezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da su nižestupanjske odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sud je ukazao na sadržaj odredbe članka 143. Zakona o nasljeđivanju, te da se, prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse, dugovima ostavitelja mogu smatrati samo osobni dugovi, tj. oni dugovi koje je ostavitelj, po osnovi nekog pravnog posla ili zakona, bio u obvezi platiti za života. U svezi s tim, sud je istaknuo da je apelant rješenjem od 28. kolovoza 2010. godine ostaviteljicu smjestio u starački dom, na temelju odredaba čl. 86. i 87. u svezi sa člankom
161. Zakona o socijalnoj skrbi i obvezao se da će plaćati troškove njezinog smještaja „prema kalkulaciji doma“. Sud je naveo da je rješenje mijenjano shodno ovjerenim izjavama ostaviteljice kojim se ona obvezala na davanje u cijelom iznosu mirovine i ,,svih primanja ostvarenih na temelju 100% oštećenja...“, dok je stavkom III. alineja 3. rješenja tužitelja od 25. siječnja 2010. godine konstatirano da ostatak plaća apelant „prema kalkulaciji Staračkog doma Tomislavgrad“. Iz navedenog proizlazi, istaknuo je sud, da se ostaviteljica nijednom odredbom nije obvezala na plaćanje iz nepokretne imovine bilo za života ili u slučaju njezine smrti, zbog čega nije bilo osnove za obvezivanje tuženog kao njezinog nasljednika na plaćanje utuženog novčanog iznosa. Sud se nadalje pozvao na stav Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine zauzet u Odluci broj Rev 636/88 od 8. lipnja 1989. godine prema kojem se „troškovi koje je neka osoba imala radi izdržavanja ostavitelja ne odbijaju od vrijednosti zaostavštine, ako se ostavitelj nije obvezao ugovorom da ih naknadi, već ta osoba može tražiti naknadu ovih troškova ako su bili opravdani od osobe koja je po zakonu bila dužna izdržavati ostavitelja“. U svezi s tim, sud je istaknuo da je apelant pravna osoba koja je po zakonu dužna da se stara o određenim osobama – čl. 86. stavak 1. i 87. Zakona o socijalnoj skrbi (skrb izvan vlastite obitelji osigurava se odrasloj i starijoj osobi kojoj je zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju i nemoći prijeko potrebna stalna pomoć i njega druge osobe...) i obvezao se na plaćanje troškova smještaja ostaviteljice u starački dom, uz njezinu participaciju u troškovima (mirovina i invalidnina).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud postupao arbitrarno kada je u konkretnom slučaju propustio primijeniti odredbe čl. 214. i 224. Zakona o socijalnoj skrbi i članak 223. Obiteljskog zakona. Apelant, također, navodi da iz osporene presude proizlazi stav da svatko tko se obrati Centru za socijalni rad ima pravo na besplatan smještaj u socijalnim ustanovama, bez obzira na imovinu te osobe. Apelant navodi da iz kartice isplata ostaviteljici proizlazi da joj je nadležno ministarstvo sa zakašnjenjem, nakon njezine smrti, 2. prosinca 2010. godine isplatilo zaostale invalidnine u ukupnom iznosu od 9.435,83 KM. Apelant navodi da je taj novčani iznos ušao u zaostavštinu, iako se ostaviteljica obvezala da će ta sredstva biti iskorištena za plaćanje troškova njezinog smještaja u domu.
II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
15. Tuženi je naveo da se ostaviteljica niti jednom odredbom nije obvezala na plaćanje troškova smještaja u domu iz nepokretne imovine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
16. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantov punomoćnik je naveo da ostaje pri apelacijskim navodima, koje je, u biti, ponovio. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju. V.Relevantni propisi
17. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80 – ispravak; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima):
C. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOČEVE
Obim odgovornosti nasljednika Član 143.
Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.
Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.
Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.
Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drukčije određeno.
18. Zakon o socijalnoj skrbi („Narodne novine Hercegbosanske županije“ broj 5/98): Članak 86.
Skrb izvan vlastite obitelji osigurava se odrasloj i starijoj osobi kojoj je zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju i nemoći prijeko potrebna stalna pomoć i njega druge osobe.
Skrb izvan vlastite obitelji iz stavka 1. ovoga članka neće se osigurati osobi kojoj pomoć i njegu mogu pružiti članovi obitelji ili drugi zakonski uzdržavatelj ili se pomoć i njega mogu osigurati na drugi način.
Skrb izvan vlastite obitelji osigurat će se, iznimno, osobi nesposobnoj za rad koja se nalazi u posebno teškim životnim prilikama koje se ne mogu otkloniti na drugi način.
Članak 87.
Centar za socijalnu skrb odlučuje o izboru doma socijalne skrbi, odnosno podružnice doma za stalni smještaj osobe iz članka 86. ovog Zakona ovisno o psihičkim i tjelesnim sposobnostima korisnika, njegovim materijalnim mogućnostima, kulturnim navikama, prirodnom okruženju i drugim prilikama u kojima je korisnik živio prije smještaja, popunjenosti doma socijalne skrbi i vrstama usluga koje on pruža.
Članak 161.
O svim pravima iz socijalne skrbi koja se ostvaruju po ovom Zakonu u prvom stupnju rješava Centar za socijalnu skrb općine.
Članak 214.
Odrasla osoba smještena rješenjem centra za socijalnu skrb dužna je plaćati cijenu smještaja svim svojim prihodima i novčanim sredstvima.
Ako su prihodi smještene osobe iz stavka 1. ovoga članka, uključujući i dosuđeni iznos uzdržavanja za korisnika, veći od cijene smještaja razliku zadržava korisnik.
Korisnik smještaja iz stavka 1. ovoga članka čiji prihodi i novčana sredstva nisu dostatna za plaćanje cijene smještaja dužan je u svrhu plaćanja otuđiti svoju imovinu koja ne služi članovima njegove obitelji za podmirenje osnovnih stambenih i drugih osnovnih životnih potreba.
Ako sredstva korisnika iz stavka 1. i 3. ovoga članka nisu dostatna za plaćanje cijene smještaja, razlika između cijene smještaja i tih sredstava tereti sredstva nedležnog centra za socijalni rad.
Pri utvrđivanju prihoda iz stavka 1. i 3. ovoga članka iznos prihoda, umanjuje se za obvezu korisnika za uzdržavanje nekog od članova obitelji i za iznos namijenjen osobnim potrebama korisnika stalnog smještaja.
Način plaćanja smještaja odraslih osoba koje nisu smještene na temelju rješenja centra za socijalnu skrb utvrđuje se ugovorom o smještaju između korisnika i doma socijalne skrbi kojeg osnivač nije Županija.
Članak 224.
Centar za socijalnu skrb ili ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi na temelju rješenja o ostvarivanju pomoći za uzdržavanje i stalnog smještaja imaju pravo na zabilježbu tražbine u zemljišnim knjigama na nekretninama u korisnikovom vlasništvu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. studenog 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. siječnja 2021. godine, a apelacija je podnesena 8. veljače 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
24. Ustavni sud primjećuje da se apelant u apelaciji pozvao na odredbe Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje uživa li apelant prava zagarantirana Europskom konvencijom. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je, shodno odredbama Zakona o socijalnog skrbi, centar za socijalnu skrb javna ustanova koju osniva jedna ili više općina, da sredstva za obavljanje njegove djelatnosti osigurava osnivač, te da obavlja poslove javnih ovlaštenja (čl. 98–100.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne uživa dovoljan stupanj autonomije od javne vlasti, u smislu citirane prakse Europskog suda (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Hrvatska gospodarska komora protiv Srbije, presuda od 25. travnja 2017. godine, stavak 38.).
25. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne uživa garancije prava iz Europske konvencije, te će ispitati apelantove navode u odnosu na njegovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje i isplatu duga, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama javne vlasti (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35. i AP 3393/20 od 8. lipnja 2022. godine, točka 29.), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
29. Također, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, točka 29., Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, točka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36., objavljene na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, na temelju ocjene sadržaja apelantovih rješenja u svezi sa smještajem ostaviteljice u starački dom, dao jasne i precizne razloge za zaključak da nije bilo osnove za obvezivanje tuženog kao ostaviteljičinog nasljednika na plaćanje utuženog novčanog iznosa na teret naslijeđene nepokretne imovine. Naime, sud je jasno ukazao da se ostaviteljica obvezala da participira u troškovima smještaja u domu u visini primanja po osnovi mirovine i invalidnine, dok je apelant kao pravna osoba koja je po zakonu dužna da se stara o određenim osobama shodno odredbama čl. 86. stavak 1. i 87. Zakona o socijalnoj skrbi preuzeo obvezu da snosi ostatak troškova po toj osnovi. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u dijelu koji se odnosi na naslijeđenu nepokretnu imovinu, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
31. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je apelant u činjeničnom opisu tužbe, između ostalog, naveo da novčana sredstva koja se nalaze na apelantovom bankovnom računu i koja su ušla u njezinu zaostavštinu predstavljaju invalidninu koju joj je nadležno ministarstvo isplatilo sa zakašnjenjem, 2. prosinca 2010. godine, nakon njezine smrti. To su prihodi za koje se ostaviteljica obvezala uplatiti apelantu za troškove smještaja u domu (vidi točka 9. ove odluke). Ustavni sud zapaža i da je prvostupanjski sud utvrdio da iz zbirnih kartica neratne invalidnine proizlazi da je ostaviteljici u razdoblju 2006–2009. godina u 92 stavke isplaćeno ukupno 9.605,22 KM. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da se Vrhovni sud uopće bavio pitanjem novčanih sredstava koja je tuženi naslijedio od ostaviteljice, već se obrazloženje osporene odluke iscrpljuje u razmatranju utemeljenosti tužbenog zahtjeva isključivo u odnosu na ostaviteljičinu nepokretnu imovinu, iako je tužbenim zahtjevom obuhvaćeno cjelokupno naslijeđe. Dakle, Vrhovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, iako nije raspravio pitanje trebaju li novčana sredstva na bankovnom računu ostaviteljice koja su joj uplaćena na ime invalidnine uopće ući u nasljednu masu budući da se ostaviteljica obvezala ta sredstva uplaćivati kao svoj udio u ukupnim troškovima koje je apelant imao za njezin smještaj u domu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u ovom dijelu propustio ispitati ključno pitanje koje je nesporno od utjecaja na konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu i obrazložiti razloge odbijanja tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u dijelu osporene odluke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčana sredstva na ostaviteljičinom bankovnom računu s obzirom na to da Vrhovni sud uopće nije raspravio pitanje predstavljaju li ta novčana sredstva isplaćene naknade na ime invalidnine koju se ostaviteljica obvezala iskoristiti za plaćanje troškova smještaja u domu, iako se radi o pitanju koje je nesporno od utjecaja na konačnu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.
35. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u dijelu osporene odluke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na nepokretnu imovinu s obzirom na to da je Vrhovni sud u tom dijelu dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
36. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić