Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2264/22 (P. M.)
Odluka donesena 19. 01. 2023.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Strani državljanin
- Član 2. EK – pravo na život
- Član 1. P broj 6 uz EK – ukidanje smrtne kazne
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Azil
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2264/22
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2264/22, rješavajući apelaciju Patrasa Moina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. i 20. januara 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Patrasa Moina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz Konvencije o statusu izbjeglica.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Patrasa Moina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Patras Moin (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Pakistana, s prijavljenom adresom boravišta u Tuzli, kojeg zastupaju Amila Mimica Kunosić i Sven Selesković, advokati zaposleni u advokatskom društvu „Kunosić&Co d.o.o. – Kunosić&CoLtd“ Tuzla, podnio je 17. juna 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine i S1 3 U 042239 22 U od 1. aprila 2022. godine, kao i protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-1-07/1-41-1-391- 12/20 od 3. februara 2022. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio apelantovo izručenje u zemlju porijekla, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2264/22 od 6. jula 2022. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 27. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i Ministarstvo su 1. i 7. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su apelantovom punomoćniku dostavljeni 8. septembra 2022. godine na izjašnjenje. Međutim, izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-391-12/20 od 3. februara 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil, te mu je određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine.
7. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je apelant u svom iskazu kao razlog napuštanja zemlje porijekla naveo izdavanje fetve protiv njega u Pakistanu, u kojoj se navodi da nema pravo da ostane živ. Naime, apelant je hrišćanin i sveštenik koji je bio na čelu jedne crkve u mjestu u kojem je živio u Pakistanu. Apelant je istakao kako je jednoj ženi, muslimanki, koja je dolazila u njegovu crkvu, na njen zahtjev, dao Bibliju da čita. Zbog toga je imao problema s njenim zetom koji je policajac (u daljnjem tekstu: zet). Zet je sa svojim društvom došao pred apelantovu kuću optužujući ga da je njegovoj svastici dao Bibliju jer želi da ona pređe na hrišćanstvo, te su lupali na vrata kuće i derali se. Apelant je odmah zvao policiju, te je nakon nekog vremena otvorio vrata misleći da je došla policija. Međutim, tada ga je zet s društvom napao, poderao mu odjeću i pretukao ga. U vezi s tim, apelant je istakao da je policija došla tek nakon tog događaja, ali da nisu htjeli napraviti zapisnik. Samo su rekli da su opomenuli napadače i da se tako nešto više neće dogoditi. Apelant je naveo da je više puta pokušao prijaviti zeta policiji, zbog čega ga je zet opet napao (ali su ga „ljudi“ zaustavili). Policija nije postupala povodom prijava. Nakon toga, zet je optužio apelanta i članove njegove porodice za bavljenje prostitucijom, a njegove sinove za silovanje, ali su u sudskom postupku oslobođeni tih optužbi. Zet je nakon toga tražio apelanta u njegovoj kući kad on nije bio tu, noseći fetvu koja je glasila na apelantovo ime i optužujući ga za bogohuljenje. Apelant je naveo da u takvim slučajevima muslimani optuženog tuku i mogu da ga ubiju ili da ga optuže na osnovu rigoroznog Zakona o bogohuljenju. Odgovarajući na pitanje da li se mogao nekom obratiti za pomoć zbog fetve, apelant je istakao da „ljudi čim saznaju za fetvu nađu tu osobu i hoće da je ubiju, a ako bi neko došao do suđenja, u zatvoru bi bio ubijen“.
8. Ministarstvo je obrazložilo da je apelantov zahtjev ispitivalo s aspekta slobode vjere, što bi mogao biti razlog na osnovu kojeg se može utvrditi da apelantu u Pakistanu prijeti progon. Ministarstvo je dalje navelo da iz raznih međunarodnih izvještaja u odnosu na stanje prava i sloboda u Pakistanu proizlazi da se vjerske manjine u Pakistanu, u koje spadaju i hrišćani, suočavaju s nasiljem, diskriminacijom i progonom. Zatim, navedeno je da su napadi na hrišćane uglavnom motivirani kontroverznim Zakonom o bogohuljenju, kao i da je porastao broj slučajeva u vezi s optuživanjem vjerskih manjina za bogohuljenje. Također, Ministarstvo je navelo da izvještaji ukazuju na to da vlasti često nisu intervenirale u slučajevima društvenog nasilja nad vjerskim manjinama. Međutim, navedeno je i da je nadležni sud oslobodio dva hrišćanina optužbi za bogohuljenje i da je „vlada“ preuzela neke mjere s ciljem zaštite vjerskih manjina. U vezi s fetvom, Ministarstvo je ukazalo kako iz međunarodnih izvještaja proizlazi da je fetva savjetodavno mišljenje, koje izdaje muftija kao odgovor na određeno pitanje. Vlada Pakistana nema kontrolu nad izdavanjem fetve, ne postoji zakon za organiziranje ili kontrolu fetvi i „fetva nije sinonim za pravnu presudu“.
Ministarstvo je ukazalo da je u fetvi od 20. decembra 2018. godine navedeno da je apelant (hrišćanin) natjerao jednu ženu da napusti islam i prihvati hrišćanstvo, te da bi trebao da se kazni veoma strogom kaznom.
9. Ministarstvo je navelo da na osnovu navedenih izvještaja nije moglo zaključiti da apelantu u Pakistanu prijeti progon zbog toga što je hrišćanin. Naime, iz apelantovog iskaza i relevantnih međunarodnih izvještaja proizlazi da se pripadnici vjerskih manjina, uključujući i hrišćane, u Pakistanu ponekad nalaze u diskriminirajućem položaju u odnosu na muslimane, koji su većina. Međutim, to ne znači da su odmah u potrebi za međunarodnom zaštitom. Ministarstvo je navelo da je posebno imalo u vidu fetvu na koju se apelant poziva, te na navod iz izvještaja da fetva u Pakistanu nije obavezujuća i nije sinonim za pravnu presudu. Vlada Pakistana nema kontrolu nad izdavanjem fetve, ne objavljuje nijednu fetvu, ne postoji zvanična institucija fetve, niti službeni muftija, niti zakon za organiziranje ili kontrolu fetve. Fetva predstavlja savjetodavno mišljenje koje daje vjerski učenjak. Osim toga, nema ni izvršnog organa koji bi izvršio fetvu. Stoga je Ministarstvo zaključilo da u Pakistanu fetva nema takav utjecaj da bi zbog nje apelant bio osuđen u postupku 1 „US Department of State, Izvještaj o međunarodnim religijskim slobodama – Pakistan 2020. godina“, „US Department of State, Izvještaj o međunarodnim religijskim slobodama – Pakistan iz 12. maja 2021. godine“, „Austrijski Crveni krst, ACCORD, Pakistan, Vjerske manjine, mart 2021. godine“, „UCA vijesti: Pad hrišćanstva u Pakistanu od 21. maja 2021. godine“, „BBC vijesti: Zašto su targetirani hrišćani u Pakistanu od 30. oktobra 2018. godine“ i „Home office, Pakistan, podaci o zemlji porijekla od 7. decembra 2012. godine“.
pred nadležnim sudom, pa se ne može govoriti o postojanju rizika od državnog, odnosno sudskog progona ili kažnjavanja koje je nesrazmjerno ili diskriminacijsko u smislu člana 20. Zakona o azilu.
10. Ministarstvo je pojasnilo da su apelanta kao hrišćanina napali „nedržavni subjekti“, da su ga maltretirali, te da je zajedno sa članovima svoje porodice bio izložen optužbama za bavljenje prostitucijom i silovanje. Međutim, bez obzira na situaciju u kojoj su se našli kao hrišćani zaštita države nije izostala jer su svi oslobođeni navedenih optužbi. Stoga je, kako je navedeno, osnovano pretpostaviti da bi državni organi postupili pravično i u slučaju eventualno lažnih optužbi za bogohuljenje. Ministarstvo je istaklo da ne postoji osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao bit izložen progonu prema definiciji izbjeglice u smislu člana 19. Zakona o azilu. U vezi s dodjelom supsidijarne zaštite shodno članu 22. Zakona o azilu, Ministarstvo je također ukazalo da u konkretnom slučaju nema naznaka o kršenju ljudskih prava van razmotrenih povreda s aspekta vjere. Stoga se ne može govoriti da bi došlo do smrtne kazne, mučenja ili drugih povreda koje predviđa navedena zakonska odredba.
11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 042239 22 U od 1. aprila 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 3. februara 2022. godine. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je u obrazloženju prihvatio utvrđenja i zaključke iz nižestepenih odluka kao pravilne i zakonite. Također, Sud BiH je istakao da nema osnova da se vjeruje da bi protjerivanje izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu nakon povratka u Pakistan, što bi predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BiH je istakao da je utvrđeno da apelant do tada nije imao problema s pakistanskim vlastima, da je oslobođen lažnih optužbi, da je kao pastor crkve organizirao zabave za božićne i novogodišnje praznike, na kojima je uvijek bilo pripadnika više nacija. Stoga je Sud BiH istakao da nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili apelantov iskaz da je država Pakistan „posebno zainteresirana za njega“ zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj grupi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na odobrenje azila, zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja, odnosno pravo na supsidijarnu zaštitu, a koja prava proizlaze iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine.
13. U veoma opširnoj apelaciji apelant je ponovio navode kako je zbog optužbi za bogohuljenje protiv njega izdata fetva, te da je na njega i njegovu porodicu fizički nasrtao zet, a da nisu dobili nikakvu zaštitu od policije. Apelant je istakao da je u osporenim odlukama zanemareno da mu prijeti opasnost od optuživanja za bogohuljenje u skladu sa Zakonom o bogohuljenju, za koja djela navedeni zakon predviđa doživotnu kaznu zatvora ili čak i smrtnu kaznu. Dalje je opširno naveo šta proizlazi iz međunarodnih izvještaja o stanju u Pakistanu u vezi sa slučajevima koji se tiču optužbi za bogohuljenje, kao i ostalih nepravilnosti pakistanskog sistema. Apelant je naglasio da se skoro u svim izvještajima upozorava na progon vjerskih manjina koji se odvija na osnovu Zakona o bogohuljenju, prema kojem je dovoljno da dva punoljetna muslimana posvjedoče da je neko bogohulio. Također, apelant je ukazao kako u tim slučajevima hrišćani nemaju pravičan postupak i da se susreću s nehumanim uvjetima u zatvoru. Apelant je naglasio da je sud propustio cijeniti mogućnost progona od nedržavnih aktera s obzirom na to da se spornom fetvom pozivaju muslimani Pakistana, a ne državni akteri na kažnjavanje apelanta. Apelant je ukazao da to u Pakistanu predstavlja realnu opasnost na njegov život, pogotovo jer vlasti Pakistana nisu preduzele bilo koju radnju kako bi ga zaštitili od takvog progona. Stoga, apelant je istakao kako ne bi bio siguran ni u drugim dijelovima Pakistana, mimo mjesta gdje je živio. Apelant se pozvao i na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) M. A. M. protiv Švicarske, presuda od 26. aprila 2022. godine, aplikacija broj 29836/20, navodeći kako se radi o sličnoj situaciji, gdje je osoba pakistanskog porijekla također bila izložena progonima nedržavnih aktera u Pakistanu zbog prelaska s islama na hrišćanstvo.
II.Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je istakao da apelacioni navodi nisu osnovani, te da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava.
15. Ministarstvo je ponovo istaklo da, prema relevantnom izvještaju, fetva u Pakistanu nema takav utjecaj da bi apelant zbog nje bio osuđen u postupku pred nadležnim sudom. U vezi s apelantovim navodima da država ne štiti njega i njegovu porodicu, Ministarstvo je istaklo da je država Pakistan pružila zaštitu apelantu i njegovoj porodici u ranijem postupku koji se vodio protiv njih pred sudom. Stoga, Ministarstvo je ukazalo kako je država postupala na pravičan način, zbog čega postoji pretpostavka da bi na takav način postupala i prilikom odlučivanja u slučaju eventualnog pokretanja postupka zbog lažnih optužbi za bogohuljenje.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
(Izbjeglički status) Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.
Član 20.
(Djela progona) (1) Djela koja se smatraju progonom u smislu člana 19. ovog zakona moraju biti:
a) dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje osnovnih ljudskih prava, posebno prava koja ne mogu biti ograničena prema članu 15. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ili
b) skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje posmatrano u cjelini mogu uticati na pojedinca na način kako je navedeno u tački a) ovog stava.
(2) Djela progona iz stava (1) ovog člana, između ostalog, mogu biti:
a) fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i seksualno nasilje;
b) zakonske, administrativne, policijske i/ili sudske mjere koje su same po sebi diskriminacijske ili se provode na diskriminacijski način;
c) sudski progon ili kažnjavanje koje je nesrazmjerno ili diskriminacijsko;
d) uskraćivanje prava na sudsku zaštitu što dovodi do nesrazmjernih ili diskriminacijskih kazni;
e) sudski progon ili kažnjavanje zbog odbijanja obavljanja vojne službe prilikom sukoba, kada bi obavljanje vojne službe uključivalo krivična djela ili radnje koje potpadaju pod razloge isključenja navedene u članu 21. (1) a) b) i c) ovog zakona, f) djela koja su po svojoj prirodi specifično vezana za rod ili djecu.
(3) Djela progona ili nedostatak zaštite od takvih djela moraju biti povezani s rasom, vjerom, nacionalnošću, pripadnošću određenoj društvenoj grupi ili političkim mišljenjem.
(4) Između razloga i djela proganjanja i/ili nepostojanja zaštite protiv tih djela mora postojati povezanost.
(5) Prilikom procjene da li tražitelj osnovano strahuje od proganjanja, nije važno da li tražitelj stvarno ima rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke karakteristike koje izazivaju proganjanje ako mu počinilac proganjanja pripisuje takve karakteristike.
Član 22.
(Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda.
(2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.
Član 30.
(Jedinstveni postupak po zahtjevu za azil) Ministarstvo ispituje osnovanost zahtjeva za azil u jedinstvenom postupku tako što prvo ispituje uslove za dodjelu izbjegličkog statusa, a ako nisu ispunjeni uslovi za dodjelu izbjegličkog statusa, ispituje uslove za dodjelu supsidijarne zaštite.
Član 41. stav 1. tačka c) (Odluke po zahtjevu za azil) (1) Po zahtjevu za azil Ministarstvo donosi odluku kojom se tražitelju azila:
c) odbija zahtjev i određuje rok za dobrovoljno napuštanje BiH;
Član 56.
(Primjena zakona kojim se regulira oblast kretanja i boravka stranaca) U slučaju kada je Ministarstvo donijelo konačnu odluku iz člana 41. (1) e) i f) ili pravosnažnu odluku iz čl. 41. (1) c), 43. (6) i 54. (1), na stranca se primjenjuje zakon kojim se regulira oblast kretanja i boravka stranaca, ako teritoriju BiH ne napusti u roku određenom odlukom.
17. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 106. stav 1. tač. b) i f) i st. 2, 3. i 4.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
b) je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili dozvole boravka ili nakon isteka važenja bezviznog boravka, ili ako mu je zahtjev za odobrenje boravka odbijen, a nije napustio BiH u roku određenom za dobrovoljno napuštanje;
f) je u BiH ostao nakon prestanka važenja izbjegličkog statusa, supsidijarne zaštite ili privremene zaštite ili nakon što je zahtjev za azil odbijen izvršnom odlukom, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim zakonom;
(2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.
(3) U slučaju ostanka stranca u BiH duže od perioda važenja putne isprave, vize, bezviznog ili odobrenog boravka ili iz humanitarnih razloga, Služba može, umjesto izricanja mjere protjerivanja, izdati nalog za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH.
(4) Nalog iz stava (3) ovog člana izdaje se u svrhu prelaska državne granice, uz prethodno pribavljenu izjavu stranca kojom potvrđuje namjeru dobrovoljnog napuštanja BiH i dokaze kojima stranac potvrđuje izjavu.
Odjeljak C. Prisilno udaljenje stranca iz BiH Član 112. st. 2, 3, 4. i 5.
(Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju) (2) Služba izvršava prisilno udaljenje stranca iz BiH po službenoj dužnosti, na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja.
(3) Kad rješenje o protjerivanju postane izvršno, Služba donosi zaključak o dozvoli izvršenja bez odgađanja, a najkasnije u roku od sedam dana od dana kada su osigurani uslovi za prisilno udaljenje stranca iz BiH.
(4) Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno i određuje način i vrijeme izvršenja, te država u koju se stranac vraća.
(5) Protiv zaključka o dozvoli izvršenja žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja zaključka.
VI.Međunarodni dokumenti
18. US Department of State: Izvještaj o međunarodnim vjerskim slobodama za 2020.
godinu: Pakistan (https://www.state.gov/reports/2020-report-on-international-religious-freedom/ pakistan/) u relevantnom dijelu glasi:
Vladine prakse […] Grupe za zaštitu ljudskih prava su izvijestile o povećanju broja predmeta koji se tiču svetogrđa i optužbi protiv članova šijitske muslimanske zajednice.
Pakistanska komisija za ljudska prava (Komisija) je 5. septembra izrazila zabrinutost zbog porasta slučajeva optužbi zbog svetogrđa protiv vjerskih manjina, posebno šiijtske zajednice, te potencijalnog sektaškog nasilja. Komisija je izvijestila da je preko 40 takvih slučajeva prema zakonima o svetogrđu zabilježeno samo tokom augusta.
[…] Nevladine organizacije, pravni promatrači i predstavnici vjerskih manjina nastavljaju izražavati zabrinutost u vezi s neuspjehom nižih sudova da se pridržavaju osnovnih dokaznih standarda u slučajevima svetogrđa i sporim tempom donošenja presuda u tim predmetima. To je dovelo do toga da su neki osumnjičenici godinama ostajali u pritvoru dok su čekali svoju početno suđenje ili odluku po žalbi. Nekim osuđenicima koji su proveli godine u pritvoru su presude poništene u postupku pred višim sudovima te su oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Prema pravnim grupama za zastupanje, neki niži sudovi nastavili su voditi postupke u atmosferi zastrašivanja, u slučajevima članova grupa protiv svetogrđa, kao što je Tehreek Labbaik Pakistan (TLP), koje često prijete advokatima, članovima porodica i pristalicama optuženih… Ovi posmatrači tvrde da se odbijanje nižih sudova da održe blagovremena suđenja ili da oslobode optužene, nastavlja zbog straha od osvete i odmazde. Pravni posmatrači također izvještavaju da sudije često usporavaju ili produžavaju suđenja u nedogled kako bi izbjegli sukob sa ili nasilje od strane grupa koje izazivaju proteste.
Zakon nalaže da viši policijski službenik istraži svaku pritužbu o svetogrđu prije podnošenja tužbe. Međutim, nevladine organizacije i pravni posmatrači tvrde da se, iako to doprinosi objektivnoj istrazi i odbacivanju mnogobrojnih slučajeva svetogrđa, policija ipak ne pridržava ove procedure uniformno… Nevladine organizacije i pravni posmatrači također tvrde da policija često ne podnosi tužbu protiv pojedinaca koji su iznijeli lažne optužbe po pitanju svetogrđa.
U toku godine su sudovi po žalbi ukinuli neke presude za svetogrđe i oslobodili neke optužene koji su proveli godine u pritvoru. Viši sud Lahorea je 6. oktobra oslobodio optužbi gosp. Sawana Masiha, kršćanina koji je osuđen na smrt za svetogrđe 2014. godine, ali se gosp. Masih i dalje suočava sa prijetnjama smrću i morao se skloniti sa članovima svoje porodice. On je prva osoba koja je oslobođena optužbe za svetogrđe od oktobra 2018. godine, kada je oslobođena krišćanka gđa Asia Bibi koja je osuđena na smrt 2010. godine. Viši sud Lahorea je 15. decembra oslobodio još jednog krišćanina, gosp. Imrana Ghafura Masiha, koji je osuđen na smrt za svetogrđe tokom 2010. godine. Sudovi su također kaznili grupe koje se protive svetogrđu. U januaru, antiteroristički sud je osudio 86 članova TLP-a pojedinačno na 55 godina zatvora zbog učešća u nasilnim protestima nakon što je gđa Bibi oslobođena optužbe.
[…] Vlasti su pojačale osiguranje vjerskih objekata šiijitskih muslimana, kršćana i hinduista u različitim periodima tokom godine, uključujući vrijeme tokom relevantnih vjerskih praznika ili kao odgovor na određene prijetnje… U Peshawaru je osiguranje pojačano oko crkvi pred Božić, nakon što su sigurnosne snage 17. decembra uhapsile četiri militanta koji su već planirali napad na sam dan Božića koji se također slavi kao dan Quaid-i-Azama, rođendan osnivača Pakistana, Mohammeda Ali Jinnaha. U Lahoreu je neposredno pred Božić policija rasporedila oko 6,000 policajaca i službenika na 623 crkve. Policija je također rasporedila snajperiste i upotrijebila televizijske kamere zatvorenog kruga i detektore metala da obezbijedi sigurnost u crkvama i na božićnim marketima. U Sindhu je policija osigurala pojačano obezbjeđenje za crkve i hinduističke hramove, posebno u Karačiju, uoči svetkovina kao što su Božić i Diwali.
[…] Odjeljak III.
Status društvenog poštivanja vjerskih sloboda Nastavljaju se ciljana ubojstva šiijitskih muslimana i ahmedija te nasilje i diskriminacija protiv kršćana, hindusa i ahmedija. Tokom godine su neidentifikovani pojedinci napadali i ubili šiite i ahmedije u napadima koji su najvjerovatnije bili religijski motivisani. Veza između napadača i organizovanih grupa često nije jasna.
[…] U svom izveštaju World Watch List za 2020. godinu, međunarodna nevladina organizacija Open Doors je navela Pakistan, navodeći da su kršćani suočeni sa „ekstremnim progonima u svakom području života, pri čemu su obraćenici sa islama suočeni s najvišim razinama progona“. Prema navodima Open Doors organizacije, svi kršćani u zemlji „smatraju se građanima drugog reda, inferiornim u odnosu na muslimane“. Ta nevladina organizacija je navela da se kršćanima najčešće daju poslovi „koji se doživljavaju kao niski, prljavi i nečasni, a dešava se i da budu žrtve ropskog rada”. Nevladina organizacija je također navela da su kršćanske djevojke u zemlji sve više “izložene riziku od otmice i silovanja, i često su prisiljene udati se za svoje napadače i preobratiti se na islam“.
[…]
19. United Kingdom: Home Office, Izvještaj o podacima o zemlji porijekla – Pakistan (https://www.refworld.org/docid/50c1d3a52.html) u relevantnom dijelu glasi:
FETVA
19.83 Odgovor kanadskog Odbora za imigraciju i izbjeglice (IRB) na zahtjev za informacijama od 20. novembra 2007. godine daje definiciju fetve (množina fetvi) kao...“savjetodavno mišljenje” koje je izdao muftija kao odgovor na upit… Muftija je autoritet za islamsko pravo i tradiciju, koji djeluje neovisno o pravosudnom sistemu... Drugi izvori ukazuju da bi mula [tj. vjerski službenik ili osoba s vjerskim obrazovanjem]... mogao također moći izdavati fetve...
'Pozivajući se na profesora islamskih studija na Univerzitetu Emory, Gruzija, isti izvor je naveo da je - fetva... neobavezujuća interpretacija ili odluka muftije. To je mišljenje. Fetva nema izvršnu granu vlasti koja bi sprovela odluku.' 19.84 Dodatak odgovoru Odbora za imigraciju i izbjeglice:
Fetve se bave pravnim i vjerskim pitanjima... kao i stvarima iz svakodnevnog života... Profesor islamskih studija dalje kaže da je izdavanje fetve „vrlo dinamično” i da se odluke o istom pitanju mogu razlikovati od strane podnositelja zahtjeva za fetvu (tj. zbog različitih okolnosti, itd.)... Navodno ih ima „stotine” ili čak – hiljade fetvi koje se izdaju svakodnevno u muslimanskim zemljama...' 19.85 U vezi sa uticajem fetve u izvještaju Odbora za imigraciju i izbjeglice (IRB) se navodi:
Uticaj fetve navodno zavisi od statusa osobe koja je izdaje... Također se kaže da zavisi i od popularnosti i/ili praktičnosti fetve... Prema riječima profesora islamskih studija, osoba koja traži fetvu može slijediti tumačenje ili presudu, ali nije dužna da to učini; on/ona može otići kod drugog muftije za drugačije rješenje. Profesor prava sa Univerziteta u Torontu na sličan način ukazuje da je fetva mišljenje bez pravnog uporišta i da je na pojedincu da odluči hoće li je ignorisati ili će je shvatiti ozbiljno... Prema riječima profesora islamskih studija na Univerzitetu Emory, kada je fetva protivna interesima vlade, tada je država može proglasiti nevažećom (npr. ako je fetvu izdala „ekstremistička” skupina).
Primijetio je da se vlada opire određenim fetvama jer se smatra da su „nekorisne za političke vođe”... Međutim, profesor je izjavio... „[o]pćenito, fetva predstavlja interes određene grupe (npr., umjerena ili – ekstremistička‖ grupa). Iako fetvu možda ne priznaje vlada, skupina koja ju je izdala, shvata je ozbiljno. U takvom slučaju, fetva izdata protiv pojedinca može biti jednako opasna kao da se radi o akciji vlade protiv pojedinca.‘ 19.86 U još jednom odgovoru na Zahtjev za informacijama od 11. januara 2008.
godine, Odbor za imigraciju i izbjeglice (IRB) je zabilježio sljedeće informacije koje im je dao predsjednik pakistanskog Vijeća za islamsku ideologiju:
[U] Pakistanu, izdavanje fetve ne organizuje država. Tim procesom privatno upravljaju razne institucije. Što se tiče službenih vjerskih institucija, postoje ministarstva za vjerska pitanja u središtu i također u provincijama, ali to nisu organizacije za fetve. Vijeće islamske ideologije je ustavno tijelo koje savjetuje vladu o islamskom zakonodavstvu, ali isto tako ne izdaje fetvu. Ne postoji službena organizacija za [izdavanje] fetve u Pakistanu niti postoji službena forma fetve. Vlada ne objavljuje nijednu fetvu jer ne postoji službena institucija za fetvu niti službeni muftija.‘ 19.87 U istom odgovoru na ZZI se dalje navodi:
Fetve izdaju privatno razne učene osobe u koje ljudi imaju povjerenja.
Uobičajena praksa je da brojne vjerske nastavne institucije (medrese) imaju organizacije fetvi pod svojim nadzorom… Teško je definisati domet fetve jer prihvatljivost fetve ne zavisi od službenog priznanja ili organizacije. Domet fetve ovisi o ličnom priznanju. To također zavisi i od vjerske grupe kojoj pripada osoba koja je tražila fetvu.
Vlada Pakistana nema kontrolu nad izdavanjem fetve/fetvi. Ne postoji zakonodavstvo u vezi sa organizacijom i kontrolom fetvi. Prema teoriji fetvi, fetva nije obavezujuća. Nije sinonim za sudsku presudu. Osoba može zatražiti fetvu po istom pitanju od nekoliko učenih osoba.
20. Komitet za ljudska prava, Završna zapažanja o početnom izvještaju Pakistana, UN Doc. CCPR/C/PAK/CO/1 (23. august 2017):
33. Komitet je zabrinut zbog zakona o bogohuljenju, uključujući članove 295 i 298 Pakistanskog krivičnog zakona, koji predviđaju teške kazne, uključujući obaveznu smrtnu kaznu (član 295(C)), i navodno imaju diskriminatorski učinak, posebno na Ahmadi (član 298 (B) i (C)); veoma velikim brojem slučajeva bogohuljenja zasnovanih na lažnim optužbama i nasiljem nad optuženima za bogohuljenje, kao što je ilustrovano u slučaju Mashal Khan; i ponovljenim izvještajima da su sudije koje vode saslušanja u predmetima bogohuljenja često uznemiravane i izložene zastrašivanju i prijetnjama. Konstatujući presudu Vrhovnog suda od 19. juna 2014. godine, Komitet žali zbog izostanka informacija o provođenju te presude i ostaje zabrinut zbog kontinuiranih izvještaja o govoru mržnje i zločinima iz mržnje protiv pripadnika vjerskih manjina i njihovih bogomolja, a takođe ostaje zabrinut zbog vjerski pristrasnog sadržaja udžbenika i nastavnih planova i programa u državnim školama i medresama (čl. 2, 14, 18 i 19).
34. Država članica bi trebala:
(a) Ukinuti sve zakone o bogohuljenju ili ih izmijeniti u skladu sa strogim zahtjevima Pakta, uključujući kako je navedeno u Općem komentaru Komiteta br. 34 (2011) o slobodi mišljenja i izražavanja, stav 48;
(b) Osigurati da svi oni koji podstiču ili učestvuju u nasilju protiv drugih na osnovu optužbi za bogohuljenje, kao i oni koji lažno optužuju druge za bogohuljenje, budu izvedeni pred lice pravde i propisno kažnjeni;
(c) preduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala adekvatna zaštita svih sudija, tužilaca, advokata i svjedoka uključenih u predmete bogohuljenja;
(d) Osigurati da se svi slučajevi govora mržnje i zločina iz mržnje temeljno i brzo istraže i da se počinioci krivično gone i, ako budu osuđeni, kazne;
(e) Revidirati školske udžbenike i nastavne planove i programe u cilju uklanjanja svih vjerski pristrasnih sadržaja, uključiti obrazovanje o ljudskim pravima u njih i nastaviti regulisati medrese;
(f) U potpunosti sprovesti presudu Vrhovnog suda od 19. juna 2014. godine.
VII.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]
23. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom primjenjive na predmetni slučaj.
24. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda je stanovišta da uopće pravo na ulazak i boravak nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, niti postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Maaouia protiv Francuske, presuda od 5. oktobra 2000. godine, predstavka broj 39652/98, tačka 35. s daljnjim referencama).
25. Slijedom navedenog, Ustavni sud podsjeća da i pravo na dodjelu izbjegličkog statusa i supsidijarnu zaštitu spada u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1192/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi ostalih prava
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu da je osporena presuda donesena 10. maja 2022. godine, a da je apelacija podnesena 17. juna 2022. godine, Ustavni sud konstatira da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VIII.Meritum
30. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama prekršena prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 2. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i iz člana 3. Evropske konvencije, a ističe i da su mu povrijeđena prava iz Konvencije o statusu izbjeglica.
Pravo na život i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
a) Pravo na život.
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
32. Član 2. Evropske konvencije glasi:
1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.
[...]
33. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
34. Član 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi:
Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti.
35. Ustavni sud podsjeća da države imaju pravo, na osnovu dobro utvrđenog principa međunarodnog prava i podložno svojim ugovornim obvezama, uključujući i Evropsku konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Međutim, protjerivanje stranca od države ugovornice može otvoriti pitanje na osnovu čl. 2. i 3. Evropske konvencije, pa time i dovesti do odgovornosti te države na osnovu Evropske konvencije, kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotična osoba, ako bude protjerana, biti izložena stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom čl. 2. ili 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji (vidi F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 111). Imajući u vidu da su u predmetima udaljavanja mjerodavni principi isti za ocjenu čl. 2. i 3. Evropske konvencije, kao i da su prema ocjeni Ustavnog suda apelantovi prigovori prema čl. 2. i 3. Evropske konvencije neodvojivi, Ustavni sud će ih ispitati zajedno (vidi citirani predmet F. G. protiv Švedske, tačka 110, kao i M. A. M. protiv Švicarske, presuda od 26. aprila 2022. godine, predstavka broj 29836/20, tačka 62).
36. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je obaveza sudova da „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“ (vidi Saadi protiv Italije, presuda od 28. februara 2008. godine, predstavka broj 37201/06, tač. 130. i 131). Dakle, uz korištenje svih pouzdanih dokaza, to obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda da bi samo „u najekstremnijim slučajevima“ opća situacija nasilja u zemlji porijekla bila dovoljnog intenziteta da stvori opravdan rizik da postoji stvarna opasnost od zlostavljanja jer će pojedinac biti izložen takvom nasilju nakon povratka (vidi citirani predmet F. G. protiv Švedske, tačka 116. i druge navedene reference). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i na predmet Evropskog suda Samina protiv Švedske, u kojem je Evropski sud razmatrajući navode podnositeljice predstavke da bi se, ako bi bila deportirana iz Švedske u Pakistan, suočila sa stvarnim rizikom da bude zatvorena, mučena i možda pogubljena pod optužbom za bogohuljenje, između ostalog, ocijenio da opća situacija u Pakistanu nije tako ozbiljna da bi, sama po sebi, bila uzrok za kršenje člana 3. Evropske konvencije (vidi Samina protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 2011. godine, predstavka broj 55463/09, tačka 50).
37. Ustavni sud zapaža da se lične okolnosti, na koje je apelant ukazao u apelaciji, zasnivaju na izdatoj fetvi protiv apelanta, zbog koje apelantu, kako tvrdi, prijeti opasnost u slučaju povratka u Pakistan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i Ministarstvo u osporenim odlukama naročito analizirali utjecaj fetve u Pakistanu, pozivajući se na međunarodne izvore. Naime, iz apelacionog spisa ne proizlazi da fetva u Pakistanu ima takav utjecaj da bi samo zbog izdavanja fetve apelant bio optužen i osuđen u postupku pred nadležnim sudom. Također, iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant kao hrišćanin imao problema s pakistanskim vlastima, tj. da je zbog izdate fetve država Pakistan „posebno zainteresirana za njega“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nema razloga da se ne složi sa zaključkom u osporenim odlukama, odnosno da ne postoji opravdan rizik da će samo zbog fetve protiv apelanta biti podignuta optužnica i da će apelant biti osuđen u skladu sa Zakonom o bogohuljenju pred nadležnim organima u Pakistanu.
38. Dalje, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i Sud BiH cijenili i mogućnost da će apelanta proganjati nedržavni akter (u konkretnom slučaju zet). Naime, Ustavni sud smatra da to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka u kojima su i Ministarstvo i Sud BiH ukazali da zaštita države nije izostala u slučaju kada je zet lažno optužio apelanta i članove njegove porodice za prostituciju i silovanje, već su oslobođeni lažnih optužbi. Ustavni sud smatra da nema dokaza da bi državni organi postupili nepravedno u slučaju da apelant bude lažno optužen za bogohuljenje, odnosno da država ne bi pružila apelantu potrebnu zaštitu. Također, Ustavni sud podsjeća da su osporenim odlukama, nakon ocjene izvedenih dokaza, nadležni organi jasno ukazali kako apelant, osim sa zetom, nije imao problem u dotadašnjem životu u Pakistanu kao hrišćanin. Naime, kako je obrazloženo, apelant je kao pastor crkve normalno radio, organizirao zabave za božićne i novogodišnje praznike, na kojim je uvijek bilo i pripadnika više nacija.
39. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da mu vlasti nisu pružile zaštitu zbog izdate fetve, Ustavni sud smatra da nema dokaza da su vlasti Pakistana znale ili morale znati za eventualno postojanje opasnosti za apelantovu sigurnost usljed krivičnih djela treće strane isključivo na osnovu informacije da je izdata fetva. Također, Ustavni sud zapaža da apelant navode kako mu policija nije pružila zaštitu od zeta u suštini zasniva na navodima da vlasti nisu pokrenule postupak povodom njegove prijave protiv zeta. Međutim, iz samog apelantovog iskaza proizlazi da je policija došla na njegov poziv, iako tek nakon što ga je zet fizički napao, ali da su porazgovarali sa zetom i ostalim napadačima, da su opomenuli napadače i da se tako nešto neće više dogoditi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nije uvjeren da policija nije pružila potrebnu zaštitu apelantu.
40. U vezi s apelantovim pozivanjem na predmet Evropskog suda M. A. M. protiv Švicarske, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u tom predmetu utvrdio da bi došlo do kršenja čl. 2. i 3. Evropske konvencije ako bi podnosilac zahtjeva bio vraćen u Pakistan, bez temeljne i rigorozne procjene opće situacije hrišćanskih obraćenika u Pakistanu i ličnih okolnosti podnosioca zahtjeva. Evropski sud je u navedenom predmetu zaključio da procjena švicarskih vlasti o riziku s kojim bi se podnosilac zahtjeva mogao suočiti ako bude protjeran u Pakistan zbog njegovog prelaska na hrišćanstvo nije bila dovoljna da podrži odbijanje njegovog zahtjeva za azil, naročito imajući u vidu da ga nije zastupao advokat u bilo kojoj fazi postupka pred domaćim organima (op. cit. presuda M. A. M., tačka 65). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije osoba koja je konvertirala s islama u hrišćanstvo, da su Ministarstvo i Sud BiH detaljno analizirali kako apelantove lične okolnosti tako i opću situaciju u Pakistanu, ali i postupanje policije i drugih vlasti u odnosu na napade i optužbe kojima je apelant bio izložen. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne prigovara da nije bio adekvatno zastupan u konkretnom slučaju, niti iz apelacionog spisa proizlazi da apelantu nije bila pružena pravna pomoć (apelanta su u toku cijelog postupka zastupali pravnici zaposleni u Udruženju „Vaša prava BiH“). Stoga, dovodeći u vezu predmet na koji se pozvao apelant s osporenim postupkom, Ustavni sud smatra da se ne radi o istoj situaciji.
41. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i međunarodne izvještaje iz apelantove zemlje porijekla, Ustavni sud smatra da opća situacija u Pakistanu nije tako ozbiljna da bi, sama po sebi, bila uzrok za kršenje čl. 2. i 3. Evropske konvencije ukoliko bi apelant bio vraćen u Pakistan. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da se osporenim odlukama apelant ne protjeruje u Pakistan, nego mu je odbijen zahtjev za azil i naloženo da dobrovoljno napusti BiH. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema dovoljno uvjerljivog osnova da se vjeruje da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka nije došlo do kršenja člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i člana 3. Evropske konvencije. Konvencija o statusu izbjeglica
43. U vezi s apelantovim navodima da su mu povrijeđena prava iz Konvencije o statusu izbjeglica, Ustavni sud smatra da je razmatranje tih apelantovih navoda bespredmetno. Naime, Ustavni sud smatra da su garancije navedene konvencije sadržane u garancijama prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije, kao i da se apelantovi navodi o povredi te konvencije, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s povredom čl. 2. i 3. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4391/12 od 10. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
IX.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovih prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 2. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i člana 3. Evropske konvencije zato što nije utvrđeno da bi odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i nalaganje da dobrovoljno napusti teritoriju BiH izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut progonu, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te ozbiljnoj prijetnji životu ili fizičkom integritetu budući da su sud i nadležni organi ocijenili apelantove lične okolnosti, opću situaciju u Pakistanu, kao i postupanje policije i drugih organa vlasti u odnosu na napade i optužbe kojima je apelant ranije bio izložen.
45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Ledija Biankua koje je u skladu s odlukom većine, a potpredsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Izdvojeno mišljenje sudije Ledija Biankua u skladu s odlukom većine Slažem se sa zaključkom u ovom predmetu. Međutim, smatram da je važno istaći neka pitanja u vezi s analizom koju su obavile vlasti prilikom donošenja zaključka da apelant u ovom predmetu ne bi bio u opasnosti ako bi bio vraćen u Pakistan. Čini se da su upravne vlasti, uključujući i Sud Bosne i Hercegovine, analizirale rizik u slučaju vraćanja u Pakistan samo u vezi sa službenim državnim politikama i praksama u Pakistanu.
Imajući u vidu posebne okolnosti u ovom predmetu i činjenicu da je apelant hrišćanin koji je bio na čelu jedne crkve u mjestu gdje je živio u Pakistanu, čini mi se da je test trebao obuhvatiti ispitivanje pitanja postoji li mogućnost da bi apelant mogao biti žrtva fetve zbog djelovanja nezvaničnih organizacija, te da li bi ga vlasti mogle zaštititi u tom slučaju (vidi Državno vijeće Francuske, M. A., broj 334040, presuda od 1. jula 2011. godine, uporedi, mutatis mutandis, Evropski sud, J. K. i ostali protiv Švedske, [VV], broj 59166/12, Sufi i Elmi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 8319/07 i 11449/07, presuda od 28. juna 2011. godine i H. i B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 70073/10 i 44539/11, presuda od 9. aprila 2013). Prema informacijama iz spisa, „u Pakistanu izdavanje fetve ne organizira država. Tim procesom privatno upravljaju razne institucije“.
Imajući u vidu te okolnosti, test postojanja rizika koji su obavile vlasti nije potpun, u smislu da je rizik u slučaju apelantovog vraćanja u Pakistan isključen. Međutim, glasao sam za prijedlog zbog činjenice da apelant nije vraćen u Pakistan, te rizik kao takav nije materijaliziran, barem ne za sada.
2 Vidi Ujedinjeno Kraljevstvo: Izvještaj o podacima o zemlji porijekla – Pakistan, koji je sažet u stavu 19. odluke.