Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/22 (G.V.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2300/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2300/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela G. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. V.
protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 133440 21 Gž od 24. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Predrag Ostojić advokat iz Brčkog, podnijela je 18. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 133440 21 Gž od 24. marta 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 133440 20 P od 23. juna 2021. godine obavezan je tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta BiH) da apelantkinji, na ime neosnovanog bogaćenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Apelacionog suda od 24. marta 2022. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelantkinje odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantkinja, nakon promjene poslodavca, tuženom podnijela zahtjev za odjavu sa zdravstvenog osiguranja koji je odbijen jer za apelantkinju nisu bili uplaćeni pripadajući doprinosi za vrijeme dok je radila u „P.G.M.“ d.o.o. Brčko. Također je utvrđeno da je apelantkinja, na ime tih doprinosa, uplatila tuženom sporni iznos. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je pogrešno prvostepeni sud primijenio odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je zaključio da je apelantkinja bila prinuđena na uplatu spornih doprinosa i da se tuženi neosnovano obogatio za taj iznos. Naime, Apelacioni sud je istakao da činjenica da je apelantkinja platila dug svog poslodavca kako bi zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, nema karakter prinude u smislu navedenih odredaba ZOO i ne daje pravo apelantkinji na vraćanje datog. Naprotiv, apelantkinja je platila dug poslodavca kako bi ostvarila vlastiti pravni interes u vidu zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, a ne kako bi izbjegla prinudu. Prema tome, Apelacioni sud je naveo da se za razrješenje spornog pravnog odnosa trebaju primijeniti odredbe člana 296. ZOO kojima je propisano da obavezu dužnika može ispuniti i treće lice i da je povjerilac dužan da primi ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena. Osim toga, Apelacioni sud je ukazao da apelantkinja povrat uplaćenog iznosa može zahtijevati od svog ranijeg poslodavca, budući da je, u smislu odredaba člana 300. ZOO, u času isplate sporno potraživanje, koje je tuženi imao prema apelantkinjinom poslodavcu, prešlo sa tuženog na apelantkinju.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Apelacioni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO jer je ona bila „prinuđena da za poslodavca plati“ sporni dug kako bi ostvarila svoje pravo na rad kod drugog poslodavca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud jasno ukazao da činjenica da je apelantkinja platila dug svog poslodavca nema karakter prinude u smislu odredaba člana 211. ZOO, pri čemu je apelantkinja sporni dug platila kako bi ostvarila vlastiti pravni interes, pa da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 296. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Apelacioni sud ukazao da apelantkinja povrat uplaćenog iznosa može zahtijevati od svog ranijeg poslodavca, te da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelantkinja to i učinila. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinji navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić