Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/22 (J. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2316/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2316/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jadranka Dervoz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jadranka Dervoz protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 296064 21 Gž od 30. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Dervoz (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Mišo Golub advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 296064 21 Gž od 30. marta 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 296064 18 Mal od 1. marta 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 1. marta 2021. godine obavezana je tužena (N. J.) da apelantkinji, na ime naknade materijalne štete po osnovu oštećenja zidova i plafona apelantkinjinog stana, isplati iznos od 254,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Ostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 2.745,30 KM, koje se odnosio na neka druga oštećenja, odbijen je. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora apelantkinjin zahtjev za naknadu materijalne štete koju je apelantkinja pretrpjela u svom stanu usljed izlijevanja vode iz stana tužene. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 154. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 174. ZOO, te naveo da tužena, za štetu koja potiče od instalacija u njenom stanu, odgovara po principu objektivne odgovornosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja izvedenim dokazima, u smislu odredaba člana 154. ZOO, dokazala uzročno-posljedičnu vezu između štetnog događaja i oštećenja na zidovima i plafonu stana, ali da nije dokazala takvu vezu u odnosu na druga oštećenja (parketa i vrata kupatila, uništenja tepiha i kvarova električnih instalacija).
3. Okružni sud je presudom od 30. marta 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze kao i da je opširno obrazložio koje činjenice su bile relevantne za odluku, zašto i kako ih je utvrdio, te je detaljno naveo zašto je neke činjenicu smatrao dokazanima, a druge nije, izjašnjavajući se pri tome i o stavovima stranaka. Pri tome, Okružni sud je istakao da se prvostepeni sud, prilikom uviđaja na licu mjesta, neposrednim opažanjem uvjerio o nastalim oštećenjima, te da je stoga prihvatio stav prvostepenog suda o tome da apelantkinja nije dokazala odgovornost tužene u odnosu na ostala oštećenja.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, osporava ocjenu dokaza, te ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi koja su oštećenja nastala u apelantkinjinom stanu zbog konkretnog štetnog događaja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju cijenili izvedene dokaze, te na taj način utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz stanja apelacionog spisa proizlazi da je Osnovni sud detaljno i dovoljno obrazložio ocjenu izvedenih dokaza, kao i da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze i na osnovu takve ocjene dokaza pravilno zaključio da apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i sporne štete u apelantkinjinom stanu. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić