Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1222/21 (V. M. i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Ispitivanje svjedoka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Odustanak od apelacije
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1222/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1222/21, rješavajući apelaciju Vladana Malića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Paraša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 20 Kvlz od 10. februara 2021. godine.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Vladana Malića, Aleksandra Popovića i Olega Bande protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 20 Kvlz od 10. februara 2021. godine zato što su podnosioci apelacije odustali od apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladan Malić, Goran Paraš, Aleksandar Popović i Oleg Banda (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant), koje zastupa Mirna Avdibegović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017324 20 Kvlz od 10. februara 2021. godine i 11 0 K 017324 19 Kž 12 od 31. marta 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine. Dana 5. jula 2024. godine prvoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant su izjavili da odustaju od apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te Republičkog javnog tužilaštva, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su radi eventualnog izjašnjenja poslati apelantima 6. jula 2022. godine. Apelanti se nisu izjasnili.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Drugoapelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci. Od apelanata je oduzeta imovinska korist koju su pribavili izvršenjem krivičnog djela, kao i vatreno oružje, municija i putničko motorno vozilo, te su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo tok postupka, kao i da je ranija presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Odbrana je prigovarala da se ne može postupati po izmijenjenoj optužnici i isticala prigovore reformatio in peius i nadležnost suda. Okružni sud je, na osnovu analize i ocjene dokaza, zaključio da su apelanti preduzeli radnje razbojništva prema svojim dogovorenim ulogama, napadom na blindirano vozilo u kojem se nalazio novac banke. Sam način izvršenja razbojništva je zabilježen videozapisom s nadzornih kamera Agencije „Sector Security“ koja je prevozila novac (u daljnjem tekstu: Agencija), a videozapis je pregledan na glavnom pretresu.
6. Okružni sud je naveo imena svjedoka (G. J., D. K. i Ž. I.) koji su pozvani da daju iskaz pred sudom, ali nisu odgovarali na pitanja vijeća i tužioca. Svjedok G. J. je naveo da se boji za svoj život, da je raniji iskaz dao pod pritiskom, a svjedok Ž. I. je naveo da se boji za život i da su mu prijetili inspektor i Tužilaštvo, a svjedok D. K. nije ništa odgovarao. Okružni sud je obrazložio da prijetnje tim svjedocima nisu ničim argumentirane, niti je postojanje straha objektivizirano. Dalje je ukazao da je navedene svjedoke kaznio novčanom kaznom, ali da su i pored toga odbili svjedočenje, zbog čega „nije imao drugog izbora“ nego da pročita njihove iskaze iz istrage. Svjedocima su predočene izjave koje su u toku 2016. godine dali pred Tužilaštvom. Iz zapisnika o saslušanju tih svjedoka proizlazi da su opisali inkriminirani događaj, svoje uloge u njemu, kao i uloge apelanata. Razmotren je prigovor odbrane da su u inkriminiranom događaju navedena lica učestvovala kao saučesnici, pa je Okružni sud naglasio da ta lica u postupku nisu imala status osumnjičenih ili optuženih, već su imala isključivo status svjedoka. Dalje, iskaze navedenih svjedoka iz istrage sud je cijenio kako pojedinačno tako i s ostalim izvedenim dokazima. Okružni sud nije smatrao da postoji bilo koji razlog zbog kojeg bi se zaključilo da su ti svjedoci svojim iskazima u istrazi neosnovano teretili apelante, koji su većinom njihove kolege u Specijalnoj jedinici policije MUPRS.
7. Okružni sud je također naveo i iskaze ostalih svjedoka, pripadnika Agencije koji su transportirali novac i koji su bili očevici događaja. Ti svjedoci su, svako iz svoje pozicije, opisali kako se inkriminirani događaj odvijao. Sud je naveo da je iskazima tih svjedoka poklonio vjeru zato što su njihovi iskazi u odlučnim dijelovima potpuno identični i saglasni s materijalnom dokumentacijom. Također, navedeni su i iskazi svjedoka, službenih lica koja su preduzimala određene istražne radnje u postupku. Sud je ocijenio da su ta lica postupala u skladu s odredbama ZKP-a, te je njihove iskaze o preduzetim radnjama, koje su zabilježene u zapisnicima, izvještaju i skici lica mjesta, prihvatio kao istinite, objektivne i tačne.
8. Okružni sud je detaljno analizirao izvedene materijalne dokaze, a naročito zapisnike o uviđaju, skice lica mjesta, zapisnik o uviđaju prilikom pronalaska vozila korištenog za izvršenje krivičnog djela i zapisnik o uviđaju prilikom pronalaska drugih predmeta, kako je to sve detaljno opisano u obrazloženju presude Okružnog suda. Odbrana je prigovarala načinu na koji su sačinjeni zapisnici, načinu na koji je izvršen uviđaj, kao i načinu na koji su deponirani pronađeni predmeti, ali je sud ocijenio da su zapisnici sačinjeni u skladu sa zakonom. Naime, kako je navedeno, u zapisnicima o uviđaju navedeni su pronađeni predmeti za koje postoje osnovi sumnje da potječu od krivičnog djela razbojništva. Okružni sud je ukazao da se predmeti i tragovi pronađeni na licu mjesta trebaju naznačiti u zapisniku, kao i mjesto gdje se čuvaju, ali da ne postoji obaveza dostavljanja tih predmeta i tragova sudu na čuvanje. Dalje je obrazloženo da su predmeti dostavljeni sudu u depozit i na čuvanje, kao i da su otvoreni u skladu s odredbama ZKP-a. Opisan je način pretresa vozila radi pronalaska bioloških tragova, dostavljanje tih tragova sudu na čuvanje i izuzimanje tih predmeta za potrebe vještačenja. Također, utvrđeno je da je Tužilaštvo izdalo naredbu za biološko vještačenje i utvrđivanje DNK profila tragova pronađenih na licu mjesta i prilikom uviđaja na pronađenom automobilu, što je upoređeno s nespornim biološkim tragovima apelanata. Vještačenje je povjereno Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, pa je iz njihovog nalaza utvrđeno da su apelanti „doprinosioci“ na pronađenim tragovima. Okružni sud se izjasnio i na prigovore odbrane da se „ne zna kako i gdje su uzeti tragovi za DNK vještačenje“. Ukazujući na materijalnu dokumentaciju u spisu i nalaz i mišljenje vještaka D. K., zaključeno je da se radi o zakonitim dokazima pribavljenim u skladu s odredbama ZKP-a. Ispitujući prigovor odbrane da je jedna od vrećica poslata na vještačenje s raskinutom „evidens trakom“ i da „plave koverte u kojima su bili uzorci za vještačenje nisu bile zaštićene“, sud je taj prigovor cijenio neosnovanim. Naime, sud je utvrdio da su tragovi izuzeti u skladu s Pravilnikom o načinu prikupljanja, pakovanja i transportiranja DNK dokaza (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i u skladu s odredbama ZKP-a, da je postojao lanac čuvanja dokaza, a saslušani su kao svjedoci i krim. tehničar i vještak koji su se o tome izjašnjavali.
9. Okružni sud je također ukazao da je Federalna uprava policije vještačila pronađeno vatreno oružje, kao i da je taj nalaz obrazlagao vještak F. B. koji nije imao primjedbi na način pakovanja dokaza. Taj vještak je vještačio i na zahtjev odbrane, pa ni u tom svojstvu nije imao primjedbi ni prigovora na način pakovanja predmeta. Na osnovu svega navedenog, zaključeno je da lanac čuvanja dokaza u tom predmetu nije prekinut, što je sud detaljno obrazložio.
10. Dalje, Okružni sud je odgovorio i na prigovore odbrane koja je sporila da je otuđeni novac vlasništvo UniCredit banke. Sud je ukazao na iskaze svjedoka, radnika banke koji su pakovali novac za transport. Kako je utvrdio sud, UniCredit banka je transportirala novac u označenom iznosu, a kao dokaz je prihvaćena dokumentacija banke, i to prijava za štetni događaj, koja je priložena uz optužnicu. Osim toga, navedeno je da je Tužilaštvo dostavilo i ostalu dokumentaciju banke, kako je to detaljno navedeno u obrazloženju presude. Tu su, između ostalog, navedene i vrećice s brojevima u koje je zapakovan novac i koje su pronađene u vozilu koje je služilo za izvršenje krivičnog djela, o čemu su sačinjeni zapisnik i fotodokumentacija. Sud je utvrdio da je ta dokumentacija validna jer je propisno sačinjena i ovjerena pečatom banke, tako da sud nije imao razloga da je ne prihvati. Također, sud je odbio prijedlog odbrane da se dostavi originalna fotodokumentacija, a ne ovjerene fotokopije, uz pozivanje na član 289. stav 3. ZKP-a koji dozvoljava ovjerenu fotokopiju. Okružni sud je ukazao na zapisnik o brojanju novca, koje je, na zahtjev odbrane, provedeno u cijelosti uz njihovo učešće.
11. Okružni sud je naveo da je, u skladu sa članom 331. stav 2. ZKP-a, sudećem vijeću dostavljena prvobitna, ranija optužnica. U skladu sa stavom 3. istog člana, strankama je dozvoljeno izvođenje novih dokaza. Prihvatanje novih dokaza, kako je sud naveo, ne povlači per se povredu principa reformatio in peius. Naime, kako je naveo sud, taj princip se odnosi na presudu, a ne na optužni akt. Također, unošenje izmjena u optužnicu, odnosno unošenje u pravni opis krivičnog djela riječi „neovlašteno nabavili oružje“, nije utjecalo na pravo na odbranu, niti na povredu principa reformatio in peius jer krivično djelo nije izmijenjeno na štetu apelanata.
12. Dalje, ukazano je da u prethodnom postupku nije bila upitna nadležnost suda (uz pozivanje na odredbe člana 23. ZKP-a). Prigovore odbrane u tom dijelu sud je odbio kao neosnovane, ukazujući da je krivično djelo izvršeno u mjestu za koje je nadležan Okružni sud.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 017324 19 Kž 12 od 31. marta 2020. godine odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, prihvatio obrazloženje prvostepenog suda o nadležnosti. Također je prihvatio i zaključak da nije povrijeđen princip zabrane reformatio in peius. Vrhovni sud je ukazao da je u ponovljenom postupku sud za osnov uzeo optužnicu iz 2018. godine, sa činjeničnim opisom koji je potvrđen u presudi ukinutoj po žalbi iste godine. Stoga je ocijenio neosnovanim argumente iz žalbe da optužnica iz 2016. godine nije sadržavala oblik vinosti apelanata. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, umjesto riječi „s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi“ iz optužnice iz 2016. godine, kasnije je navedeno „s namjerom pribavljanja“. Vrhovni sud je naveo da je optužnica sadržavala opis djela u odnosu na djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Također, Vrhovni sud je utvrdio da nije povrijeđena zabrana reformatio in peius ni zbog saslušanja svjedoka Ž. I., G. J. i D. K. Naime, kako je sud naveo, Tužilaštvo „nije izgubilo pravo“ da izvodi taj dokaz zbog izmjene njihovog procesnog položaja tokom postupka (najprije su i oni bili osumnjičeni). Također, Vrhovni sud je prihvatio da čitanje iskaza iz istrage tih svjedoka nije nezakonit dokaz, a naročito da odbrani nije uskraćeno pravo da unakrsno ispita te svjedoke, ali da odbrana to pravo nije koristila i nije imala pitanja za svjedoke. Vrhovni sud je smatrao da nisu osnovani ni prigovori apelanata kojima su osporavani zakonitost DNK vještačenja, nalaz i mišljenje vještaka, kao i nalaz vještačenja oružja. Također je odbio prigovore koji su se odnosili na postupak prikupljanja i deponiranja u sudu tih dokaza prihvativši u cijelosti obrazloženje prvostepenog suda. U odnosu na vlasništvo novca koji je bio u transportu, Vrhovni sud je također zaključio da činjenica da tužilac prilikom uviđaja nije izuzeo dokumentaciju banke koja je pratila novac ne dovodi u pitanje zakonitost zapisnika i ostale dokumentacije.
14. Drugoapelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 017324 20 Kvlz od 10. februara 2021. godine odbio zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da je odbrana pod „povredu prava na odbranu“ podvela širok spektar povreda odredaba krivičnog postupka. Međutim, istakao je da je „taj pristup pogrešan“ te sve navode čini neosnovanim.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Drugoapelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te čl. 1. i 13. Evropske konvencije. Najprije ukazuje da se nepravičnost suđenja ogleda u činjenici da se presuda bazira na izjavama svjedoka D. K., Ž. I. i G. J. iz istrage, a prije toga su dali izjave u svojstvu osumnjičenih. Ističe da nije moguće da jedno lice ima dvostruku ulogu u postupku. Ti svjedoci na glavnom pretresu nisu htjeli odgovarati na tužiočeva pitanja te je sud dozvolio da se njihovi iskazi pročitaju. Drugoapelant navodi da je prihvatanje iskaza suprotno članu 11. ZKP-a. Također ukazuje da su ta lica zaključila sporazum o priznanju krivice i da je njihovo svjedočenje bio uvjet, dakle, njihovi iskazi nisu dati dobrovoljno već prisilom. Ta lica su na glavnom pretresu iznijela bojazan za vlastiti život. Stoga smatra da se ti iskazi nisu mogli prihvatiti kao dokaz „dok sud ne provede istragu da li je došlo do kršenja prava iz člana 3. Evropske konvencije“. Drugoapelant navodi da sudovi nisu cijenili te prigovore u odnosu na nezakonitost dokaza, već u odnosu na potpuno druge prigovore (povredu principa reformatio in peius). Stoga je došlo do povrede prava na obrazloženu odluku i prava na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije.
16. Dalje, drugoapelant ukazuje da se ne radi o istoj situaciju kao u Odluci broj AP-4087/15, na koju se sud pozvao. Drugoapelant ukazuje i na ostale nezakonite dokaze na kojima se presuda zasniva. Također osporava vjerodostojnost dokumentacije banke koja je bila u vozilu u vrijeme uviđaja i nije izuzeta, a uvedena je kao dokaz u fazi replike Tužilaštva. Apelanti smatraju da je sva finansijska dokumentacija ključna u odnosu na pitanje navodnog otuđenja novca. Dalje, ukazuje da je odbijen zahtjev da se pribavi originalna knjiga amanetnih pošiljki i pored činjenice da je taj dokaz dostavljen Tužilaštvu. Navodi da iz sadržaja fotokopirane i ovjerene strane knjige od 22. septembra 2015. godine proistječe da nije bilo niti jedne transakcije prema Zagrebačkoj banci, što izaziva sumnju u kvalitet dokaza. Drugoapelant osporava i da municija nije vještačena na adekvatan način, što pojašnjava i u vezi s tim kritizira stavove redovnih sudova. Također prigovara zaključku u vezi s dokazima pribavljenim za DNK vještačenje. Drugoapelant smatra da je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i princip reformatio in peius. U vezi s tim navodi da je Okružni sud u presudi iz 2016. godine (koja je kasnije ukinuta) intervenirao u odnosu na elemente krivičnog djela, odnosno da je odredio oblik vinosti apelanata, koji nisu stajali u optužnicu. U nastavku postupka Tužilaštvo je, kako ističu, „preuzelo“ te navode iz presude.b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije bili iznijeti u postupku po žalbi, pa zatim u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti te da se o njima Vrhovni sud izjasnio. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju te da apelaciju treba odbiti.
19. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo tok postupka, donijete odluke, te je navelo da postupanjem sudova nisu povrijeđena prava apelanata pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza
Član 288. st. (1) i (2) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga, ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Zabrana reformatio in peius
Član 321.
Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda
Član 331. stav (2) (2) Prvostepeni sud kome je predmet upućen na suđenje, uzeće za osnovu raniju optužnicu. Ako je presuda prvostepenog suda djelimično ukinuta, prvostepeni sud će za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude. VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u odnosu na drugoapelanta ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Drugoapelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te čl. 1, 3. i 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da drugoapelant problematizira pravičnost krivičnog postupka ukazujući da je sud presudu zasnovao na nezakonitim dokazima. U odnosu na te navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, nije njegova uloga da odredi, u principu, da li određene vrste dokaza mogu biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Na to pitanje se daje odgovor uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i ostali protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. s daljnjim referencama).
26. U vezi s pitanjem zakonitosti dokaza, drugoapelant najprije problematizira odluku suda da se pročitaju iskazi svjedoka iz istrage. Radi se o svjedocima koji su pristupili na glavni pretres, ali nisu željeli da odgovaraju na pitanja. U vezi s tim, redovni sudovi su se u presudama pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP-4087/15 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, u situaciji sličnoj kao u konkretnom slučaju, svjedok je na sudu odbio da svjedoči te je sud pročitao njegov iskaz u skladu s izuzecima propisanim članom 273. stav 2. ZKPBiH. Redovni sud je zaključio da kada svjedok pristupi pred sud, pa i nakon kažnjavanja odbije da svjedoči, pokazujući svojim stavom da ni ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje de facto predstavlja odbijanje dolaska pred sud. Sintagmu „dolazak pred sud“ ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu već „kao način da se efikasno obavi ta procesna radnja“. U tom predmetu, Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost niti nelogičnost. Potpuno isti zaključak primijenjen je u konkretnom slučaju.
27. Dalje, drugoapelant navodi da je sud pročitao iskaze svjedoka iz istrage D. K., Ž. I. i G. J., a radi se o licima koja su imala svojstvo osumnjičenih. Kako drugoapelant ukazuje, ZKP ne dozvoljava dvostruku ulogu jednog lica u krivičnom postupku. Ustavni sud je razvio praksu u predmetima u kojima svjedok koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje ne želi da svjedoči, pa se pročita njegov iskaz iz istrage, ukazujući da takav iskaz nije nužno suprotan garancijama člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-452/18 od 12. februara 2020. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba) detaljno razmotrio i pitanje promjene „statusa“ osumnjičenog lica u svjedoka nakon što je to lice zaključilo sporazum o priznanju krivnje. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da takvo lice može biti svjedok, te nema zakonskih prepreka da dâ iskaz pred sudom (tačka 44. navedene odluke). Takav zaključak je rezultat prakse Evropskog suda jer se u mnogim predmetima problematiziralo da do osude nisu doveli „obični“ svjedoci, već „zločinci pretvoreni u doušnike“ (idem, tačka 45. s daljnjim referencama).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su izjave lica iz istrage koja su zaključila sporazum i pozvana da svjedoče korištene zato što su ta lica odbila da svjedoče pred sudom uprkos svim naporima suda da osigura da oni daju iskaze pred sudom i da ih ispitaju i odbrana i optužba (vidi tačku 6. ove odluke). Okružni sud je naročito cijenio to da postojanje straha kod tih svjedoka nije objektivizirano i argumentirano, kao i da ne postoje opravdani razlozi za odbijanje svjedočenja. Pri tome je navedeno da je bio uključen i Odjel za podršku svjedocima. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odbrana bila upoznata sa sporazumima o priznanju krivnje koje su zaključili ti svjedoci, kao i da na glavnom pretresu nije imala bilo kakva pitanja za te svjedoke. Također, sudovi su razmotrili prigovore o navodnoj nezakonitosti tih dokaza, pa su o tome dali detaljna i relevantna obrazloženja, koja u apelaciji nisu dovedena u pitanje. Osim toga, drugoapelant ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da tim provedenim dokazima suprotstavi vlastite dokaze kako bi osporio njihovu suštinu a ne samo formu. Imajući u vidu svoju praksu u navedenom predmetu broj AP-4087/15, Ustavni sud opet podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu trebaju pristupiti s posebnim oprezom (vidi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], predstavke br. 26766/05 i 22228/06). U tom pogledu, Ustavni sud primjećuje da takva posebna pažnja u odnosu na osporene iskaze svjedoka u konkretnom predmetu nije izostala, zapravo suprotno, jako puno pažnje je posvećeno iskazima tih svjedoka, te prigovorima odbrane, odnosno nastojanju da se ne koriste kao dokaz. Osim toga, kako je utvrdio Evropski sud u predmetima Schatschaschwili protiv Njemačke (vidi presudu od 15. decembra 2015. godine, predstavka broj 9154/10) ili Saakishvili (vidi Evropski sud, Saakashvili protiv Gruzije, presuda od 23. maja 2024. godine, predstavke br. 6232/20 i 22394/20, tačka 123. s daljnjim referencama), objašnjavajući principe postavljene u svojoj presudi Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, posebno se stavlja akcenat na to da je li postojao opravdan razlog za nedolazak svjedoka na sud, odnosno da li je iskaz odsutnih svjedoka bio jedini ili ključan dokaz za podnosiočevu osudu te da li su postojali dovoljni faktori uravnoteženja kojima su se mogle nadoknaditi poteškoće odbrane proizašle iz prihvatanja takvog dokaza.
29. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su svjedoci na glavnom pretresu odbili svjedočiti. Međutim, ono što jasno proizlazi iz osporene presude, to nisu jedini i odlučujući dokazi (vidi tač. 7. i 8. odluke), već se presuda zasniva i na brojnim drugim provedenim dokazima, vještačenjima, iskazima drugih svjedoka koji su detaljno navedeni i ocijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. U vezi s faktorom uravnoteženja kojim bi se nadoknadile poteškoće odbrane, Ustavni sud opet ukazuje da su iskazi tih svjedoka, koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje, ocijenjeni pojedinačno i zajedno s ostalim dokazima. Sud je utvrdio da ne postoji razlog da ti svjedoci „lažno terete“, odnosno da iznose nešto na teret svojih radnih kolega a da to nije tačno. Dalje, Vrhovni sud je naveo da odbrana uopće nije imala pitanja za te svjedoke, iako je odbrani data mogućnost da ispita svjedoke. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud smatra da čitanje iskaza svjedoka koje su dali u istrazi u okolnostima konkretnog postupka nije dovelo u pitanje sveukupnu pravičnost postupka.
30. Također, sudovi su istakli i da ti iskazi nisu bili jedini dokazi na kojima je zasnovana osuđujuća presuda, već se ona zasnivala i na brojnim drugim provedenim dokazima, vještačenjima, iskazima drugih svjedoka koji su detaljno navedeni i ocijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud smatra da čitanje iskaza svjedoka koje su dali u istrazi, u okolnostima konkretnog postupka, nije dovelo u pitanje sveukupnu pravičnost postupka.
31. U odnosu na navode o nezakonitosti ostalih dokaza bitnih za odluku (provedena balistička i DNK vještačenja, odnosno način prikupljanja, lanac čuvanja te provedeno vještačenje), Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost da se suprotstavi izvođenju dokaza koje smatra nezakonitim, ali da nije u tome uspjela, o čemu su se sudovi detaljno i jasno izjasnili. O tome da je tim navodima odbrane posvećena dužna pažnja jasno govori činjenica da je Vrhovni sud ukidao ranije presude Okružnog suda upravo zbog nedovoljnog obrazloženja u vezi s provedenim DNK vještačenjem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi ispitali prigovore o zakonitosti i tih dokaza i da ništa ne ukazuje na to da je odbrani uskraćeno da te dokaze preispituje i da im suprotstavi druge dokaze. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi i o pitanju zakonitosti tih dokaza dali dovoljna i relevantna obrazloženja, te da njihovi zaključci o tome, kojima drugoapelant nije zadovoljan, nisu doveli do nepravičnosti postupka kao cjeline.
32. U odnosu na tvrdnju o nezakonitosti dokaza – dokumentacije banke, koja nije izvorna dokumentacija, zatim o vlasništvu novca i odbijanju prijedloga odbrane da se pribavi „original knjiga amanetnih pošiljki“, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio zašto je prihvatio kao dokaz fotokopiju koju je banka ovjerila te da je korištena kao dokaz ovjerena fotokopija knjige amanetnih pošiljki u dijelu koji se odnosi na transakciju novca. Ustavni sud primjećuje da su na okolnosti vlasništva i transporta novca, osim korištenja dokumentacije banke, svjedočili i svjedoci, radnici banke, kako oni koje je predložila optužba tako i oni koje je predložila odbrana. Sve te dokaze Okružni sud je cijenio i o svojim zaključcima u vezi s tim je dao relevantno obrazloženje (vidi tačku 10. ove odluke), koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da činjenica da tužilac prilikom uviđaja nije izuzeo dokumentaciju koja je pratila novac ne dovodi u sumnju zakonitost same dokumentacije. Stoga, suprotno drugoapelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud jasno naveo zašto se radi o zakonitoj dokumentaciji, te zašto nije prihvatio određene prijedloge odbrane. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, u skladu s praksom Evropskog suda, koju i sam podržava, pravo na predlaganje dokaza nije neograničeno. U skladu sa standardima koje pruža član 6. Evropske konvencije, stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, a na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. s daljnjim referencama). Sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati izvođenje određenog dokaza radi pravilnog „administriranja pravde“. Ti razlozi, kako je Ustavni sud već naveo, nisu izostali, te, suprotno drugoapelantovim navodima, odbijanjem prijedloga odbrane nije dovedena u pitanje pravičnost postupka.
33. Konačno, Evropski sud je u brojnim odluka naveo, a tu praksu slijedi i Ustavni sud, da član 6. Evropske konvencije ne nameće nikakva pravila o načinu na koji bi se dokazi trebali ocjenjivati. To je pitanje koje najprije reguliraju nacionalno pravo i domaći sudovi. Evropski sud ne djeluje kao sud četvrtog stepena i obično ne preispituje ocjenu dokaza koju su proveli domaći sudovi, osim ako je ta ocjena proizvoljna ili očigledno nerazumna (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala, presuda od 11. jula 2017. godine, predstavka broj 19867/12, tačka 83). Imajući u vidu prethodne zaključke, Ustavni sud konstatira da je sud analizom dokaza koje je prihvatio i ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi došao da zaključka da je drugoapelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, ništa ne ukazuje da je došlo do povrede principa in dubio pro reo.
34. Drugoapelant je naveo da je u toku postupka povrijeđena zabrana reformatio in peius. Ustavni sud najprije ukazuje da su se redovni sudovi detaljno očitovali o tim navodima, te da su zaključili da su neosnovani ukazujući na relevantnu odredbu člana 331. stav 2. ZKP-a. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se drugoapelant i u apelaciji isključivo fokusira na riječi unijete u činjenični opis optužnice (umjesto riječi „cilj“ naknadno je stavljena riječ „namjera“). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje princip zabrane reformatio in peius. Drugoapelant na taj način pokušava da svojim tumačenjem cjelokupnog postupka tu jezičku intervenciju u optužnici predstavi kao reformatio in peius, što je neprihvatljivo i ne može voditi sumnji u pravičnost postupka u cjelini.
35. Konačno, drugoapelant ukazuje na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je suština tih navoda da Vrhovni sud u postupku po žalbi, a zatim i po zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije ispitao ili nije na pravi način ispitao drugoapelantove žalbene navode i obrazložio odluku. Međutim, navode koji se tiču obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud je već ispitao u okviru prava na pravično suđenje, a ti navodi ne pokreću posebno pitanje prava na djelotvoran pravni lijek, naročito zato što je drugoapelant imao i koristio i redovne i vanredne pravne lijekove, a činjenica da nije uspio s tim lijekovima ne dovodi u pitanje garancije prava iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene, zasnovane na dokazima o čijoj zakonitosti je odlučio redovni sud i o tome dao jasno obrazloženje, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a drugoapelantu je bilo omogućeno da tim dokazima suprotstavi svoje dokaze, te kada korištenje tih dokaza nije utjecalo na pravičnost postupka u cjelini. Također, odbijanje dokaza odbrane, uz obrazloženje zašto je to urađeno, nije dovelo do povrede prava na pravičan postupak. Ustavni sud zaključuje da je drugoapelant imao pravo na pravni lijek i da ga je koristio, da je na drugoapelantove suštinske navode odgovorio viši sud, te da nema ništa što ukazuje na to da je povrijeđeno pravo iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, osim drugoapelantovog nezadovoljstva donijetim odlukama.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada podnosilac apelacije odustane od apelacije, Ustavni sud je u odnosu na apelante Vladana Malića, Aleksandra Popovića i Olega Bande odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić