Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/22 (I. Ć.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2341/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2341/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ilijaz Ćorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilijaz Ćorović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 325977 22 Rev od 29. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilijaz Ćorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Namik Smajović advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 325977 22 Rev od 29. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 325977 15 Gž od 3. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 325977 13 P od 19. avgusta 2015. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su se stekli uslovi za zaključenje osnovnog ugovora između tužene (Stambena zadruga „Bosna“ Sarajevo) kao nosioca stambene izgradnje i apelanta kao investitora, radi prijenosa prava vlasništva nad nekretninom pobliže označenom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), kao i da se utvrdi da je apelant isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu poslovnog prostora, pa da se obaveže tužena da sa apelantom zaključi osnovni ugovor. Odbijen je kao neosnovan apelantov alternativni tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su parnične stranke 21. oktobra 1991. godine zaključile Predugovor o udruženju sredstava za finansiranje zadružne stambene izgradnje poslovnog prostora. Takođe je utvrđeno da je članom 8. navedenog predugovora ugovoreno da će stranke zaključiti glavni ugovor kada se za to budu stekli uslovi, a najdalje kada se od strane nadležnog organa tužene usvoji konačna cijena poslovnog prostora. Zatim je utvrđeno da je na osnovu navedenog predugovora apelant tuženoj platio dio cijene, a da tužena nije u cijelosti izgradila poslovni prostor zbog ratnih dešavanja. Nadalje je utvrđeno da je tužena 7. oktobra 1998. godine i 13. aprila 1999. godine u dnevnim listovima objavila pozive svim zainteresovanim licima da regulišu svoje ugovorne obaveze uz upozorenje da će se predugovori kupaca koji se ne odazovu pozivu staviti van snage, te da se apelant nije odazvao tim pozivima. Konačno je utvrđeno da se apelant 13. jula 2004. godine obratio tuženoj pismenim putem sa zahtjevom za zaključenje glavnog ugovora, da tužena nije odgovorila na taj zahtjev, te da je apelant podnio tužbu 12. februara 2013. godine.

4. Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da se sklapanje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebao da bude sklopljen. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi taj rok računali od javnih poziva tužene, odnosno u povoljnijoj varijanti od dana kada se apelant obratio tuženoj za zahtjevom za zaključenje glavnog ugovora. Prema tome, pravilno su nižestepeni sudovi, dovodeći navedeno u vezu sa datumom podnošenja tužbe, zaključili da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok propisan navedenim odredbama ZOO za usvajanje primarnog tužbenog zahtjeva, pa su slijedom toga odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na odluku o alternativnom tužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi, dovodeći u vezu datum podnošenja tužbe sa odredbama člana 376. ZOO, kojima su propisani subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja, zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO. Naime, apelant smatra da u konkretnom postupku nije utvrđeno kada su se stekli uslovi za zaključenje glavnog ugovora, niti je utvrđeno od kada se računa rok zastare potraživanja. Prema tome, kako navedeno nije utvrđeno, nije mogao biti usvojen prigovor zastare ni u odnosu na primarni, ni u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok za usvajanje primarnog tužbenog zahtjeva, kao i da su protekli subjektivni i objektivni rok za zastaru potraživanja, pa su očigledno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/22 (I. Ć.) | Sudska praksa | Aktio