Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-251/21 (G. T.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-251/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 251/21, rješavajući apelaciju Gordane Todorović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 stav 5 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gordane Todorović.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 048632 18 Gži od 24. novembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Gordani Todorović isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Todorović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 051650 18 Gži od 16. novembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Desimir Jošić, advokat iz Gradiške, podnijela je 25. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 051650 18 Gži od 16. novembra 2020. godine. Apelantkinja osporava i Presudu Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 I 048632 16 Mal od 2. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i IEE d.o.o Banja Luka, PJ „Toplana“ Gradiška (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore koji su 9. septembra 2022. godine dostavljeni apelantkinji na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je kao tražilac izvršenja 23. februara 2015. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantkinje kao izvršenika radi naplate duga za isporučenu toplotnu energiju koju apelantkinja nije platila. Osnovni sud je odredio izvršenje rješenjem od 13. avgusta 2015. godine. Apelantkinja je izjavila prigovor protiv rješenja od 13. avgusta 2015. godine. Osnovni sud je donio zaključak od 15. januara 2016. godine kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom pa je postupak nastavljen kao po tužbi.

6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 I 048632 16 Mal od 2. februara 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 Mal 051650 18 Gži od 16. novembra 2020. godine, obavezana je apelantkinja da tužiocu na ime troškova grijanja isplati određene novčane iznose navedene u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presuda je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantkinja podnijela zahtjev tužiocu za isključenje iz sistema grijanja jer nije bila zadovoljna temperaturom u stanu. Tužilac je izvršio kontrolu u apelantkinjinom stanu i utvrdio da se radi o neispravnim ventilima koje apelantkinja, shodno relevantnim propisima, treba sama da zamijeni, što je apelantkinja odbila da učini. Nakon toga, tužilac je apelantkinji dostavio ponudu/uslove pod kojim se isključenje može izvršiti, i to: potpis ugovora o isporuci toplotne energije, izmirenje dugovanja zaključno sa sezonom 2013/2014, utvrđivanje statusa isključenog korisnika, utvrđivanje tehničkih uslova za isključenje, podnošenje zahtjeva za izvođenje radova isključenja i davanje saglasnosti isporučiocu toplotne energije za nenadanu kontrolu isključenosti. Navedeno je da je apelantkinja odbila sve uslove osim uslova izmirenja dugovanja, te da je zbog toga tužilac i dalje nastavio s isporukom toplotne energije. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da je apelantkinja izmijenila ventile 2017. godine. Osim toga, apelantkinji je zbog lošeg grijanja od 1. januara 2014. do 31. jula 2014. godine odobreno umanjenje cijene grijanja u iznosu od 30%. Apelantkinja je četiri puta dobila bonifikaciju od po 50,04 KM. Navedeno je da je apelantkinja svoje tvrdnje da nije obavezna plaćati utrošak toplotne energije tužiocu zasnivala na tome da nije bila zadovoljna količinom isporučene toplotne energije, te da zbog toga što nije imala zaključen pismeni ugovor s tužiocem on nije ni trebao da joj isporučuje toplotnu energiju.

7. Redovni sudovi su istakli da je odredbama člana 16 Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da davalac i korisnik komunalne usluge zaključuju ugovor o pružanju i korišćenju komunalnih usluga. Obrazloženo je da kod ovakvih ugovora nije propisana obavezna pismena forma ugovora kao uslov za nastanak materijalno-pravnog odnosa shodno odredbama člana 67 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odredbama člana 16 stav 2 Zakona o komunalnim djelatnostima propisano je da korisnik usluge plaća cijenu komunalne usluge na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge. Iz navedenog proizlazi da nije došlo do raskida obligaciono-pravnog ugovora između apelantkinje i tužioca, te da je apelantkinja imala obavezu da plaća isporučenu toplotnu energiju shodno odredbama čl. 17 i 262 ZOO i navedenih odredbi Zakona o komunalnim djelatnostima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je diskriminisana. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantkinja navodi kompletan sadržaj žalbe protiv prvostepene presude. Takođe navodi da je sve vrijeme „prisiljavana da prima isporučenu toplotnu energiju“ iako je tužilac s njom trebalo da prekine bilo kakav odnos s obzirom na to da nisu imali potpisan pismeni ugovor. Navodi da je pismeni ugovor obavezan shodno odredbama čl. 46 i 47 Zakona o zaštiti potrošača, te shodno odredbi Opštih uslova za isporuku toplotne energije koje je donijela Skupština opštine Gradiška, a koji, između ostalog, propisuju da se obustavlja isporuka toplotne energije ako potrošač odbije da potpiše ugovor o korišćenju usluge grijanja. Navodi da se tužilac ponašao i da se ponaša monopolistički. Navodi i da je proizvoljan stav redovnih sudova da za odluku u konkretnoj pravnoj stvari nije od značaja što je podnijela zahtjev za isključenje iz sistema grijanja zbog toga što je tužilac i dalje isporučivao toplotnu energiju. Apelantkinja navodi i da su isti sudovi po istim pitanjima i između istih stranaka donijeli potpuno drugačije presude za druge, kasnije periode i odbili tužiočev tužbeni zahtjev. Poziva se na odluke Ustavnog suda broj AP 1623/13 i AP 4771/13. Apelantkinja traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog nepostupanja u razumnom roku, i to u iznosu od 3.500,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva te da je u svojoj odluci obrazložio razloge donošenja takve presude.

10. Osnovni sud je naveo sadržaj dispozitiva osporenih presuda, te istakao da je sproveo postupak u skladu s relevantnim propisima, proveo dokaze i cijenio ih svaki posebno i u međusobnoj vezi, te obrazložio sve svoje zaključke.

11. U opširnom odgovoru tužilac navodi da je više puta pokušavao isključenje, ali da u tome nije uspio do avgusta 2020. godine kada je apelantkinjin stan isključen iz sistema grijanja, do kada je apelantkinja bila dužna da plaća navedenu uslugu. Takođe navodi da apelantkinja spominje različitu praksu po istim pitanjima, te da je zbog toga mogla da izjavi reviziju radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava, ali da to nije učinila. Navodi i da su netačni apelantkinjini navodi da tužilac koristi monopolistički položaj i da apelantkinja nikada nije nedvosmisleno rekla da ne želi da zaključi ugovor. V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ broj 124/11) relevantne odredbe glase:

Član 16. st. (1) i (2) (1) Pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika.

(2) Korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

13. U Odluci o opštim uslovima za isporuku toplotne energije („Službeni glasnik Opštine Gradiška“ broj 18/13), koja je bila na snazi u vrijeme kada je apelantkinja podnosila zahtjev za isključenje, relevantne odredbe glase:

Član 41.

Potrošač može raskinuti ugovor o isporuci toplotne energije i podnijeti zahtjev za trajno isključenje sa mreže davaoca usluga.

Potrošač će trajno biti isključen sa mreže ako to tehnički uslovi omogućavaju; ako se time ne ugrožavaju drugi korisnici u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva uz plaćanje naknade za isključenje u visini koju utvrđuje davalac usluge.

14. Zakon o zaštiti potrošača („Službeni glasnik RS“ br. 6/12, 63/14, 18/17 i 90/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 6/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VIII - USLUGE OD OPŠTEG EKONOMSKOG INTERESA

Član 46.

(1) Usluga od opšteg ekonomskog interesa (u daljem tekstu: ekonomska usluga) je usluga snabdijevanja: (…),toplotnom energijom(…) od kojih se određene usluge pružaju posredstvom distributivne mreže, čiji kvalitet, uslove pružanja, odnosno cijenu uređuju ili kontrolišu republički organ uprave ili organ na nivou BiH ili drugi nosilac javnog ovlašćenja, a radi zadovoljenja opšteg društvenog interesa.

(2) Pružanje ekonomske usluge potrošaču zasniva se na ugovornom odnosu između potrošača i trgovca.

(3) Trgovac koji pruža ekonomsku uslugu obavezan je da omogući potrošaču korišćenje ekonomske usluge pod jednakim uslovima, bez diskriminacije.

(4) Za pruženu ekonomsku uslugu trgovac je dužan da potrošaču blagovremeno i bez naknade izda odgovarajući račun, koji sadrži sve potrebne podatke i koji omogućavaju potrošaču provjeru obračuna pružene usluge.

(5) Trgovac je dužan da potrošaču, bez naknade, dostavi detaljnu specifikaciju računa.

Član 47. st. (1) i (3) (1) Trgovac koji pruža ekonomsku uslugu posredstvom distributivne mreže dužan je da omogući potrošačima priključak na distributivnu mrežu i upotrebu priključka, mreže i usluge pod unaprijed poznatim i ugovorenim uslovima propisanim od trgovca ili drugog ovlašćenog organa, ukoliko za to postoji tehnička mogućnost.

(3) Za pružanje usluga iz stava 1. ovog člana trgovac je dužan da sa potrošačem zaključi ugovor u pisanoj formi.

Član 48. stav (2) (2) Obaveza plaćanja usluga mora se odnositi samo na stvarnog korisnika i/ili na stranu koja je potpisala ugovor.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda RS, 45/09 – odluka Ustavnog suda RS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 Mal 051650 18 Gži od 16. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra i da je postupak predugo trajao.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se radi o postupku vezanom za prava i obaveze u vezi s komunalnim uslugama. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizlazi da apelantkinja uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

24. U vezi s apelacionim navodima da je proizvoljno primijenjeno pravo, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

25. Dovodeći u kontekst činjenice predmeta koje su navedene u prethodnim tačkama ove odluke s relevantnim propisima, Ustavni sud ukazuje da nema ništa što bi ukazivalo da su odlučenja redovnih sudova o primjeni prava proizvoljna. Ustavni sud zapaža da se apelantkinja poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 1623/13 i AP 4771/13 (dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali da se navedene odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da se u tim predmetima radi o radnim sporovima, a ne o pitanjima vezanim za komunalne usluge. Osim toga, ovdje se ne radi ni o situaciji iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1820/15 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zato što se ovdje ne radi o odbijanju komunalnog preduzeća da apelantkinju isključi iz sistema grijanja, već se radi o tome da apelantkinja nije željela da ispuni uslove koji su propisani ukoliko neko želi biti isključen iz sistema grijanja.

26. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 47 stav 3 Zakona o zaštiti potrošača zaista propisano da se za pružanje komunalnih usluga zaključuje pismeni ugovor. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja odbijala da zaključi takav ugovor s tuženim. U situaciji kada je apelantkinja odbijala da zaključi ugovor o isporuci i istovremeno nije htjela da ispuni obaveze na osnovu kojih bi njen stan bio isključen iz sistema grijanja tuženi je nastavio isporuku i pokušao naplatu shodno odredbama člana 48 stav 2 istog zakona. Navedenim odredbama je propisano da se obaveza plaćanja usluga mora odnositi samo na stvarnog korisnika i/ili na stranu koja je potpisala ugovor, pri čemu apelantkinja predstavlja stvarnog korisnika. Pored toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 16 Zakona o komunalnim djelatnostima koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačima. Navedenim zakonom nije propisana obavezna pismena forma ugovora o pružanju komunalnih usluga, ali je propisano da se isporučena komunalna usluga plaća na osnovu računa, koji su prema zakonu vjerodostojna isprava. Ustavni sud zapaža da je nesporno da su računi redovno dostavljani apelantkinji.

27. Ustavni sud zapaža da se apelantkinja poziva na različita presuđenja istog suda u istim apelantkinjinim predmetima, ali za kasnije periode neplaćanja računa za grijanje. Međutim, te presude nisu predmet preispitivanja u ovom apelacionom postupku, pa Ustavni sud ne može ulaziti u analizu zašto je u tim odlukama drugačije odlučeno. Sudovi imaju pravo da promijene stanovište o pravnom ili činjeničnom pitanju. Ukoliko su redovni sudovi kasnije počeli da odbijaju tužioca u identičnim predmetima kao što je ovaj ne znači da je zbog toga primjena prava u ovom predmetu bila proizvoljna. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da ništa u konkretnom slučaju ne opravdava apelantkinjine navode o proizvoljnosti u odlučivanju sudova u konkretnom slučaju, niti ukazuje na kršenje bilo koje procesne garancije prava na pravično suđenje na apelantkinjinu štetu.

28. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

29. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

30. Ustavni sud ističe da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut tužiočevim izvršnim prijedlogom od 23. februara 2015. godine, na koji je apelantkinja izjavila prigovor, pa se prijedlog smatrao tužbom i postupak je nastavljen kao po tužbi. Postupak je okončan presudom Okružnog suda od 24. novembra 2020. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno pet godina i devet mjeseci i to je relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir.

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku vezanom za prava i obaveze koje proističu iz ugovora o isporuci toplotne energije. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom činjeničnom i pravnom stanju koje je trebalo utvrditi. Ocjenjujući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja ovog postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo skoro tri godine da donese prvostepenu presudu, a Okružnom sudu naredne dvije godine i devet mjeseci da bi okončao postupak. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka Ustavni sud utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantkinji, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

34. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

35. Apelantkinja smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminisana U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pored toga, Ustavni sud ističe da apelantkinja navode o diskriminaciji nije učinila vjerovatnim, niti Ustavni sud može uočiti da je diskriminacija očigledna.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekat suđenja u razumnom roku kada je predmetni postupak koji se ticao prava iz obaveza koji proističu iz isporuke toplotne energije i koji nije bio naročito složen trajao pet godina i devet mjeseci, što se u konkretnim okolnostima ne može smatrati „razumnim“ trajanjem postupka.

38. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte zato što nema ništa što bi ukazivalo da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnim zaključcima o primjeni prava. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali relevantne i dovoljne razloge o tome zašto je apelantkinja dužna da isplati dug tužiocu u situaciji kada nije željela da potpiše ugovor niti da ispuni uslove kako bi bila isključena iz sistema centralnog grijanja.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14 Evropske konvencije jer pravo na imovinu nije došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno i kada nema ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja diskriminisana u odnosu na druga lica u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.

40. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-251/21 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio