Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2596/22 (V. J.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjere zabrane
- Sloboda kretanja
- Istraga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2596/22
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2596/22, rješavajući apelaciju Vahida Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vahida Jašarevića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 033644 22 Kv 30 od 25. maja 2022. godine i 09 0 K 033644 22 Kpp 43 od 6. maja 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vahid Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Jasmin Džaferović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 033644 22 Kv 30 od 25. maja 2022. godine i 09 0 K 033644 22 Kpp 43 od 6. maja 2022. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 033644 22 Kv 30 od 25. maja 2022. godine“. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. jula 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 26. jula 2022. godine.
4. Dostavljeni odgovori su poslati na izjašnjenje apelantovom punomoćniku 27. jula 2022. godine, ali apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K 033644 22 Kpp 43 od 6. maja 2022. godine utvrđeno je da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane određenih rješenjem Kantonalnog suda od 4. aprila 2019. godine. Mjere zabrane su: mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja u smislu člana
140. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Zatim, u smislu člana 140. stav 2. i člana 140c. stav 2. ZKPFBiH, određena je i dodatna mjera – privremeno oduzimanje svih putnih isprava koje posjeduje apelant, kao i zabrana izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (o čemu je sud obavijestio Graničnu policiju Bosne i Hercegovine i Glavni centar za obradu podataka BiH). U smislu člana 140c. tačka 1. ZKPFBiH, određeno je da će apelant, dok traje ova mjera, boraviti na navedenoj adresi i da ne smije napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH, apelantu je naloženo javljanje u nadležnu PU prema mjestu prebivališta, jednom mjesečno, i to svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni, za koje su izrečene mjere zabrane, počinili krivična djela zbog kojih se vodi istraga proizlazi iz obimne dokumentacije koju je Tužilaštvo dostavilo do tada (zapisnici o saslušanju svjedoka čiju su tačnost potvrdili iskazi osumnjičenih koji su dati u prisustvu izabranih branilaca). Prilikom kontrole opravdanosti izrečenih mjera sud je imao u vidu da istraga u ovom predmetu nije okončana. Osim toga, sud je naveo da u spisu predmeta nema dokaza ili činjenica koje bi ukazivale na to da su se okolnosti konkretnog slučaja, koje su postajale u vrijeme izricanja mjera zabrane, u međuvremenu promijenile. Zatim je ukazano da je osumnjičenim poznato da se protiv njih vodi istraga za krivična djela iz KZFBiH (udruživanje radi činjenja krivičnih djela, zloupotreba položaja ili ovlaštenja), te da su upoznati s inkriminirajućim sadržajem dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja. Sve su to okolnosti, kako je to i ranijim rješenjima utvrđeno, koje bi osumnjičene mogle „motivirati da onemoguće ili znatno otežaju daljnje vođenje krivičnog postupka“. Činjenica da su osumnjičeni do sada poštovali izrečene mjere zabrane, prema stavu Kantonalnog suda, nije od utjecaja na zaključak o neophodnosti daljnjeg trajanja mjera zabrane, jer se od osumnjičenih lica očekuje da izrečene mjere poštuju. U suprotnom, prema osumnjičenim bi mogle biti preduzete teže mjere, uključujući i određivanje mjere pritvora.
8. Vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj 09 0 K 033644 22 Kv 30 od 25. maja 2022. godine kojim je žalbe osumnjičenih, među kojima je i apelant, odbilo kao neosnovane. Vijeće Kantonalnog suda je naglasilo da branioci nisu naveli nove činjenice i okolnosti koje bi bile od utjecaja na produženje mjera zabrane u odnosu na osumnjičene, već da pretežno ponavljaju žalbene prigovore koji su identično isticani i u ranije izjavljenim žalbama na rješenja ovog suda o produženju mjera zabrane. Vijeće je istaklo da se dužina trajanja mjera zabrane ne može smatrati neadekvatnom, s obzirom na to da su mjere izrečene zbog trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo, kao i zbog činjenice da su osumnjičeni upoznati da se protiv njih vodi istraga za krivična djela koja spadaju u grupu teških krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Vijeće je zaključilo da se samo primjenom izrečenih mjera može osigurati efikasno vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3. tačke d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da izrečene mjere zabrane traju dugo, te da je obrazloženje Kantonalnog suda kojim se opravdava dužina trajanja mjera zabrane paušalno i suprotno njihovoj svrsi. Apelant navodi da mu je izrečenim mjerama ograničena sloboda kretanja, pa ističe da je vlasnik privatne firme i da ove mjere za posljedicu imaju i onemogućavanje normalnog obavljanja njegove registrirane djelatnosti van granica BiH. Ističe da je protiv njega pokrenuta istraga 31. marta 2019. godine, da traje već više od tri godine, bez naznaka kada će se u odnosu na apelanta donijeti konačna tužilačka odluka, što se ima „u svojoj sveukupnosti dovesti u vezu s pravom na suđenje u razumnom roku“. Nadalje, apelant navodi da ga Tužilaštvo nije obavijestilo o razlozima zbog kojih istraga nije završena. Apelant smatra da je sud, prilikom kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane i obaveza, bio u obavezi da prije donošenja odluke pozove stranke u postupku da se pismeno izjasne o daljnjoj potrebi trajanja mjera zabrane.
II.Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da iz spisa predmeta proizlazi da se radi o izuzetno opširnoj i kompleksnoj istrazi. Ukazao je da se mjere zabrane ne izriču na određeno vrijeme, te da je kontrolu njihove daljnje opravdanosti u dosadašnjem toku postupka obavljao sukcesivno, vršeći kontrolu u odnosu na više donesenih rješenja o izrečenim mjerama zabrane. Istakao je da su se inicijalno izrečene mjere zabrane ublažavale, pa i ukidale prema pojedinim osumnjičenima, kako je sud cijenio da je to opravdano.
11. Tužilaštvo je osporilo apelantove navode – da su mjere zabrane imale za posljedicu onemogućavanje normalnog obavljanja njegove registrirane djelatnosti. Naime, Tužilaštvo je ove navode ocijenilo nedokazanim, istakavši da se u apelaciji ne navodi na koji način je apelantu to onemogućeno, odnosno da se ne navodi koje poslove apelant obavlja, niti se dostavljaju dokazi u vezi s tim tvrdnjama. Nesporno je da su mjerama zabrane ograničena apelantova prava, ali Tužilaštvo navodi da su ta ograničenja svedena na najmanju moguću mjeru. Također je navedeno da je, s obzirom na to da se istraga vodi po procesnom zakonu koji je važio u vrijeme otvaranja istrage, „sasvim jasno“ da Tužilaštvo u konkretnom slučaju nije imalo obavezu da obavještava osumnjičenog o razlozima zbog kojih istraga nije završena.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. st. (5), (6)i (7) Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 240.
(Okončanje istrage) (1)Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2)Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima ne okončanja istrage. Glavni tužilac će odrediti novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti poduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.
(3)Ukoliko istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena, u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.
(4)Osumnjičeni i oštećeni mogu u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavijesti iz stava (3) ovog člana podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ukoliko glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, odrediće novi rok u kojem se, ukoliko postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe.
(5)Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
13. Član 240. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine je prije izmjena objavljenih u „Službenim novinama FBiH“ od 16. oktobra 2020. godine glasio: Član 240.
Okončanje istrage (1)Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2)Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva.
(3)Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 033644 22 Kv 30 od 25. maja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant je osporio rješenja Kantonalnog suda, ukazujući na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Navodi apelacije ukazuju na kršenje prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Stoga, iako se apelant nije eksplicitno pozvao na kršenje navedenog prava, Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na pravo na slobodu kretanja.
19. Navode apelacije kojima se ukazuje na donošenje odluke u razumnom roku koji se odnose na dužinu trajanja istrage, Ustavni sud će ispitati u dijelu obrazloženja koje se odnosi na član 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
21. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
22. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora biti „u skladu sa zakonom, mora slijediti jedan od legitimnih ciljeva iz stava 3. člana 2. i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64, i Baumann protiv Francuske, predstavka broj 33592/96, tačka 61, ECHR 2001-V). Stoga će Ustavni ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
23. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelantu izrekao mjere zabrane propisane članom
140. ZKPFBiH kako bi se osiguralo njegovo prisustvo i uspješno vodio krivični postupak. Također, Kantonalni sud je vodio računa i o odredbama čl. 140b. stav 5. i 140b. stav 6. ZKPFBiH kojim je propisano vrijeme trajanja mjere zabrane, odnosno obaveza sudije da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Dakle, ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i prava da napusti tu teritoriju bila su u skladu s navedenim odredbama ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom, te da je i kontrola tih mjera također izvršena u skladu sa zakonom.
24. Ustavni sud smatra da su mjere zabrane određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu. Mjere zabrane su svedene na najmanju moguću mjeru (ranije je bio određen pritvor). Svojim navodima apelant nije uvjerio Ustavni sud da je izrečenim mjerama zabrane na njega stavljen pretjeran teret, koji bi bio u suprotnosti sa zakonskim ciljem koji se želio postići – uspješnim vođenjem krivičnog postupka. Postoji imperativna obaveza preispitivanja mjera zabrane svaka dva mjeseca, o čemu redovni sud nesporno vodi računa. Dakle, mjere zabrane su nužne u demokratskom društvu budući da su izrečene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što uključuje i osiguranje apelantovog prisustva suđenju.
25. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Dužina trajanja istrage
26. Prema praksi Evropskog suda „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju da je neko lice počinilo krivično djelo, odnosno mjere „koje značajno utječu na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Bitno je napomenuti da se dužina trajanja krivičnog postupka, koji obuhvaća i period istrage, cijeni od trenutka kada je neko lice saznalo za postupak u kojem se implicira da je počinilo krivično djelo, budući da od tog trenutka postoji „krivična optužba“ protiv tog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i moraju mu biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je istraga, u kojoj su apelant i još 11 lica osumnjičeni da su počinili krivična djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela, pranja novca i porezne utaje iz KZFBiH, otvorena u martu 2019. godine. Imajuću u vidu broj osumnjičenih lica, kao i činjenicu da se istraga vodi za krivična djela koja spadaju u grupu teških krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Međutim, osim što je istakao da se istraga „vodi više od tri godine“, apelant nije naveo razloge, niti je dostavio odgovarajuće dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da Tužilaštvo nije preduzimalo odgovarajuće radnje kako bi stanje stvari bilo dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica ili eventualno donijeti naredba o obustavljanju istrage. U rješenju od 25. maja 2022. godine vijeće Kantonalnog suda je razmatralo dužinu trajanja mjera zabrane, kao i dužinu trajanja ove istrage i utvrdilo da postoje okolnosti zbog kojih je dužina ovog krivičnog postupka opravdana. Iako istraga, u vrijeme podnošenja apelacije, traje tri godine i tri mjeseca, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je Tužilaštvo bezrazložno odugovlačilo postupak.
28. Ustavni sud napominje da ZKPFBiH, koji se primjenjuje u ovom predmetu, nije propisivao da se lice, protiv kojeg je istraga u konkretnom slučaju otvorena u martu 2019. godine, obavještava o razlozima zbog kojih istraga nije završena, kako je to navelo i Tužilaštvo u odgovoru. Navedena obaveza je propisana izmjenama i dopunama ZKP-a koje su stupile na pravnu snagu 16. oktobra 2020. godine. Stoga, Tužilaštvo nije imalo obavezu, propisanu sadašnjim odredbama člana 240. stav 4. ZKPFBiH, da obavještava apelanta o razlozima zbog kojih istraga nije završena.
29. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da time što istraga traje nešto duže od tri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te kada ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja istrage koja je u vrijeme podnošenja apelacije trajala tri godine i tri mjeseca, kada se uzme u obzir da se radi o složenom predmetu i kada nije utvrđeno da je Tužilaštvo bezrazložno odugovlačilo postupak.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić