Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/21 (N. B.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2493/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2493/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nermin Bandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nermin Bandić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 202040 20 Kž od 4. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Bandić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 202040 20 Kž od 4. marta 2021. godine.

2. Općinski sud u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 126 0 K 202040 19 K od 4. februara 2020. godine kojom je apelanta oglasio krivim jer je, na način detaljnije opisan u presudi, kao službena osoba neovlašteno drugome saopštio podatke koji su službena tajna i u službenu ispravu unio neistinite podatke, čime je počinio krivično djelo odavanja službene tajne u sticaju sa krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Također, apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova u svim policijskim agencijama u BiH u trajanju od tri godine.

3. Općinski sud je odbio prigovor odbrane da su dokazi prikupljeni protiv apelanta nezakoniti, jer su rezultat posebnih istražnih radnji u istrazi protiv drugih lica. Sud je istakao da se radi o zakonitim naredbama za provođenje posebnih istražnih radnju u odnosu na A.N. Provođenjem ove radnje došlo se do određenih činjenica koje su izazvale sumnju da je apelant izvršio krivično djelo. Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), čl. 130-134., te je naveo da zakon ne isključuje primjenu dokaza prikupljenih provođenjem posebnih istražnih radnji prema licu koje je ostvarilo komunikaciju sa drugim licima, ako sadržaj tih kontakata ukazuje na postojanje osnovane sumnje da se radi o krivičnom djelu za koje je propisan kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna. Što se tiče vremenskog podudaranja telekomunikacijskih kontakata sa vremenom izvršenja krivičnog djela, Općinski sud je naveo da su kontakti apelanta i A.N. poslužili za dokazivanje odlučne činjenice-njihovog međusobnog odnosa, što je predmet inkriminacije za krivično djelo krivotvorenja službene isprave.

4. Kantonalni sud je presudom broj 126 0 K 202040 20 Kž od 4. marta 2021. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio te preinačio odluku o krivičnopravnoj sankciji i sigurnosnoj mjeri. Apelantu je sud utvrdio jedinstvenu kaznu u trajanju od 10 mjeseci i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine ne počini novo krivično. Apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije, odnosno sigurnosna mjera zabrane obavljanja rukovodećih poslova u svim policijskim agencijama u BiH u trajanju od tri godine.

5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio da je za korištenje slučajnih nalaza bitno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine, te da je taj uslov u konkretnom slučaju ispunjen. Kantonalni sud je cijenio kao neosnovan navod odbrane da se radi o „običnom svakodnevnom razgovoru“ između apelanta kao građanina koji nije imao svojstvo osumnjičenog u vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji i lica u odnosu na koja su posebne istražne radnje određene, konkretno A.N. Dalje, Kantonalni sud je cijenio da nisu osnovani navodi o vremenskom okviru provođenja posebnih istražnih radnji četiri mjeseca prije radnje izvršenja. Ovo je sud doveo u vezu sa sadržajem službe zabilješke u kojoj je navedeno da je apelant izjavio da nije ostvario privatne kontakte sa A.N. Kantonalni sud je ukazao da su se upravo brojni kontakti ostvareni između apelanta i A.N. desili prije sačinjavanja službene zabilješke u kojoj je apelant neistinito naveo da nema privatnih kontakata sa A.N.

6. Kantonalni sud je ispitao i žalbene prigovore koji su se odnosili na navode da se apelantu stavlja na teret povreda blanketnog propisa Zakona o zaštiti tajnih podataka. Naime, kako je sud naveo, u obrazloženju u činjeničnom opisu tačke 1. izreke prvostepene presude, naveden je član 24. stav 1. Zakona o zaštiti tajnih podataka BiH. Navedenim članom je propisano da svaki tajni podatak, odnosno svaki dokument koji sadrži tajne podatke mora biti označen stepenom tajnosti, načinom prestanka tajnosti, podacima o ovlaštenoj osobi i podacima o organu, organizaciji ili instituciji čija je ovlaštena osoba odredila tajnost, opisujući u činjeničnom opisu djela stepen tajnosti tj. da se radi o ispravi koja je službena tajna razine „Interno". Zbog navedenog, sud je zaključio da nije bilo potrebno navesti i član 8. toga zakona, na čemu je odbrana insistirala.

7. Dalje je Kantonalni sud naveo da je u konkretnom slučaju u činjeničnom opisu oba djela navedeno da je apelant postupao u svojstvu komandira Policijske stanice Lukavac, sa ovlaštenjem da privremeno obavlja poslove načelnika Policijske uprave Lukavac. Iz toga, kako je obrazloženo, bez ikakve sumnje proizlazi da je optuženi postupao kao službena osoba, bez obzira što to nije izričito navedeno u činjeničnom, već u pravnom opisu djela. Kantonalni sud je cijenio da su neosnovani i žalbeni navodi da službena zabilješka nema svojstvo službene isprave. Kantonalni sud je naveo da se radi o ispravi koju sačinjava tužilac ili policija u skladu sa relevantnim odredbama ZKP. Dakle, nije riječ o ispravi koja nema vrijednost za pravne odnose, kako je odbrana apelanta ukazivala. Također, sud je naveo da nije sporno da je isprava izdata od strane apelanta, ali je u njoj sporan sadržaj, što čini biće krivičnog djela krivotvorenje službene isprave.

8. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da presuda izrečena za krivično djelo odavanje službene tajne ne sadrži sve potrebne elemente krivičnog djela. Apelantu je stavljeno na teret postupanje suprotno Zakona o zaštiti tajnih podataka. Međutim, kako ističe, postavlja se pitanje „kako je saopštenje potpuno beznačajnog karaktera moglo uzrokovati ugrožavanje integriteta BiH“. Apelant navodi da na ovaj prigovor Kantonalni sud nije odgovorio. Dalje, apelant navodi da činjenični opis presude ne sadrži podatak u vezi sa apelantom, odnosno da je postupao kao služena osoba. Također, apelant ponavlja žalbene navode o tome da službena zabilješka nije službena isprava, kao i da se ne radi o unošenju važnog podatka. Apelant ukazuje da on nije obuhvaćen naredbom za određivanje posebnih istražnih radnji i da se ne može dovesti u vezu sa inkriminisanim postupanjem osoba protiv kojih su posebne istražne radnje provedene. Apelant navodi da se ne radi o „slučajnom nalazu“ već „običnom“ razgovoru. Sa aspekta nezakonitosti, apelant ukazuje na vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji, te da je četiri mjeseca nakon toga došlo do sačinjavanja službene zabilješke koja je u osnovi inkriminacije. Pored transkripta sa snimkom presretnutih razgovora, apelant problematizira i ispis komunikacije, poziva i brojeva koji obuhvataju period prije izvršenja krivičnog djela, te navodi da se ne mogu koristiti „materijali koji datiraju nakon navodnog poduzimanja krivičnopravnih radnji“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi odnose na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i o nezakonitosti dokaza. U vezi sa navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava i proizvoljnosti u odlučivanju, Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naročito, sudovi su detaljno i jasno obrazložili zaključak o tome da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnih djela za koje je osuđen, kao i sva ostala pitanja koja su bila ključna za odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, a da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. S obzirom na to, apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica ili primjeni prava su neosnovani.

15. U odnosu na navode o nezakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da prama praksi Evropskog suda nije njegova uloga da odredi, kao pitanje načela, mogu li određene vrste dokaza – na primjer, dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – biti prihvatljivi. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Ovo pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući poštivanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i ostali protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. sa daljnjim referencama).

16. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela. Redovni sudovi su jasno obrazložili i zašto su neosnovani apelantovi navodi o „nezakonitosti“ dokaza dobijenih slučajnim nalazom. Ukazano je da je ispunjen uslov iz člana 134. ZKP, odnosno da se radi o slučajnom nalazu, uz ispunjenost i drugih slova propisanih zakonom, konkretno uslova koji se odnose na propisanu kaznu zatvora. Ustavni sud je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav da se mogu koristiti i dokazi dobijeni „slučajnim nalazom“, kada su ispunjeni ostali zakonom propisani uslovi, kao u konkretnom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3229/19 od 7. aprila 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, upravo kontakti apelanta sa A.N. koji su prezentirani kroz prikaz provedenih istražnih radnji, a koji su ostvareni prije sačinjavanja službene zabilješke odnose se na sam sadržaj službene zabilješke. Ovi kontakti su poslužili za dokazivanje odlučne činjenice o odnosima apelanta i A.N., odnosno da sadržaj službene zabilješke nije istinit. Također, činjenica da su dokazi pribavljeni nakon izvršenja krivičnog djela ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost. Kako je i redovni sud naveo uobičajeno je da se dokazi pribavljaju nakon izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant imao mogućnost osporavanja ovih dokaza, Ustavni sud ne može zaključiti da je ovaj krivični postupak u cjelini proveden na način koji bi doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/21 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio