Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2363/22 (M. R.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi i izdaci
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2363/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2363/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Romanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Romanić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 069413 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Romanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 24. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 069413 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (B. G.) da mu, na ime duga za izvršene usluge advokatskog zastupanja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tuženi, kao vlastodavac, ovlastio apelanta, kao punomoćnika iz reda advokata, da ga zastupa u krivičnom i izvršnom postupku. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju iz izjava parničnih stranaka proizlazi da nisu zaključivali nikakav sporazum kojim bi uredili taj obligacioni odnos. Okružni sud je pri tome ukazao da je apelant, kada je saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da mu tuženi nije platio za radnje koje je apelant za njega poduzimao u navedenim postupcima, dok je tuženi izjavio da jeste platio apelantu za izvršene usluge, kao i da mu apelant nije ispostavljao račune, niti troškovnike izvršenih usluga zastupanja. Također, Okružni sud je ukazao da svjedoci koji su saslušani, u bitnom, nisu znali kakav je bio odnos između parničnih stranaka.
3. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan da dokaže činjenice na kojima je zasnovao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, budući da je tuženi osporio apelantove tvrdnje da nije ispunio obavezu plaćanja nagrade i troškova zastupanja u navedenim postupcima. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je, suprotno apelantovim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao za koje je tačno radnje, koje su preduzete u ime i za račun tuženog, tuženi dužan da plati. Naime, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku, odbio apelantov tužbeni zahtjev budući da apelant nije dokazao navedene odlučne činjenice, a imajući u vidu da stranke nisu zaključile poseban ugovor o regulisanju pojedinačnih usluga.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo, odnosno pravila o teretu dokazivanja uvodeći „nepoznati princip dokazivanja, a to je negativno dokazivanje“. Navodi da je sud imao mogućnost da se, uvidom u predmete u kojima je apelant zastupao tuženog, „uvjeri u sve radnje“ koje je apelant kao punomoćnik tuženog za njega izvršio, kao i da se u tim sudskim spisima nalaze apelantovi troškovnici, pa je „irelevantno da li je apelant dostavljao te troškovnike tuženom“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan stav odlučenje prvostepenog suda da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić