Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1204/22 (A. B. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1204/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1204/22, rješavajući apelacije Aiše Begić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aiša Begić, Aida Kavazović, Razija Begić, Nasihe Begići i Emir Begić protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 481370 21 Rev od 14. decembra 2021. godine;
Hasija Pirić protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 500031 22 Rev od 1. februara 2022. godine;
Jasmina Ibrahimović, Jasmin Mujčinović i Amir Mujčinović protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 490203 22 Rev od 5. aprila 2022. godine;
Nahid Mrkaljević, Ekrem Ahmić, Sead Kikić, Redžo Ahmić, Zahid Kremić, Nijaz Memić, Edib Bešlagić, Mulazim Gračić, Razija Gračić, Fahrudin Bešić, Emina Ahmić, Fadil Šehić, Halil Husaković i Miroslav Dujak protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 543047 22 Rev od 10. marta 2022. godine;
F. T. protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 442414 22 Rev od 24. marta 2022. godine;
Zaštićen svjedok „S10“ protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 488217 22 Rev od 8. marta 2022. godine i H. M., Š.H., A.H., M.H. i E.H. protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 406422 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1204/22
1. Aiša Begić, Aida Kavazović, Razija Begić, Nasihe Begić i Emir Begić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 481370 21 Rev od 14. decembra 2021. godine.
2. AP-1205/22
2. Hasija Pirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijela je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 500031 22 Rev od 1. februara 2022. godine.
3. AP-2313/22
3. Jasmina Ibrahimović, Jasmin Mujčinović i Amir Mujčinović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 23. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 490203 22 Rev od 5. aprila 2022. godine.
4. AP-2567/22
4. Nahid Mrkaljević, Ekrem Ahmić, Sead Kikić, Redžo Ahmić, Zahid Kremić, Nijaz Memić, Edib Bešlagić, Mulazim Gračić, Razija Gračić, Fahrudin Bešić, Emina Ahmić, Fadil Šehić, Halil Husaković i Miroslav Dujak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović advokati iz Zenice, podnijeli su 7. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 543047 22 Rev od 10. marta 2022. godine.
5. AP-2732/22
5. F. T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajevo, podnijela je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 442414 22 Rev od 24. marta 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 442414 17 Gž od 10. avgusta 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 442414 14 P od 13. aprila 2017. godine.
6. AP-2738/22
6. Zaštićen svjedok „S10“ (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dženita Homorac i Amer Homorac iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 488217 22 Rev od 8. marta 2022. godine.
7. AP-2739/22
7. H.H., Š.H., A.H., M.H. i E.H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 406422 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 406422 17 Gž od 12. januara 2021. godine i presude Općinskog suda broj 65 0 P 460422 14 P od 15. marta 2017. godine.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1204/22.
9. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena (RS i/ili FBiH i/ili BiH) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog umanjenja životne sposobnosti, fizičkih bolova, pretrpljenog straha, naruženosti, zbog duševnih i fizičkih bolova usljed zarobljavanja i ranjavanja, prisilnog premještanja, povrede ugleda, časti, sloboda i prava ličnosti, zbog ranjavanja i/ili boravka u logoru, protivpravnim lišenjem slobode itd.), odnosno u nekim slučajevima i na ime naknade materijalne štete. Osporenim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, uz obrazloženje da se na konkretne slučajeve primjenjuju odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, a ne odredbe člana 377. ZOO, koje se primjenjuju ukoliko je šteta pričinjena krivičnim djelom. U vezi s tim ukazano je na odredbe člana
377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, istaknuto je da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi se samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da nema mjesta za primjenu člana 377. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je u pojedinim odlukama naveo kako apelantima nije dosuđen trošak sastava revizije, jer nisu uspjeli u revizionom postupku, u skladu sa članom 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 386. st. 1. ZPP odnosno naknadu troškova odgovora na reviziju jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, u skladu sa članom 387. (1) ZPP.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima konačnih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ne zapaža, niti apelanti navode, da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u navedenim predmetima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u slučajevima na koja se odnose pojedinačne apelacije ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. decembra 2014. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić