Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1050/21 (M. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1050/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1050/21, rješavajući apelaciju Murata Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murata Džanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 047217 21 Gž od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Murat Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnio je 30. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 047217 21 Gž od 18. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 047217 17 P od 10. decembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 047217 17 P od 10. decembra 2020. godine utvrđeno je da zajedničku bračnu imovinu tužiteljice A. Dž. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta čini porodična kuća i zemljište na kojoj je kuća izgrađena, sa kojom čini pravno jedinstvo i zemljište neophodno za nesmetanu upotrebu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Takođe, utvrđeni su udjeli u sticanju zajedničke imovine (suvlasništvo) tužiteljice i apelanta. Osim toga, određeno je da je apelant dužan trpjeti da tužiteljica na osnovu ove presude u zemljišnoj knjizi uknjiži pravo suvlasništva, odnosno u katastarskom operatu upiše pravo posjeda na spornim nekretninama sa dijelovima preciznije navedenim u izreci presude.
3. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je pred tim sudom proveden ostavinski postupak iza apelantovog oca, da je utvrđeno da njegovu zaostavštinu, između ostalog, čine i sporne nekretnine, te da su kao nasljednici proglašeni apelant, apelantovi brat i sestra, sa dijelovima od po 1/3. Nadalje, Općinski sud je naveo da su apelant, apelantov brat i sestra nakon provedenog ostavinskog postupka iza njihovog oca, zaključili ugovor o diobi nekretnina te da su apelantu, između ostalih, „pripale“ i sporne nekretnine.
4. Općinski sud je dalje naveo da je, cijeneći materijalne dokaze i izjave tužiteljice i apelanta, utvrdio da su apelant i tužiteljica sklopili brak 20. januara 2000. godine i da su živjeli u staroj porodičnoj kući apelantovih roditelja. Zatim, da su apelant i tužiteljica izgradnju nove porodične kuće započeli u toku 2003/2004. godine, da su je izgradili u cijelosti i namjestili, te da su za izgradnju nove porodične kuće podizali i kredite. Općinski sud je naveo da su se apelant i tužiteljica u novu porodičnu kuću uselili i živjeli zajedno sa svojom djecom sve do 2017. godine kada je brak razveden. Općinski sud je dalje naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka (apelantovim srodnicima) da je apelantov otac finansirao izgradnju nove porodične kuće, zato što su suprotni iskazima tužiteljice i apelanta u određenom dijelu, odnosno jer su iskazi svjedoka u određenim dijelovima protivriječni. Općinski sud je istakao da je u skladu sa odredbom člana 251. st. (1) i (2) Porodičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) odlučio kao u izreci presude, jer je utvrdio da je tužiteljičin tužbeni zahtjev osnovan, a da apelant tokom postupka nije dokazao da je izgradnju nove porodične kuće finansirao njegov otac.
Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 047217 21 Gž od 18. februara 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je njegov otac u svojoj 77. godini života imao ušteđevinu, niti drugi izvor prihoda iz čega bi mogao finansirati izgradnju nove porodične kuće, te da se nameće logičan zaključak da su tužiteljica i apelant svojim radom, uz saglasnost apelantovog oca, na mjestu gdje je postojala stara kuća sagradili novu porodičnu kuću, te da ona predstavlja njihovu zajedničku imovinu stečenu u braku. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz posjedovnog lista proizlazi da površina parcele od 551 m2 predstavlja zemljište ispod kuće i zemljište koje je neophodno za njenu redovnu upotrebu, te da apelant nije dokazao da su u posjedovnom listu neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, da je o svojoj ocjeni dokaza i odlučnim činjenicama dao valjane razloge, te da je naveo valjane razloge zašto iskazima svjedoka koje je predložio apelant nije poklonio povjerenje.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao i tokom parničnog postupka, a naročito da je novu porodičnu kuću gradio njegov otac, da je ona u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo apelantovog oca, da nova porodična kuća ne čini bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice već da predstavlja apelantovu posebnu imovinu koju je on sa određenim dijelom naslijedio iza svog oca. Apelant navodi da je nakon provođenja ostavinskog postupka iza njegovog oca, sa svojim bratom i sestrom zaključio ugovor o diobi od 9. maja 2013. godine, te su sporne nekretnine u cijelosti „pripale“ apelantu. Apelant ističe da „zemljište neophodno za nesmetanu upotrebu“ ne mora da bude površine identične sa površinom cijele parcele (551 m2) na kojoj se nalazi nova porodična kuća, jer se na toj parceli nalazi i pomoćni objekat, štala koja je izgrađena prije sklapanja braka parničnih stranaka. Apelant također navodi da tužiteljičin iskaz nije saglasan niti jednom materijalnom dokazu i da je u suprotnosti sa njegovim i iskazom, te da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužiteljičin tužbeni zahtjev osnovan.
6. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 - OUS F BiH, 94/20 - Rješenje US F BiH), u relevantnom dijelu glasi:
a) Bračna stečevina Član 251. st. (1) i (2) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na član 251. st. (1) i (2) Porodičnog zakona, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje da zajedničku bračnu imovinu tužiteljice i apelanta čine sporne nekretnine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve apelantove prigovore koje ističe i u apelaciji da su ih ocijenili neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovakva obrazloženja ne mogu smatrati ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić