Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2380/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2380/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2380/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 444098 16 Gž od 27.
oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije BiH, podnijela je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 444098 22 Rev od 21. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 444098 16 Gž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 444098 14 P od 11. jula 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-393/22 od 20. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (E. P.) stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine na stanu pobliže označenom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), pa je obavezana apelantkinja da tužiocu, kao nosiocu stanarskog prava, prizna sva stečena prava i obaveze.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužilac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, budući da je utvrđeno da je tužilac, bez pravnog osnova, nesmetano koristio sporni stan od 1992. godine do 6. decembra 2000. godine, te da ga i dalje koristi. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) prema kojima lice koje se nezakonito uselilo u stan u društvenoj svojini, protiv kojeg u roku od osam godina nije pokrenut postupak za iseljenje, protekom navedenog roka stiče stanarsko pravo na tom stanu. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti navedene odredbe ZSO. Naime, ukazao je da je tačno da nakon 6. decembra 2000. godine, u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije moguće zaključenje ugovora o korišćenju stana, niti donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, ali da nije suspendovana primjena odredaba člana 30. ZSO nakon tog datuma. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi da se stanarsko pravo ne može steći na stanu koji je proglašen napuštenim, jer ta činjenica ne utiče na tužiočevo navedeno pravo, a takav stav je izražen i u „odluci Vrhovnog suda broj 65 0 P 208938 Rev od 8. maja 2014. godine“. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je kod utvrđenih činjenica bez uticaja činjenica da je tužiočev otac, koji je umro, bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu, te apelantkinjine tvrdnje da je sud trebao utvrditi njegove prezumptivne nasljednike, jer je tužilac izvedenim dokazima dokazao da se ne vodi kao vlasnik, niti suvlasnik neke druge nekretnine.
5. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe člana 30. ZSO, da se stanarsko pravo ne može steći na stanu koji je proglašen napuštenim, kao što je to slučaj sa spornim stanom, te da je tužiočev otac bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu, da je tužilac nakon njegove smrti imao zakonsko pravo da naslijedi taj stan, pa da je sud trebao utvrditi prezumptivne nasljednike tužiočevog oca.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSO, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te da mu slijedom toga pripadaju prava koja je tražio po tom osnovu. Takođe, Kantonalni sud je odgovorio na apelantkinjine navode o mogućnosti sticanja stanarskog prava na stanovima koji su proglašeni napuštenim, te obavezi suda da u konkretnom postupku utvrđuje prezumptivne nasljednike tužiočev oca, pa ove navode, koje apelantkinja ponavlja u apelaciji, Ustavni sud smatra neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić