Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1964/21 (S. M. i M. N.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1964/21
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1964/21, rješavajući apelacije Stjepana Milićevića i Maria Naletilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Stjepana Milićevića i Maria Naletilića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424090 17 Rsž od 12. travnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Stjepanu Milićeviću i Mariu Naletiliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Stjepana Milićevića i Maria Naletilića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424090 17 Rsž od 12. travnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stjepan Milićević i Mario Naletilić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 5. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424090 17 Rsž od 12. travnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 424090 14 Rs od 28. svibnja 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1964/21.
2. Apelanti su posredstvom istog odvjetnika 28. prosinca 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 424090 21 Rev od 12. listopada 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424090 17 Rsž od 12. travnja 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 424090 14 Rs od 28. svibnja 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4445/21. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1964/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine – Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. prosinca 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 14. prosinca 2021. do 20. srpnja 2022. godine.
6. Odgovori na apelaciju su 25. srpnja 2022. godine dostavljeni zastupniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelanti su 4. travnja 2014. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 424090 14 Rs od 28. lipnja 2016. godine obvezana je tužena da na ime razlike plaća po osnovi uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknada za minuli rad isplati apelantima određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže navedeno u izreci).
10. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanata utemeljen u smislu odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine od 15. travnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424090 17 Rsž od 12. travnja 2021. godine odbijena je žalba apelanata, dok je žalba tužene usvojena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su utemeljeni žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, ukazao je da je odluka donesena prije stupanja na snagu izmijenjene odredbe članka 9. OKU koja propisuje način utvrđivanja razlike, tako da odluka ne može biti osnova za izračun i dosuđenje. Kantonalni sud je istaknuo da iz odredbe članka 9. OKU jasno proizlazi da je usklađivanje bruto satnice u nadležnosti Vlade FBiH na temelju zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, a ne suda. U svezi s tim, sud je naveo da je takvo stajalište zauzeo i Vrhovni sud u Odluci broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine koje glasi: „Sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom članka 9. OKU vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na temelju zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.“
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424090 21 Rev od 12. listopada 2021. godine revizija apelanata odbačena je kao nedopuštena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelanti smatraju da je sud na temelju Odluke i nalaza i mišljenja vještaka trebao usvojiti tužbeni zahtjev. Apelanti navode da je odbijanje tužbenog zahtjeva isključivo utemeljeno na pravnom shvaćanju iz Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine, pri čemu predsjednik tog suda predstavlja i zastupa tuženu, te da je prekršeno načelo jednakopravnosti stranaka. Potom, da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su oprečne tom pravnom shvaćanju – presude br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine, 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine i 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, što ukazuje na pristranost tog suda i stvara pravnu nesigurnost. Također, da je drugostupanjska presuda proizvod diskriminacije „Vrhovnog suda i Kantonalnog suda“ u odnosu na apelante. Osim toga, apelanti ukazuju da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije.
II.Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je istaknuo da su apelacijski navodi neutemeljeni.
17. Kantonalni sud je istaknuo da u postupku nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju, da je odluka tog suda donesena u skladu s pozitivno-pravnim propisima i da sud ostaje pri danim obrazloženjima. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Kantonalni sud je ukazao na preopterećenost suda velikim brojem predmeta.
18. Općinski sud je istaknuo da su utemeljeni navodi apelanata da oni ne bi trebali trpjeti štetne posljedice nepostupanja Vlade FBiH u skladu s relevantnim odredbama OKU.
19. Tužena je, u biti, navela da su odluke redovnih sudova pravilne, a apelacijski navodi neutemeljeni.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. stavak (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
21. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Članak 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, sukladno povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju mjerodavnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju izvanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obvezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na temelju povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obvezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 12. listopada 2021. godine (koje su apelanti primili 10. prosinca 2021. godine) odbačena revizija koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda od 12. travnja 2021. godine, dakle revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 28. svibnja 2020. godine, a apelacija broj AP 1964/21 je podnesena 5. lipnja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
25. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
31. Ustavni sud uočava da apelanti smatraju da im je prekršeno načelo jednakopravnosti pred sudom. U svezi s ovim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom. To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne tvrde da im je bilo onemogućeno predlagati i izvoditi dokaze ili koristiti raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu), već povredu navedenog načela nalaze u činjenici da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zaključku i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, odnosno suštinu načela jednakopravnosti pred sudom, Ustavni sud smatra da su ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
32. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, preinačavajući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev, obrazložio da taj zahtjev nije utemeljen jer sud nema ovlasti da primjenom kriterija propisanog odredbom članka 9. OKU usklađuje najnižu satnicu u skladu s povećanjem troškova života. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacijske navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2800/20 od 16. studenog 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili očigledno nerazumno.
34. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su oprečne pravnom shvaćanju u konkretnom slučaju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Vrhovnog suda navedene po brojevima i datumima donošenja. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da su apelanti u prethodno navedenoj odluci Ustavnog suda broj AP 2800/20 isticali iste prigovore u odnosu na iste presude Vrhovnog suda, te da je Ustavni sud ocijenio da su i ovi navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud upućuje na obrazloženje iz točke 32. navedene odluke jer nema potrebe da ponavlja isto stajalište o istom pitanju.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
36. Ustavni sud kontinuirano ukazuje da se duljina postupka mora ocijeniti u svjetlu kriterija uspostavljenih sudskom praksom Europskog suda, i to složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te značaja koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 59181/18 od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).
37. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurnog karaktera (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija ,A broj 228-B, stavak 18., i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.)
38. Ustavni sud zapaža da je relevantno razdoblje od podnošenja tužbe (4. travnja 2014. godine) do donošenja presude Kantonalnog suda (12. travnja 2021. godine). Dakle, razdoblje koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je sedam godina.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu žurne naravi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u ovoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli duljini trajanja postupka.
40. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i dva mjeseca. Nadalje, ocjenjujući ponašanje drugostupanjskog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio tek nakon četiri godina i tri mjeseca. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na odgovor Kantonalnog suda o tome da je preopterećen većim brojem predmeta Ustavni sud ponavlja da te navode ne može prihvatiti kao objektivno opravdanje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali da u svezi s tim nadležni organi nisu poduzeli odgovarajuće korake.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je postupak koji je po zakonu žurne naravi trajao sedam godina, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i tri mjeseca, a taj sud nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine, svoju dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, te odredbe članka 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članka 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
44. Apelanti ukazuju i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, također, neutemeljeni.
45. Apelanti navode da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinili vjerojatnom, pa su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi trajao sedam godina, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i tri mjeseca, a taj sud nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
47. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno odbio tužbeni zahtjev apelanata, odnosno zato što obrazloženja koja je taj sud dao o svojoj odluci sadrže razloge o svim bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te kada apelacijski navodi koji se odnose na povredu načela jednakopravnosti strana u postupku i pravne sigurnosti nisu utemeljeni.
48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da su diskriminirani.
49. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić