Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2388/22 (M. M.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2388/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2388/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Maida Mujanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Maida Mujanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 051503 22 Gž 2 od 25. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maida Mujanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Edin Mahmutspahić advokat iz Orašja, podnijela je 23. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 051503 22 Gž 2 od 25. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 051503 21 P 2 od 14. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužena (P.P.) smetala apelantkinju u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti, tako što je tužena, u produžetku svoje nekretnine, izgradila objekat kojim je spriječila dotok dnevne svjetlosti i zaklonila vidik u dvije prostorije u apelantkinjinoj porodičnoj kući, pa da se naloži tuženoj da uklanjanjem izgrađenog objekta uspostavi prijašnje stanje, te da joj se zabrani daljnje smetanje.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je naveo da je odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je kod smetanja posjeda potrebno utvrditi posljednje stanje posjeda i nastali čin smetanja posjeda. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o smetanju posjeda negativne kućne služnosti, koja daje ovlaštenje vlasniku povlasnog dobra da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da propusti neku radnju na svojoj nekretnini na koju bi inače imao pravo. Pri tome je sud ukazao da je tipična negativna služnost ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo ili vidik, ali da se u parnici za smetanje posjeda neće dozvoliti uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja ako se radi o neznatnom smetanju posjeda. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom vještačio vještak građevinske struke i da je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je u konkretnom slučaju došlo do „izvjesnog ograničenja svjetlosti i vidika“ u jednoj prostoriji u prizemlju apelantkinjine kuće i „izvjesnog ograničenja vidika“ u jednoj prostoriji na spratu kuće. Kantonalni sud je istakao da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je dnevno osvjetljenje u prostoriji u prizemlju umanjeno nešto manje ispod preporučenog samo kada su navučene zavjese, dok sa otvorenim zavjesama osvjetljenje nije umanjeno ispod zahtijevane vrijednosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da takvo umanjenje osvjetljenja i ograničenje vidika nije tolikog intenziteta da bi opravdalo posjedovnu zaštitu koja bi rezultirala rušenjem nadograđenog objekta.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je „izvan svake razumne sumnje“ dokazala postojanje dva elementa potrebna za zaštitu posjeda: posljednje stanje posjeda i nastali čin smetanja posjeda. Navodi da je Kantonalni sud „proizvoljno odbio žalbu i time povrijedio pravo na propisno obrazloženu odluku“, te da je na taj način povrijeđeno i apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno obrazložio da, iako su u konkretnom slučaju utvrđeni posljednje stanje posjeda i nastali čin smetanja, pravilno prvostepeni sud nije dozvolio uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o neznatnom smetanju posjeda, što je utvrđeno vještačenjem, a tužbenim zahtjevom se tražilo rušenje nadograđenog objekta. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja nisu ni proizvoljna niti očigledno nerazumna. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu i pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantkinjinim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić