Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2025/22 (N. Š.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2025/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2025/22, rješavajući apelaciju Nedžib Šehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžib Šehić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 K 027036 22 Kž od 11. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžib Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Burović advokat iz Ilidže, podnio je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 K 027036 22 Kž od 11. aprila 2022. godine. Također, apelant je 3. septembra 2022. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 K 027036 21 K od 22. avgusta 2022. godine kojim se izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od 60 dana, te u vezi s tim podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, odložio izvršenje navedenog rješenja.

2. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 K 027036 21 K od 19. oktobra 2021. godine apelant je oglašen krivim što je posjekao 40 stabala u šumi u državnom vlasništvu i prisvojio ih, oštetivši JU Nacionalni park „Drina“ Srebrenica (u daljnjem tekstu: oštećeni) za 4.111,21 KM, čime je počinio krivično djelo Krađa iz člana 224. stav (4) u vezi sa stavom (3) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđenom kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjeravanja od dvije godine, i novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

3. Presudom Okružnog suda od 11. aprila 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, dok je žalba okružnog javnog tužioca djelimično uvažena u dijelu koji se odnosi na odluku krivičnoj sankciji, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je svjedok B.J., u svojstvu šumarskog tehničara, 16. juna 2020. godine prilikom obilaska terena u nacionalnom parku uočio trag od traktorskih guma koji je vodi do apelantove vikendice, gdje je zatekao određenu količinu posječenih stabala koja nisu bila „označena“. Također je utvrđeno da su svjedoci B.J. i I.G, zaposlenici oštećenog, u području nacionalnog parka 4. avgusta 2020. godine zatekli panjeve od posječenih stabala, te da su tragovi izvlačenja drva vodili do apelantove vikendice, gdje su zatekli određenu količinu posječenih stabala koja nisu bila „označena“. Pri tome, utvrđeno je da su navedeni svjedoci istog dana obišli područje na kojem je apelantu odobrena sječa u privatnoj šumi i da su utvrdili da u toj šumi nisu sječena stabala. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu ovih činjenica, bez obzira što svjedoci nisu neposredni očevici apelantovih inkriminisanih radnji, izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Naime, Okružni sud je ukazao da, iako nema direktnih dokaza, navedene činjenice predstavljaju zatvoren činjenični krug iz koga sa punom sigurnošću proizlazi jedino mogući zaključak da je apelant protivpravno, radi krađe, posjekao stabla u državnoj šumi. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je stabla sjekao u svojoj šumi na osnovu odobrenja nadležnog organa od 29. juna 2020. godine. Naime, kako je sud obrazložio, u toku postupka je utvrđeno da je apelant posjekao određenu količinu stabala u nacionalnom parku prije tog datuma, a u svojoj šumi nakon 4. avgusta 2020. godine. Konačno, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, na osnovu ocjene apelantovih relevantnih ličnih okolnosti (neosuđivanost, porodičnost, otac troje djece), te uzimajući u obzir prirodu i težinu krivičnog djela, zaključio da nije nužna primjena kazne zatvora. Međutim, naveo je da je pravilno tužilac u žalbi ukazao da izrečena novčana kazna, koja je sa kaznom zatvora kumulativno propisana za navedeno krivično djelo, u iznosu od 500,00 KM, nije pravilno odmjerena po visini i da ne predstavlja dovoljnu mjeru radi ostvarenja svrhe kažnjavanja u svim njenim segmentima, slijedom čega je preinačio odluku u tom dijelu.

5. Apelant se u apelaciji pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava način na koji su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze, te smatra da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen princip in dubio pro reo. S tim u vezi apelant ističe da ne postoji nijedan direktan dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je počinio krivično djelo, te da je drva koja su pronađena kod njegove vikendice posjekao u privatnoj šumi za koja je imao odobrenje za sječu. Konačno, apelant navodi da Okružni sud nije cijenio niti olakšavajuće niti otežavajuće okolnosti na strani apelanta, te da nije obrazložio zbog čega je apelantu izrekao novčanu kaznu od 3.000,00 KM, odnosno šest puta više u odnosu na kaznu odmjerenu u prvostepenoj presudi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, pa je tako utvrđene činjenice na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, koje ponavlja i u apelaciji, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je jasno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu odluku u dijelu odluke o kazni, što također ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

10. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2025/22 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio