Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2384/22 (A. R.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2384/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2384/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Anka Raič, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anka Raič protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 322108 22 Rsž 2 od 29. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anka Raič (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 322108 22 Rsž 2 od 29. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obaveže tužena („Raiffeisen Bank“ d.d. Bosna i Hercegovina) da joj isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad i da joj uplati razliku pripadajućih doprinosa (kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene odluke). Također, tužena je obavezana i da apelantkinji isplati razliku naknade za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu u određenom novčanom iznosu, dok je apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu razlike navedene naknade za 2014. godinu odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantkinja, koja ima višu stručnu spremu (VI stepen), u utuženom periodu bila zaposlenica tužene na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Također je utvrđeno da tužena svojim kolektivnim ugovorom nije utvrdila koeficijente za obračun plate apelantkinji, te da je apelantkinji za navedeni period isplatila platu u skladu sa zaključenim ugovorom o radu. Kantonalni sud je ukazao da je apelantkinja postavljenim tužbenim zahtjevom tražila isplatu razlike plate po koeficijentu 2,75 iz V grupe složenosti poslova, shodno odredbama člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se navedenim odredbama GKU sva radna mjesta razvrstavaju prema složenosti poslova, te da su koeficijenti za V grupu složenosti poslova određeni u rasponu od 2,75 do 3,00. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da činjenica da apelantkinja ima višu stručnu spremu nije dokaz da radno mjesto na koje je bila raspoređena kod tužene tokom spornog perioda spada u V grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU na koju se primjenjuje koeficijent 2,75, slijedom čega je pravilno odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu. U odnosu na odluku o zahtjevu za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014. godinu, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se ova naknada ne može dosuditi prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, kako je to zahtijevala apelantkinja. Naime, navedeni ugovor je prestao da važi 17. aprila 2014. godine, a apelantkinja je pravo na regres za 2014. godinu ostvarila u maju 2014. godine, pa ovaj ugovor nije bio na snazi u relevantnom periodu.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito ističe da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti koeficijent V grupe složenosti poslova iz člana 26. GKU, te osporava i odlučenje redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014. godinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoj zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog zahtjeva, budući da apelantkinja nije dokazala da poslovi koje obavlja spadaju u petu grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU na koju se primjenjuje traženi koeficijent, kao i zaključak u odnosu na neosnovanost zahtjeva za isplatu naknade regresa za 2014. godinu Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim, jer nema ništa što bi na to uputilo. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1305/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinji navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić