Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-276/21 (Z. B.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Šta se ne smatra domom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-276/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobar 2022. godine, u predmetu broj AP-276/21, rješavajući apelaciju Zagorke Brajović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zagorke Brajović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 172148 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zagorka Brajović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavice, koju zastupa Ranko Ćajić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 172148 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine.
2. Rješavajući u ponovnom postupku po preinačenom tužbenom zahtjevu, nakon što je prethodno donesena odluka ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 P 172148 17 P 2 od 5. januara 2018. godine. Tom presudom Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj Zemljoradničkoj zadruzi „Sarajevsko polje“ Ilidža (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici preda u posjed zamjenski stan određenih karakteristika, koji po lokaciji odgovara porušenom stanu (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji se nalazio u objektu u Blažuju (u daljnjem tekstu: sporna zgrada), te da nadoknadi apelantici troškove postupka. Presudom je obavezana apelantica nadoknaditi tuženoj troškove postupka u određenom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica sa suprugom (koji je umro 1979. godine) i sinom živjela od 1966. do 1996. godine u spornoj zgradi. Ukazano je i da je sporna zgrada bila u vlasništvu tužene i da je u toku rata u značajnoj mjeri devastirana. Dalje je navedeno da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 16. juna 2000. godine potvrđeno da je apelantica član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu i dozvoljeno joj vraćanje stana u posjed. Apelantica je 23. marta 2001. godine samo formalno potpisala zapisnik o uvođenju u posjed spornog stana ali nije uvedena u posjed stana, već je tužena ostala u njegovom posjedu. Istaknuto je da sporni stan nije predstavljao poslovne prostorije koje su bile dodijeljene na privremeno korištenje. Općinski sud je dalje ukazao da je tužena spornu zgradu „otuđila“ trećem licu, koje je, najranije od 24. marta 2009. godin,e upisano kao vlasnik. Treće lice je srušilo spornu zgradu i na njenom mjestu napravilo novi objekt. Istaknuto je i da apelantica ima status raseljenog lica i da je smještena u alternativni smještaj.
4. Općinski sud je obrazložio, između ostalog, da je apelantica dokazala postojanje štete, odnosno da rušenje sporne zgrade predstavlja štetnu radnju. Međutim, istaknuto je da nije tužena srušila spornu zgradu, nego treće lice. Kako tužena nije počinila štetnu radnju i nije štetnik, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene za uspostavu stanja prije nastanke štete u smislu člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Općinski sud je zaključio da je osnovan i prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi, obrazložio je da je apelantica u svom iskazu navela da je 25. jula 2007. godine saznala da je srušen sprat na kojem je bio sporni stan. Apelantica je 2. decembra 2010. godine podnijela tužbu. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužba podnesena nakon proteka trogodišnjeg subjektivnog roka zastare propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 52. Zakona o stambenim odnosima, jer se ne radi ni o jednom od propisanih slučajeva.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 172148 18 Gž 2 od 23. aprila 2019. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i da je o tome naveo razloge koje prihvata i taj sud.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 172148 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine, odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su osnovani apelantičini navodi da nižestepeni sudovi nisu imali osnova da njen preinačeni tužbeni zahtjev (kojom je tražila predaju zamjenskog stana) smatraju zahtjevom za naknadu štete. Međutim, uprkos tome, Vrhovni sud je zaključio da je odluka o odbijanju apelantičnog zahtjeva zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu ostvareni uslovi za primjenu člana 335. Zakona o stvarnim pravima, jer apelantica nije zahtijevala vraćanje izgubljenog posjeda spornog stana. Dalje je ukazano da se konkretni spor nije mogao rješavati ni po pravilima obligacionog prava. Naime, apelantica je postavljanjem novog zahtjeva umjesto ranijeg, odustala od zahtjeva za naknadu materijalne štete, jer ga nije postavila ni kao eventualni tužbeni zahtjev. Stoga je zaključeno da su irelevantni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva zbog zastarjelosti, iako je pravilan zaključak da je potraživanje naknade štete zastarjelo.
7. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena prvostepenog suda da je apelantičino stanarsko pravo predstavljalo njenu imovinu sve do rušenja sporne zgrade i prestanka mogućnosti otkupa stana. Dalje je navedeno da odredbama Zakona o stambenim odnosima nije propisana obaveza obezbjeđivanja drugog stana u slučaju rušenja zgrade, osim u slučajevima iz člana 52. tog Zakona. Navedena obaveza nije predviđena ni odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantica, sa prestankom prava na otkup spornog stana zbog njegove propasti, svoj zahtjev za zaštitu imovine mogla ostvariti samo putem zahtjeva za naknadu štete po općim pravilima obligacionog prava. Međutim, kako je već rečeno, o apelantičinom zahtjevu za predaju u posjed zamjenskog stana sudovi nisu mogli odlučivati primjenom odredbe člana 185. stav 1. ZOO. Također je ukazano da nema drugog pravnog osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilna i zakonita odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva.
8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se ne mogu prihvatiti stavovi redovnih sudova da se radi o naknadi štete u skladu sa odredbama ZOO i da apelantica ne može tražiti obeštećenje zbog zastarjelosti potraživanja. Ističe da se radi o povredi apelantičinog doma i imovine, „čija zaštita ne zastarijeva“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da je zgradu u kojoj se nalazio sporni stan, srušilo treće lice. Također, osporenom odlukom konačno je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za predaju u posjed zamjenskog stana.
11. Ustavni sud naglašava da član II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije štite samo postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3556/17 od 11. juna 2019. godine, tač.25.-27., i Odluka o dopustivosti broj AP-690/04 od 13. oktobra 2005. godine, tačka 8, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan osporenom odlukom odbijena je apelantičina tužba za dodjelu zamjenskog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantičin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana ne predstavlja pravo da se osigura njen „dom“ jer član II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ne štite pravo na stjecanje doma, već štite postojeći dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Krpić protiv Hrvatske, odluka od 31. maja 2016. godine, zahtjev broj 75012/12, stav 53, i Đukić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 19. juna 2012. godine, zahtjev broj 4543/09, stav 40.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U vezi s apelantičinim navodima o povredi njenog prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra relevantnim ukazati na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu praksu, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, aplikacije br. 37685/10 i 22768/12, stav 142, i Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantičino uvjerenje da će redovni sudovi naložiti tuženoj da joj preda u posjed zamjenski stan, u okolnostima konkretnog slučaja, ne predstavlja „legitimno očekivanje“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo stoga što „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh u sporu i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Naime, u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je jasno ukazao da se o apelantičinom tužbenom zahtjevu nije moglo odlučivati primjenom odredbe člana 185. stav 1. ZOO, da nije bilo uslova za primjenu člana 335. Zakona o stvarnim pravima [odredba koja se odnosi na zaštitu prava na posjed], niti je bilo drugog osnova za usvajanje zahtjeva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema „ostvarivo potraživanje“ koji bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, oni su ratione materiae inkompatibilni sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-690/04 od 13. oktobra 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić