Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-285/21 (A. M.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-285/21

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-285/21, rješavajući apelaciju Admira Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Admira Muratovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Rs 044962 20 Rsž 2 od 12. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Admir Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 28. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Rs 044962 20 Rsž 2 od 12. novembra 2020. godine. Apelant osporava i Presudu Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 Rs 044962 19 Rs 2 od 15. jula 2020. godine. Apelant je 8. augusta 2023. godine dostavio obavještenje/dopunu apelacije kojim je informirao Ustavni sud da je u međuvremenu izjavio reviziju Vrhovnom sudu FBiH. Apelant je naveo i da je revizija odbačena, te da apelaciju dopunjava tako što dostavlja na uvid rješenje Vrhovnog suda FBiH od 4. aprila 2023. godine te da ostaje pri navodima istaknutim u apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Euro-izgradnje“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore, pa su ti odgovori 9. septembra 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore 14. septembra 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene kojom je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu i da sud tu odluku i ponudu za zaključenje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme poništi. Apelant je tražio i da sud obaveže tuženu da mu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim sposobnostima i preostaloj radnoj sposobnosti utvrđenoj rješenjem o stepenu invalidnosti. Apelant je tražio i da sud naredi tuženoj da mu odredi radno mjesto i radno vrijeme u skladu s pravima po osnovu rada i rješenjem o invalidnosti, kako je to precizirano u osporenim presudama.

6. Presudom Općinskog suda broj 49 0 Rs 044962 18 Rs od 3. jula 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je protiv navedene presude podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 49 0 Rs 044962 19 Rsž od 28. novembra 2019. godine žalbu djelimično usvojio i osporenu presudu ukinuo u dijelu stava 1. izreke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu i da naredi tuženoj da mu uspostavi radnopravni status. Ukinut je i stav 2. prvostepene presude u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

7. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 49 0 Rs 044962 19 Rs 2 od 15. jula 2020. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 044962 20 Rsž 2 od 12. novembra 2020. godine. Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev naveden u prethodnim tačkama. U obrazloženjima obje presude je navedeno da je apelant bio zaposlen kod tužene na neodređeno vrijeme na radnom mjestu limara. Utvrđeno je da je apelant na poslu doživio tešku nesreću koja je rezultirala utvrđenom invalidnošću II kategorije. Apelantu je priznato pravo na raspoređivanje na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Tužena je nakon toga ponudila apelantu novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu čuvara, na šta je pristao i potpisao ponuđeni ugovor. Apelantu je određeno radno vrijeme od 13.30 do 22 sata. Prvog radnog dana apelant je, kako je dalje navedeno, došao na posao oko 11 sati umjesto u 13.30, obišao mjesto rada, utvrdio da su prostorije zaključane, slikao ih, te otišao i narednih pet dana se nije pojavljivao na poslu. Nakon toga, apelant je zatražio zaštitu prava iz radnog odnosa kod tužene. Kao razlog je naveo da izmijenjeni ugovor nije u skladu s rješenjem PIO o invalidnosti jer prostor u kojem se radi ne zadovoljava zdravstvene i radne uvjete. Apelant je naveo i da je radno mjesto daleko od mjesta stanovanja, te da nije upoznat s propisima o zaštiti na radu. Tužena je navedeni zahtjev odbila kao neosnovan jer apelant nije, shodno odredbama člana

101. Zakona o radu, podnio zahtjev odmah kada je uočio navodne nedostatke na radnom mjestu, nego je to učinio tek nakon što se pet dana neopravdano nije pojavio na poslu.

8. Nakon toga, tužena je donijela spornu odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. U vezi s apelantovim primjedbama izvršeno je vještačenje putem vještaka građevinske i elektrodistributivne struke. Vještačenjima je utvrđeno da prostori u kojima apelant treba da radi ispunjavaju sve standarde i uvjete za nesmetano obavljanje radnih obaveza u skladu s odredbama člana 55. stav 3. Zakona o radu. Navedeno je da je apelant u toku postupka kao dokaze u korist svojih tvrdnji proveo, između ostalih, ugovor o radu, ugovor o otkazu ugovora o radu, zahtjev za zaštitu prava radnika, brojnu medicinsku dokumentaciju preciziranu u presudi, rješenje nadležne službe o stepenu utvrđene invalidnosti te fotografije prostora u kojim je trebalo da radi. Redovni sudovi su u vezi s navedenim dokazima koje je apelant proveo u toku postupka istakli da se na osnovu tih dokaza ne može zaključiti da su osnovane apelantove tvrdnje iznesene u tužbenom zahtjevu. Kako je obrazloženo, na osnovu navedenih dokaza nije se moglo zaključiti da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je apelant dobio. Redovni sudovi su naveli da je nesporno da je apelant, shodno članu 131. Pravilnika o radu tužene, počinio težu povredu radnih dužnosti jer pet dana nije dolazio na posao, niti je bilo čim to odsustvo opravdao. Također je navedeno da apelant zbog nedolaska na radno mjesto nije ni mogao biti upoznat s pravilima i propisima vezanim za rad. Osim toga, redovni sudovi su istakli da, suprotno apelantovim navodima, tužena nije imala obavezu za konsultaciju sa sindikatom ili vijećem zaposlenika oko otkaza ugovora o radu apelantu jer, shodno broju zaposlenih kod tužene, ti organi nisu formirani.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 49 0 Rs 044962 21 Rev od 4. aprila 2023. godine odbacio apelantovu reviziju zbog neispunjavanja uvjeta za podnošenje revizije propisanih članom 237. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene prava i paušalnog obrazloženja drugostepene presude. Smatra da su redovni sudovi teret dokazivanja pogrešno stavili na njega umjesto na tuženu koja nije dokazala da postoje razlozi i uvjeti za otkaz ugovora o radu. Navodi da je opravdano odbio da radi na mjestu koje bi još više ugrozilo njegovo zdravlje. Apelant navodi i da se jasno vidi pristrasnost prvostepenog suda čiji su „postupci doveli do neravnopravnosti stranaka u postupku“. Ovo stoga jer, kako apelant tvrdi, nisu prihvaćeni njegovi dokazi iz kojih je vidljivo da nije sposoban obavljati date poslove, dok je tuženoj dozvoljeno da provede dokaze koje nije u prethodnom postupku provela, što je suprotno odredbama člana 102. ZPP. Apelant ističe da osporenim presudama redovni sudovi ignoriraju svoj ranije zauzeti stav u vezi s dokazivanjem opravdanosti otkaza. Smatra i da je drugostepeni sud njegovu žalbu odbio uz paušalno obrazloženje bez razmatranja svih žalbenih navoda. Apelant smatra da je Kantonalni sud postupio suprotno praksi Ustavnog suda iz Odluke broj AP-750/18. Pri tome apelant, osim paušalnog navođenja broja odluke Ustavnog suda, nije naveo razloge pozivanja na tu odluku.

II.Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava te da ostaje pri obrazloženju svoje presude.

12. Općinski sud je istakao da je osporenu presudu donio na osnovu provedenih materijalnih dokaza i u skladu s relevantnim propisima, zbog čega nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

13. Tužena je navela da je apelacija nedopuštena jer je apelant s njom postigao vansudsku nagodbu kojom je u potpunosti namirio svoja potraživanja, kao i da su svi apelacioni navodi neosnovani.

14. Apelant je u izjašnjenju naveo da je sudska nagodba postignuta u sasvim drugom predmetu i da se ne može dovesti u vezu s konkretnim predmetom.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju

16. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka Ustavnog suda FBiH, 31/20 – odluka Ustavnog suda FBiH, 19/22 – rješenje Ustavnog suda FBiH i 44/22) relevantne odredbe glase:

Član 55. stav 3.

3) Radnik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene mjere zaštite predviđene propisima o sigurnosti i zdravlju na radu i o tome je dužan odmah obavijestiti poslodavca i nadležnu inspekciju rada.

Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka Član 97. st. 1. i 4.

(1)Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, iznosi prigovor o pristrasnosti prvostepenog suda koji zasniva na tvrdnji da prvostepeni sud nije uzeo u obzir njegove dokaze, te da je tuženoj dopustio da u ponovljenom postupku provede nove dokaze. Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP-4412/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 30, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava način na koji je prvostepeni sud cijenio dokaze koji su provedeni u toku postupka i tvrdi da je prilikom te ocjene prvostepeni sud bio pristrasan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se kršenje prava na nezavisan i nepristrasan sud ne može zasnivati na načinu na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje i primjenjivali propise, uključujući i propise kojim je regulirano pitanje ocjene dokaza (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP-951/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 32, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema osnova za elaboraciju pitanja pristrasnosti redovnog suda u konkretnom slučaju.

22. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda u vezi s ocjenom dokaza Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4359/20 od 7. septembra 2022. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, i Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).

23. Slijedeći naprijed navedena načela, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud zapaža da je apelantu tokom postupka omogućeno da predlaže i provodi dokaze u istoj mjeri kao i tužena i da je apelant tu mogućnost i koristio. Također, redovni sudovi su jasno i argumentirano obrazložili zašto apelantovi dokazi nisu prihvaćeni, a dokazi tužene jesu. Ustavni sud ukazuje i da je, suprotno apelantovim navodima, odredbama člana 228. ZPP drugostepenom sudu, kada mu je predmet vraćen na ponovni postupak, data mogućnost da odluči da li je potrebno provesti nove dokaze. Navedenu mogućnost drugostepeni sud je nesporno i koristio u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant pred redovnim sudovima nije adekvatnim dokazima potkrijepio svoju tvrdnju da su redovni sudovi odstupili od prakse po pitanju dokazivanja opravdanosti otkaza ugovora o radu, niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta.

24. Apelant dalje smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45, s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ističe da je naprijed citiranim odredbama člana 97. Zakona o radu propisano na osnovu kojih akata se utvrđuje da je zaposlenik počinio težu povredu radnih dužnosti i pod kojim uvjetima mu poslodavac može otkazati ugovor o radu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom postupku redovni sudovi primijenili navedene odredbe Zakona o radu i odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su odluke o otkazu ugovora o radu apelantu nezakonite. Ovo stoga jer je tužena dokazala da je apelant počinio težu povredu radnih dužnosti u smislu relevantnog pravilnika tužene i Zakona o radu, te je obrazložila i u čemu se ta povreda sastoji. Ustavni sud smatra da se iz navedenog ne može zaključiti da su redovni sudovi, kako to tvrdi apelant, proizvoljno primijenili pravo.

26. Nadalje, apelant tvrdi da njegova žalba nije razmotrena u cjelini i da je obrazloženje o tom pitanju paušalno s obzirom na to da je Kantonalni sud samo potvrdio odluku prvostepenog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 57642/12, tačka 62). U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, dao obrazloženje svoje odluke po pitanju svih relevantnih žalbenih navoda. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu s navedenim standardom prava na pravično suđenje.

27. Pored toga, apelant se poziva na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP-750/18. Međutim, pored toga što apelant ne obrazlaže u čemu se sastoji pozivanje na navedenu praksu, Ustavni sud ukazuje da se navedena praksa ne može primijeniti na konkretan slučaj. U predmetu broj AP-750/18 rješavano je pitanje stanarskog prava, a ne prava koja proistječu iz radnog odnosa.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Također, u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i kada je obrazloženje odluke drugostepenog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nije očigledno da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-285/21 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio