Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-98/21 (Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Pravobranioca Doboj)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Privatizacija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-98/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 98/21, rješavajući apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika Doboj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika pravobranioca Doboj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004663 18 Uvp od 12. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika pravobranioca Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004663 18 Uvp od 12. novembra 2020. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/476-84/17 od 15. avgusta 2017. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.20/476-38/13 od 10. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 9. do 13. juna 2022. godine od Vrhovnog suda, drugostepenog organa i AD „Ukras“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, drugostepeni organ i podnosilac zahtjeva su u periodu od 13. do 29. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 29. jula 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantu, koji se nije izjasnio na navedene odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.20/476-38/13 od 10. aprila 2017. godine utvrđeno je pravo svojine u korist podnosioca zahtjeva na određenim nepokretnostima (bliže opisanim u izreci navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: sporne parcele ili prva, druga i treća sporna parcela).

7. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo, između ostalog, da je na osnovu Uvjerenja o privatizaciji Investiciono-razvojne banke RS (u daljnjem tekstu: IRBRS) od 18. novembra 2011. godine utvrdio da je pravni prednik podnosioca zahtjeva predao Program privatizacije državnog kapitala. Program je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju u kojem su iskazani podaci o zemljištu i objektima koji su bili predmet privatizacije. Zatim, prvostepeni organ je ukazao da je na osnovu nalaza geometra tog organa, izvršenog uviđaja na licu mjesta i uvida u katastarsku i zemljišnoknjižnu evidenciju utvrdio koje su parcele predmet zahtjeva. Prvostepeni organ je dalje ukazao da su sporne parcele upisane u posjedovni list kao posjed Opštine Doboj, odnosno da je treća sporna parcela upisana kao posjed pravnog prednika podnosioca zahtjeva. Takođe, prvostepeni organ je ukazao da su sve sporne parcele uknjižene kao društveno-državno vlasništvo s pravom korišćenja u korist Opštine Doboj, osim treće sporne parcele, na kojoj je uknjiženo pravo raspolaganja u korist pravnog prednika podnosioca zahtjeva. Zatim, prvostepeni organ je ukazao da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za privredu i komunalne poslove Doboj od 15. decembra 1977. godine pravni prednik podnosioca zahtjeva dobio upotrebnu dozvolu za izgrađene objekte na dvije sporne parcele. Pored toga, prvostepeni organ je ukazao da je rješenjem Skupštine opštine Doboj od 27. decembra 1989. godine pravnom predniku podnosioca zahtjeva dodijeljena treća sporna parcela, uz naknadu, u svrhu izgradnje upravne zgrade i uređenja kruga.

8. Prvostepeni organ je istakao da je utvrdio da su sporne parcele navedene u Programu privatizacije pravnog prednika podnosioca zahtjeva i da su na njima izgrađeni privatizovani objekti, za koje postoji upotrebna dozvola. Takođe je, na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, utvrdio da sporne parcele služe kao zemljište za redovnu upotrebu privatizovanih objekata i čine tehnološku cjelinu podnosioca zahtjeva. Prvostepeni organ je istakao da je dokazano da su sporne parcele stečene u postupku privatizacije državnog kapitala, po Programu privatizacije. Prvostepeni organ je dalje obrazložio da je cijenio i prihvatio mišljenje vještaka građevinske struke R. V. i geodetske struke R. M. Stoga je prvostepeni organ, u skladu s odredbom člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

9. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/476-84/17 od 15. avgusta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Drugostepeni organ je u cijelosti podržao razloge iz prvostepenog rješenja.

10. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004663 17 U od 27. oktobra 2017. godine usvojena je apelantova tužba i rješenje drugostepenog organa poništeno.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 004663 18 Uvp od 12. novembra 2020. godine usvojen je zahtjev podnosioca zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, te je ta presuda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao kako je Okružni sud usvajanje tužbe i poništenje drugostepenog rješenja obrazložio da je, u smislu člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji, podnosilac zahtjeva podnio zahtjev za utvrđivanje prava svojine za dvije sporne parcele na kojima su izgrađeni objekti privremenog karaktera, dok se na trećoj spornoj parceli ne nalaze objekti. Vrhovni sud je istakao da se Okružni sud pozvao i na odredbu člana 44 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu (iz koje proizlazi da stupanjem na snagu tog zakona, po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom), te da je istakao da drugostepeni organ nije imao u vidu da se u smislu Zakona o uređenju prostora i građenju radi o lokaciji koja nije privedena trajnoj namjeni. Vrhovni sud je ukazao da je Okružni sud dodao da drugostepeni organ nije ponovo utvrđivao činjenice navedene u uvjerenju IRBRS, koje je izdato na osnovu člana 160 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), imajući u vidu da je navedenim članom regulisano da uvjerenje izdato na način predviđen članom 160 stav 1 tog zakona ne obavezuje organ kojem je podneseno kao dokaz.

12. Vrhovni sud je ukazao da je u skladu s odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji prvostepeni organ sproveo postupak, pri čemu su izvedeni dokazi iz kojih nesporno proizlazi da su sporne parcele unesene u Program privatizacije pravnog prednika podnosioca zahtjeva. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da su bili ispunjeni uslovi da se odluči kao u prvostepenom rješenju, s obzirom na to da sve sporne parcele na terenu predstavljaju jednu zatvorenu tehnološku cjelinu. Vrhovni sud je istakao da nema osnova za pozivanje Okružnog suda na odredbe Zakona o uređenju prostora i građenju u pogledu tumačenja karaktera privremenih objekata, jer član 8a Zakona o privatizaciji ne pravi razliku da li u postupku priznavanja prava svojine objekti moraju biti privremenog ili trajnog karaktera. Vrhovni sud je ukazao da je pogrešno zaključivanje Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu koje ne može biti predmet privatizacije, budući da se i za to gradsko građevinsko zemljište donosi odluka po članu 8a Zakona o privatizaciji, jer se radi o zemljištu na kojem su izgrađeni objekti koji su privatizovani i koje služi za redovnu upotrebu tih objekata.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant je istakao da u Programu privatizacije pravnog prednika podnosioca zahtjeva među evidentiranim zemljišnim parcelama, koje su bile predmet privatizacije, nema dvije sporne parcele. Apelant je dalje istakao da treća sporna parcela nije u blizini poslovnog kruga privatizovanih privremenih objekata, da se na njoj nije ni moglo utvrditi pravo svojine, s obzirom na to da se radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, tj. koje nije privedeno namjeni. S obzirom na navedeno, apelant je istakao i da se treća sporna parcela nije mogla naći u okviru zatvorene tehničko-tehnološke cjeline, kako to tvrdi vještak građevinske struke. Apelant je dalje naveo svoju ocjenu provedenih dokaza, odnosno šta iz njih proizlazi, te je istakao da podnosilac zahtjeva, kao ni njegov pravni prednik, nikada nisu bili upisani kao nosioci bilo kakvog stvarnog prava na spornim parcelama, nego su ih koristili po osnovu zakupa. Stoga, apelant smatra da je sporni zahtjev, u skladu s odredbom člana 8a Zakona o privatizaciji, morao biti odbijen. Apelant je dalje ukazao da Uvjerenje IRBRS čiji sastavni dio čini i kopija Programa privatizacije, u smislu odredbe člana 160 ZOUP, nema značaj javne isprave i ne obavezuje organ kojem se podnosi kao dokaz. Nadalje, apelant je istakao da je odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju jasno navedeno da se za objekte privremenog karaktera, o čemu je u konkretnom slučaju i riječ, ne može odrediti zemljište za redovnu upotrebu tih objekata.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri činjenicama i pravnim zaključcima u svojoj odluci, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

16. Drugostepeni organ je istakao kako je apelacija neosnovana, te da su osporena rješenja prvostepenog i drugostepenog organa donesena u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.

17. Podnosilac zahtjeva je istakao, u suštini, da je konkretna apelacija neosnovana, te je predložio da se odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 8a. st. 1.

[…] (3) Stranke u ovom postupku su preduzeće iz stava 1. ovog člana i Pravobranilaštvo Republike Srpske.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 004663 18 Uvp od 12. novembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu da je navedena odluka donesena 12. novembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 8. januara 2021. godine, Ustavni sud konstatuje da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je prema članu 8a stav 3 Zakona o privatizaciji apelant stranka u postupku koji se osporava apelacijom. Takođe, s obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao, u pravilu, u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28). Stoga će u datim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom postupku odlučivano o zahtjevu za utvrđivanje prava svojine na spornim parcelama, u skladu s odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji. Dakle, Ustavni sud smatra da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa da apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 7316/18 od 9. septembra 2020. godine, tačka 36).

27. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

28. U vezi s problematizovanjem primjene člana 8a Zakona o privatizaciji, te s tim u vezi utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su u postupku pred prvostepenim organom provedeni svi relevantni dokazi u skladu s odredbom člana 8a stav 2 Zakona o privatizaciji. Izvršen je uviđaj na licu mjesta, geometar je na licu mjesta izvršio identifikaciju spornih parcela, te je vještak građevinske struke izvršio i dodatno vještačenje. Na osnovu tako izvedenih dokaza i njihove ocjene, prvostepeni organ je zaključio da su sporne parcele unesene u Program privatizacije, te da služe kao zemljište za redovnu upotrebu privatizovanih objekata i čine jednu tehnološku cjelinu podnosioca zahtjeva. Ovakav zaključak su kao pravilan prihvatili i drugostepeni organ i Vrhovni sud. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Vrhovni sud dali dovoljna, jasna i uvjerljiva obrazloženja. Činjenica da je apelant nezadovoljan načinom na koji su cijenjeni dokazi u konkretnom slučaju ne pokreće pitanje standarda prava na obrazloženu odluku kao segmenta prava na pravično suđenje, niti ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.

29. U vezi s apelantovim navodima da uvjerenje IRBRS, u smislu člana 160 ZOUP, ne obavezuje organ kojem se podnosi kao dokaz, Ustavni sud ukazuje da se, shodno odredbi člana 8a stav 2 Zakona o privatizaciji, sporno rješenje donosi, između ostalog, i na osnovu uvjerenja IRBRS, koje se izdaje u skladu s odredbom člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji. Dakle, to je samo jedan od izvedenih dokaza, ali ne i jedini dokaz na osnovu kojeg se donosi odluka. Apelant, međutim, ne problematizuje ispravnost onoga što je navedeno u rješenju IRBRS, već samo formu – da se radi o kopiji rješenja. Stoga, isključivo činjenica da je, eventualno, kao dokaz korišćena kopija navedenog rješenja ne može pokrenuti pitanje poštovanja standarda prava na pravično suđenje u dijelu obrazložene odluke.

30. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravih propisa, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja organa uprave i Vrhovnog suda slijedi da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi iz člana 8a Zakona o privatizaciji da se udovolji zahtjevu podnosioca zahtjeva. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi kojim se problematizuje pitanje svojine podnosioca zahtjeva na spornim parcelama ili o kakvoj vrsti objekata se radi (privremenog karaktera). Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka razmotrena sva pitanja bitna za donošenje odluke i da su o tome data uvjerljiva i jasna obrazloženja.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je u osporenom postupku prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da su upravni organi i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasne, precizne i detaljne razloge zašto su u konkretnom slučaju usvojili zahtjev podnosioca zahtjeva u skladu s relevantnim odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji.

34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-98/21 (Pravobranilaštvo Republike Srpske… | Sudska praksa | Aktio