Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1874/22 (M. R. i G. R.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Mjere zabrane
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1874/22

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1874/22, rješavajući apelaciju Martine Roso i Gorana Rosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Martine Roso podnesena protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kž 4 od 11.

aprila 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kv 6 od 1. aprila 2022. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Rosa podnesena protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kž 4 od 11.

aprila 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kv 6 od 1. aprila 2022. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Martina Roso i Goran Roso (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant, zajedno: apelanti), koje zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 26. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 328953 22 Kž 4 od 11. aprila 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 328953 22 Kv 6 od 1. aprila 2022. godine. Apelanti su zatražili i donošenje privremene mjere kojom se „ukida pritvor određen osporenim rješenjem i apelantica pušta na slobodu.“

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 16. juna 2022. godine, koji su 20. juna 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanata na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je dostavljeno 25. juna 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Zbog nepoštovanja mjera zabrane koje su bile izrečene ranije u postupku, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 K 328953 22 Kv 6 od 1. aprila 2022. godine apelantima odredio pritvor. Određeno je da pritvor po tom rješenju „može trajati do okončanja glavnog pretresa i objavljivanja presude […], a najduže godinu dana i šest mjeseci, počev od lišenja slobode.“ Zatim je navedeno da će se, ako za vrijeme za koje je određen pritvor ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor ukinuti i apelanti pustiti na slobodu. Općinski sud je izdao naredbu da PU Banjaluka izda potjernicu za apelantima, a nakon što budu lišeni slobode da budu sprovedeni u Kazneno-popravni zavod Banjaluka.

6. Osnovni sud je naveo da je, u skladu sa članom 190. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), 22. septembra 2021. godine izdao naredbu kojom je naložio PU Banjaluka, Graničnoj policiji i CIPS-u da provjere poštovanje mjera zabrane određenih apelantima. Nakon provjere, nadležni organi su dostavili Općinskom sudu izvještaje iz kojih proizlazi da je apelant samo faktički prijavljen na adresi na kojoj se vodi, ali da tu nikada nije stanovao, kao i da nije pronađen ni na adresi gdje je kao podstanar stanovao sa suprugom – apelanticom. Za apelanticu je navedeno da je, suprotno mjerama zabrane, promijenila prebivalište na drugu adresu u Čapljini, te da je pokušala preći državnu granicu sa Republikom Hrvatskom, ali je vraćena. Osnovni sud je utvrdio da apelanti više ne borave na adresama iz rješenja kojima su im određene mjere zabrane, niti borave na bilo kojoj od raspoloživih adresa u sudskom spisu. Nakon što je utvrdio da su apelanti prekršili mjere zabrane koje su im određene, Osnovni sud je zaključio da postoje razlozi za određivanje pritvora, u skladu s odredbama člana 190. stav 2. ZKPRS.

7. Odlučujući o žalbama branilaca apelanata, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 K 328953 22 Kž 4 od 11. aprila 2022. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju Okružni sud je u cijelosti podržao razloge iz prvostepenog rješenja.

8. Apelantica je 28. aprila 2022. godine lišena slobode.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukazuju da su osporena rješenja nezakonita jer je prilikom određivanja pritvora sud vezan odredbama koje regulišu uslove, dužinu i način izricanja mjere pritvora. Apelanti navode da su se zbog teške materijalne situacije, kako bi mogli prehraniti sebe i dvoje djece, sredinom 2021. godine preselili na poljoprivredno imanje kod Čapljine, gdje i sada žive. Apelanti navode da ni oni a ni njihovi branioci nisu bili obaviješteni o provjeri poštovanja mjera, ni o eventualnom prijedlogu za određivanje pritvora. Međutim, oboje su 4. aprila 2022. dobili rješenje da im se određuje pritvor iz razloga propisanih članom 190. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPRS. Apelanti ističu da je takvim postupanjem sud proveo postupak suprotno odredbama čl. 196. i 197. ZKP-a. Apelanti posebno ističu da se u odnosu na apelanticu ne može zaključiti da je ispunjen bilo koji razlog za određivanje pritvora. Apelanti su zatražili da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da im na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja garantovanih prava isplati jednokratan iznos od po 2.000,00 KM. Apelanti su također predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se ukinuti pritvor određen osporenim rješenjem i da se „apelantica odmah pusti na slobodu do nove odluke o mjerama zabrane.“ II.Odgovor na apelaciju

10. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je apelantica po izdatoj potjernici lišena slobode, dok apelant još nije pronađen. Osnovni sud je krivični postupak protiv apelanata razdvojio, pa je u odnosu na apelanticu započeo glavni pretres, dok će u odnosu na apelanta postupak voditi pod novim brojem predmeta.

11. Okružni sud je odgovorio da su u ovom krivičnom postupku u svemu poštovana prava apelanata koja im garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.

12. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela povodom kojih se vodi ovaj krivični postupak proizlazi iz Optužnice broj T13 0 KTPO 0053166 20. U odnosu na apelanta, zakonski osnov za određivanje i izricanje mjera zabrane se odnosio na zakonski osnov za pritvor, koji je propisan članom 197. stav 1. tačke a) i v) ZKPRS. Apelanti su, prema podacima iz sudskog spisa koji su bili osnov za donošenje osporenih rješenja, nesporno prekršili prethodno određene mjere zabrane, što je bio osnov za određivanje pritvora.

13. Punomoćnik apelanata je u izjašnjenju na odgovore istakao da su navodi iz odgovora neosnovani.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjere zabrane Član 186. stav (3) (3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja Član 190.

(1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odgađanja dostavi sudu.

(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.

Opšte odredbe Član 196. st. (1) i (2) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) i stav (2) tačka b) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina, VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost

17. U vezi s navodima o kršenju apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se pod „lišenjem slobode“ podrazumijeva „zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme“, bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici. Dakle, ono što ukazuje da je došlo do „lišenja slobode“ jeste postojanje „prinude“ – zadržavanje osobe na određenom mjestu, tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92) . U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije „pod prinudom zadržan na određenom mjestu“, već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji – kada se apelant još nalazi na slobodi zato što se ne zna njegovo boravište, ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija koju je apelant podnio u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3684/14 od 21. oktobra 2014. godine i AP 4730/15 od 12. januara 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ) .

18. Ustavni sud ukazuje da, ako bude lišen slobode, apelant će imati mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (apelant će biti dužan, na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8. ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda). Dopustivost u odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 K 328953 22 Kž 4 od 11. aprila 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin branilac je primio 14. aprila 2022. godine, apelantica je lišena slobode 28. aprila 2022. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

22. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].

23. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosilaca zahtjeva na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije (vidi Evropski sud, Mooren protiv Njemačke [GC], predstavka br. 11364/03, ECHR 2009, Hađi protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, predstavka br. 42998/08, stav 24). U vezi s načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, Evropski sud je istakao da, iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5. stav 1, povredu Evropske konvencije i sud, stoga, može i treba preispitati da li je bilo poštovano to pravo (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 41). Za ocjenu poštovanja člana 5. stav 1. Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – ako nedostatak u rješenju predstavlja veliku i očitu nepravilnost u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (vidi Evropski sud, Marturana protiv Italije, broj 63154/00, 4. mart 2008. godine, stav 78) i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud. Dakle, nedostatke u rješenjima kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka, osim ako ti nedostaci predstavljaju veliku i očitu nepravilnost.

24. Suština apelacionih navoda je da pritvor nije određen u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud odredio pritvor apelantici jer je utvrdio da apelantica ne poštuje izrečene mjere zabrane. Sud je ispitao apelanticinu situaciju i zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje pritvora, a takav zaključak Ustavni sud ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 202. ZKPRS propisana mogućnost određivanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice i dužina trajanja tog pritvora. U vrijeme donošenja osporenog rješenja, optužnica protiv apelantice je bila potvrđena. Apelantica je bila upozorena o posljedicama nepoštovanja mjera zabrane, ali je utvrđeno da ona ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom zabrane, između ostalog, da ne boravi na adresi koja je navedena u rješenju kojim su te mjere bile određene, kao i da je pokušala napustiti zemlju. Stoga, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud apelantici odredio pritvor u skladu sa odredbama domaćeg prava, što je u skladu sa standardima člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud smatra da okolnost da Osnovni sud u osporenom rješenju nije eksplicitno naveo razloge za pritvor, koji su propisani odredbama čl. 196. i 197. ZKPRS, ne predstavlja veliku i očitu nepravilnost u donošenju odluke. Kao što je rečeno, Osnovni sud je odredio pritvor nakon što je utvrđeno da je apelantica prekršila izrečene mjere zabrane, usprkos upozorenju u rješenju o izricanju mjera zabrane o mogućnosti određivanja pritvora ako se prekrši obaveza iz izrečene mjere. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je pritvor određen zakonito s obzirom na to da nepoštovanje mjere zabrane predstavlja jedan od razloga za određivanje pritvora.

26. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelantici odredili pritvor nakon što je utvrđeno da je apelantica prekršila izrečene mjere zabrane.

28. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1874/22 (M. R. i G. R.) | Sudska praksa | Aktio