Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-192/21 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Kamata
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-192/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-192/21, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028287 20 Rev od 1. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 19. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028287 20 Rev od 1. septembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i od tužene „Bobar banka“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 31. augusta 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 028287 15 Ps od 17. oktobra 2016. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženoj po Ugovoru o oročavanju sredstava od 4. oktobra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) na ime ugovorene kamate u određenom novčanom iznosu. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano potraživanje zakonskih zateznih kamata u određenom novčanom iznosu počev od dana presuđenja do isplate (u daljnjem tekstu: zatezne kamate) i u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je osnovan njegov izlučni zahtjev. Apelacijom se osporava dio koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za izlučenje i zatezne kamate.

6. U vezi sa odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu zatezne kamate, Okružni privredni sud je imao u vidu odredbu člana 88. stav 1. tačka 1. Zakona o stečaju, koja je posebnog karaktera i vrijedi isključivo za stečajna potraživanja kamata. Ovo znači da se u stečaju kamate na potraživanja stečajnih povjerilaca, koje teku od otvaranja stečajnog postupka, namiruju nakon ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nema pravni interes da traži da se presudom utvrdi osnovanim i potraživanje zatezne kamate, jer će se apelant po pitanju zatezne kamate kao sporednog potraživanja, namiriti kao povjerilac najnižeg isplatnog reda ukoliko za to preostane sredstava. U vezi sa sa odbijanjem apelantovog zahtjeva da se utvrdi da je osnovan njegov izlučni zahtjev, Okružni privredni sud je cijenio odredbu člana 92. stav 1. tačka 1. Zakona o bankama, naglasivši da u konkretnom slučaju tužena nije imala položaj depozitne banke za uplatu sredstava javnih prihoda, već je imala položaj depozitne banke za oročavanje apelantovih novčanih sredstava na osnovu zaključenog Ugovora. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan da u odnosu na tuženu ostvaruje pravo na izlučenje 50% iznosa deponovanih sredstava po Ugovoru, jer se radi o određenom ograničenju u radu banke i posebnom odnosu banke i Glavne banke Republike Srpske. Okružni privredni sud je pojasnio da je izlučni povjerilac može, na osnovu svog stvarnog ili obveznog prava, tražiti da se neki predmet (stvar ili pravo) izdvoji iz stečajne odnosno likvidacione mase, dok u konkretnom slučaju apelant, po pitanju 50% dnevnog stanja uplaćenih sredstava javnih prihoda, nema izlučno pravo.

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 028287 19 Pž 3 od 13. marta 2020. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva (isplate zatezne kamate i izlučnog zahtjeva). Pri tome, Viši privredni sud nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 028287 20 Rev od 1. septembra 2020. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je podržao obrazloženje Okružnog i Višeg privrednog suda u odnosu na odbijanje navedenih dijelova tužbenog zahtjeva. U vezi zateznih kamata, Vrhovni sud je naglasio da je u vezi sa pravom na naplatu zatezne kamate, nakon otvaranja likvidacionog postupka, mjerodavno materijalno pravo iz Zakona o stečajnom postupku u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku. Stoga je zaključio da se apelant neosnovano u reviziji pozvao na odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da sporno potraživanje nije bilo ni dospjelo u vrijeme donošenja prvostepene presude, kao ni u vrijeme otvaranja postupka likvidacije, pa se nije moglo ni prijaviti u tom postupku. Slijedom toga, to se potraživanje nije moglo ni osporiti, što je uslov za podnošenje tužbe za utvrđenje osnovanosti osporenog potraživanja iz člana 120. Zakona o stečajnom postupku. U prilog zaključku da je pravilno odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje osnovanosti potraživanja zatezne kamate, Vrhovni sud je ukazao i na sadržaj odredbe člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku. Prema navedenoj odredbi, stečajni povjerilac koji potražuje kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka je stečajni povjerilac nižeg isplatnog reda. Također, u prilog navedenoj tvrdnji idu i odredbe člana 115. stav 7. Zakona o stečajnom postupku, koje propisuju da se potraživanja nižerangiranih povjerilaca prijavljuju samo ukoliko stečajni sudija posebno pozove na prijavljivanje tih potraživanja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, donio odluku, pogrešno primjenjujući materijalno pravo, prije svega odredbe ZOO-a i Zakona o bankama. Apelant navodi da osnov za zateznu kamatu zasniva na odredbi člana 277. ZOO-a, kojom je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Apelant dalje navodi da Vrhovni sud nije cijenio revizijske navode, niti se u svom obrazloženju osvrnuo na navode iz revizije, nego je samo „tipskim ponavljanjem“ konstatovao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je Vrhovni sud trebao i morao da se upusti u analizu revizijskih razloga i da ih u svojoj presudi obrazloži. Apelant navodi da tužena nije postupila po odredbi člana 92. stav 1. tačka a) Zakona o bankama, kojom je propisana obaveza banaka da novčana sredstava koja su po prirodi „javna sredstva“ (javni prihod) osiguravaju kod glavne banke RS-a.

II.Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju pobijane presude, u kojem su sadržani i odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija. Vrhovni sud je naglasio da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom.

12. Viši privredni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje, te se pravilno pozvao na odredbe materijalnog prava. Smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je presudom tog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

13. Okružni privredni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

14. Tužena je navela da na novcu, kao generičkim stvarima, nema izlučenja, te da je potraživanje zakonskih zateznih kamata u stečaju, na način kako je to tražio apelant, nedopušteno. V.Relevantni propisi

15. Zakon o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 74/02, 24/03, 44/03, 74/04, 116/11, 5/12 - ispravka i 59/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 92. stav (1) tačka a) Ako je banka depozitna banka za uplatu sredstava javnih prihoda, dužna je da:

po završetku svakog radnog dana 50% dnevnog stanja tih sredstava drži u novčanom obliku kao posebnu rezervu na računu obaveznih rezervi kojeg depozitna banka otvara u Glavnoj banci Republike Srpske u skladu sa Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine i propisima koji se na osnovu njega donose ili […]

16. Zakon o likvidacionom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi:

Primjena propisa o stečaju Član 16.

Odredbe zakona o stečajnom postupku shodno se primjenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

17. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 16/16) u relevantnom dijelu glasi:

Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova Član 88. stav (1) tačka 1) (1) U rangu poslije ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju se sljedećim redoslijedom, a pri istom rangu srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa:

1) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca, VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028287 20 Rev od 1. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 20. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Budući da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u parničnom postupku, okončanom osporenom odlukom, odlučivalo o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate i o izlučnom zahtjevu. Dakle, postupak se ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenljiv.

26. U odnosu na apelacione prigovore da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna i da taj sud nije obrazložio svoju odluku u pogledu izlučnog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23). Također, Ustavni sud podsjeća i da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, predstavka broj 16034/90, tačka 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju uvijek imati iscrpna obrazloženja. Prema praksi Evropskog suda, pri odbijanju žalbe, žalbeni sud može, u principu, jednostavno podržati obrazloženje nižeg suda ako smatra da je to obrazloženje obuhvatilo sva ključna pitanja (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, predstavka broj 30544/96, tačka 26).

27. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da tužena nije imala karakter depozitne banke za uplatu sredstava javnih prihoda, pa nije ni postojala obaveza da tužena drži posebnu rezervu na računu obaveznih rezervi. Apelant je zahtjev za izlučenje želio realizirati upravo iz obaveznih rezervi banke, koje tužena banka nije bila obavezna da drži prema odredbama člana 92. stav 1. tačka 1. Zakona o bankama. Osim toga, apelantov zahtjev za naknadu kamate odbijen je na temelju odredbe člana 88. stav (1) tačka 1) Zakona o stečaju. Navedena odredba propisuje izuzetak, kada je u pitanju stečajni ili likvidacioni postupak, u odnosu na naplatu kamata prema opštoj odredbi člana 277 ZOO. Obzirom da je nesporno da je nad tuženom bankom otvoren likvidacioni postupak, neupitna je primjena navedenih odredaba Zakona o stečaju umjesto odredaba člana 277 ZOO, kako je to obrazložio Vrhovni sud. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda proizvoljni ili „očigledno nerazumni“. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud te svoje zaključke obrazložio na način koji ne dovodi u pitanje pravo na obrazloženu odluku, pa time ni pravičnost postupka, budući da je Vrhovni sud ne samo podržao obrazloženja niestepenih sudova.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao zadovoljavajuće i jasne razloge za svoj zaključak da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se presudom utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje zakonske zatezne kamate, kao i da se utvrdi da je osnovan njegov izlučni zahtjev.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-192/21 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio