Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/22 (K. N.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Izdržavanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2403/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2403/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Kristina Neuman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kristina Neuman protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 323695 21 Gž od 26. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristina Neuman (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijela je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 323695 21 Gž od 26. maja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezana je apelantkinja da, na ime doprinosa u izdržavanju svog sina, maloljetnog tužioca (u daljnjem tekstu: J. N.), kojeg zastupa otac kao zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: O.B.), plaća iznos od 25% od plate (kako je to detaljno navedeno u izreci prvostepene presude).

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da J. N., koji ima tri godine, pohađa vrtić, te da je cijena mjesečnog boravka u vrtiću 200,00 KM. Dalje je utvrđeno da je J. N. dodijeljen na zaštitu i vaspitanje O. B. kao ocu, da je O. B. zaposlen i da njegova mjesečna primanja iznose 728,16 KM, dok apelantkinjina mjesečna primanja iznose 520,00 KM. Također je utvrđeno da apelantkinja ima još jedno maloljetno dijete iz braka sa N. G. koje je apelantkinji povjereno na zaštitu i vaspitanju, te da je N. G. pravosnažnom sudskom presudom obavezan da apelantkinji mjesečno plaća iznos od 110,00 eura na ime doprinosa u izdržavanju tog djeteta. Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 259. do 260. Porodičnog zakona kojima je propisana obaveza plaćanja izdržavanja, način određivanja te obaveze i najmanji, odnosno najveći procenat koji se može odrediti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, dovodeći u vezu činjenice utvrđene u postupku pred tim sudom sa navedenim odredbama Porodičnog zakona, obavezao apelantkinju da za izdržavanje J. N. plaća 25% od plate koju ostvaruje kao ugostiteljski radnik. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu činjenicu da apelantkinja ima obavezu i prema drugom djetetu, ali i činjenicu da se o drugom djetetu brine i njegov otac kojem je također utvrđena obaveza na ime doprinosa u izdržavanju djeteta. Konačno, Okružni sud je istakao da je apelantkinja, kao majka, dužna da iskoristi sve svoje mogućnosti, pa čak i da obavlja dodatne poslove, kako bi izmirila obaveze po osnovu izdržavanja, odnosno kako bi zadovoljila i vlastite potrebe.

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da sudovi, prilikom utvrđivanja iznosa koji apelantkinja treba da plati na ime doprinosa u izdržavanju, nisu cijenili činjenicu da apelantkinja izdržava još jedno maloljetno dijete i da je iznos od 25% od njene plate prevelik teret za apelantkinju čija su primanja, u to vrijeme, iznosila 540,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasne razloge za zaključak da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelantkinju da za izdržavanje svog djeteta plaća 25% od plate, te da je u vezi s tim dovoljno obrazložio zaključak da su neosnovani apelantkinjini navodi, koje ona ponavlja u apelaciji, da je taj iznos previsok. Također, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na privatni i porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na privatni i porodični život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantkinjinim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinji navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/22 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio