Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-150/21 (S. M.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-150/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 150/21, rješavajući apelaciju Sakiba Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sakiba Mujagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 014733 18 Uvp od 3. decembra 2020.

godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Sakibu Mujagiću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Mujagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 014733 18 Uvp od 3. decembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sakib Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 014733 18 Uvp od 3. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014733 15 U od 2. marta 2018. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj FZ3/2/2-35-1-9555-5/15 od 26. novembra 2015. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 110-95930-13 od 17. marta 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, drugostepenog i prvostepenog organa zatraženo je 23. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore koji su 29. juna 2022. godine poslani apelantu na izjašnjenje. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 26. decembra 2013. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. Rješenjem prvostepenog organa broj 110-95930-13 od 17. marta 2015. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je utvrdio da je apelant ostvario ukupan staž osiguranja od 23 godine, dva mjeseca i 25 dana, u koji je priznat i poseban staž u dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u Oružanim snagama Republike BiH u ukupnom trajanju od četiri godine, sedam mjeseci i 12 dana. Prvostepeni organ je citirao odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzioniranju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom penzioniranju), te je zaključio da apelant nije bio pripadnik Oružanih snaga Republike BiH u efektivnom trajanju od tri godine.

6. Rješenjem drugostepenog organa broj FZ3/2/2-35-1-9555-5/15 od 26. novembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je podržao stav prvostepenog organa da apelantu nije priznato učešće u Oružanim snagama Republike BiH (u daljnjem tekstu: Oružane snage) u trajanju od najmanje tri godine efektivno. Stoga je zaključio da apelant ne ispunjava uvjete propisane odredbama člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom penzioniranju.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 014733 15 U od 2. marta 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li apelant ispunjava uvjet u pogledu dužine trajanja učešća u odbrani Bosne i Hercegovine od najmanje tri godine, koji je propisan odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom penzioniranju. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz uvjerenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata od 3. jula 2013. godine proizlazi da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga u periodu od 19. jula 1992. do 16. septembra 1994. godine i od 1. novembra 1995. do 10. aprila 1996. godine. Sud je također istakao da je apelant, prema uvjerenju od 29. januara 2018. godine, koje sud nije prihvatio kao novi dokaz, bio pripadnik Oružanih snaga u istom periodu, ali počevši od 9. aprila 1992. godine (a ne 19. jula 1992. godine). Sud je ukazao da se period nakon 23. decembra 1995. godine, shodno odredbama člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 2. Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani BiH, u penzijski staž kao poseban staž ne može računati kao vrijeme provedeno u odbrani Bosne i Hercegovine. Ukazao je da bi prema uvjerenju iz 2013. godine, koje je provedeno kao dokaz pred prvostepenim organom, apelant „imao navršenih dvije godine i sedam mjeseci“. Pri tome je sud istakao da i kada bi se taj period mogao uračunati i kada bi se prihvatili podaci iz uvjerenja od 29. januara 2018. godine, koje je apelant predočio sudu na javnoj raspravi, apelant bi imao dvije godine i deset mjeseci, što je u oba slučaja „manje od minimalnih tri godine“.

8. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 014733 18 Uvp od 3. decembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je podržao zaključke organa uprave i prvostepenog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je osporeni postupak trajao ukupno sedam godina, iako se radi o jednostavnom postupku u kojem se primjenjuju dva propisa i nije potrebno provoditi posebne dokaze. Apelant nadalje navodi da ispunjava uvjete iz člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom penzioniranju. Ističe da se, shodno odredbi člana 36. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao poseban staž u dvostrukom trajanju računa period u kojem je učestvovao u pripremama za odbranu i odbrani Bosne i Hercegovine, koji staž mu je priznat u trajanju od preko četiri godine. Apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je osporenim odlukama „ostao bez penzije“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i da mu dosudi troškove i naknadu nematerijalne štete u iznosima od po 2.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, o čemu je taj sud dao razloge u obrazloženju osporene odluke. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

11. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu ili odbije kao neosnovanu jer apelacioni navodi nemaju uporište u odredbama Zakona o prijevremenom penzioniranju.

12. Drugostepeni organ je naveo da je postupao u razumnom roku, te da apelantu nije priznato učešće u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine, u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom penzioniranju. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

13. Prvostepeni organ je naveo da su drugostepeni organ, Kantonalni i Vrhovni sud potvrdili da apelant ne ispunjava uvjete za penziju.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13, 90/17 i 29/22).

15. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13 i 90/17) koji u relevantnom dijelu glasi:

III. UVJETI ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA POVOLJNIJE PENZIONISANJE

Član 4.

Izuzetno, pravo na povoljnije penzionisanje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu ostvariti:

[…] 3. pripadnici Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, MUP-a RBiH i HZHB) (u daljnjem tekstu: OSRBiH) kojima je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine i koji nisu dezertirali iz OSRBiH, izuzetno stiču pravo na starosnu penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranjui prije navršenih 65 godina života, pod uvjetom da imaju najmanje 20 godina penzijskog staža i da su najmanje 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva za penzionisanje, prema ovom zakonu, bili na evidenciji Službe za zapošljavanje. Starosna penzija iz ove tačke ostvaruje se tako da se od 65 godina života oduzima period koji je licu priznat u učestvovanju u odbrani Bosne i Hercegovine u jednostrukom trajanju. Ukoliko korisnik iz ove tačke ima 20 godina penzijskog staža bez posebnog ratnog staža u dvostrukom trajanju, starosna penzija ostvaruje se tako da se od 65 godina života oduzima period koji je licu priznat u učestvovanju u odbrani Bosne i Hercegovine u dvostrukom trajanju pri čemu se poseban ratni staž priznaje u jednostrukom trajanju;

[…]

16. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22):

POGLAVLJE II. POSEBAN STAŽ

Član 36.

(Poseban staž) (1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije Republike BiH, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu sa propisima o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se ovo vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž.

(2) U budžetu Federacije osiguravaju se sredstva za pokriće dijela visine penzije po osnovu priznatog staža iz stava (1) ovog člana i to za penzije ostvarene po zakonu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 014733 18 Uvp od 3. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 3. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ostvarivanje prava na prijevremenu penziju, dakle da se radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

24. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su organi uprave i sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

25. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr., Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporenih odluka dati jasni razlozi za zaključak da apelant ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzioniranju jer mu nije priznato učešće u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine efektivno, u kojima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da ispunjava navedeni uvjet jer mu je za period učešća u odbrani Bosne i Hercegovine priznat poseban penzijski staž u dvostrukom trajanju od preko četiri godine, Ustavni sud ukazuje da se sporni uvjet tiče priznatog vremenskog trajanja učestvovanja u odbrani, a ne penzijskog staža koji je apelantu po tom osnovu priznat. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenom postupku razmotrena sva ključna pitanja i da su organi uprave i redovni sudovi o njima dali odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da, u dijelu koji se odnosi na osporene odluke, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

28. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja zahtjeva 26. decembra 2013. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 2. decembra 2020. godine, dakle ukupan period od skoro sedam godina. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, te da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka koji je za njega bio značajan (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 666/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 3 4, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Što se tiče postupanje organa uprave i sudova, Ustavni sud primjećuje da su organi upravo relativno brzo donijeli odluke. Međutim, Kantonalnom sudu je trebalo dvije godine i tri mjeseca da donese presudu, a Vrhovnom sudu dvije godine i devet mjeseci da odluči o zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, za razliku od postupka pred organima uprave, u kojem se izvode dokazi i utvrđuje činjenični supstrat koji predstavlja osnov za donošenje odluke o meritumu, postupak u upravnom sporu bi trebao trajati kraće jer se u njemu preispituje samo zakonitost prvostepene presude i eventualna povreda propisa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu osporenog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Vrhovnog suda, pred kojim je postupak najduže trajao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije dao razloge koji bi eventualno opravdali dužinu trajanja postupka, niti se u odgovoru na apelaciju uopće osvrnuo na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, npr., Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, predstavka broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, predstavka broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, predstavka broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine i dr.), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

34. Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer mu nije priznato pravo na penziju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da ako lice „ne ispunjava ili prestane ispunjavati zakonske uvjete propisane domaćim pravom za priznavanje bilo kojeg posebnog oblika novčane naknade ili penzije, tada se ne radi o miješanju u prava iz člana 1. Protokola br. 1“ (vidi Evropski sud, Rasmussen protiv Poljske, predstavka br. 38886/05, stav 76, presuda od 28. aprila 2009. godine, Richardson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), predstavka br. 26252/08, st. 17–18, presuda od 10. aprila 2012. godine i Damjanac protiv Hrvatske, predstavka broj 52943/10, presuda od 24. oktobra 2013. godine, stav 86). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je osporeni postupak trajao ukupno preko sedam godina, iako se radi o postupku koji je od posebnog značaja za apelanta i u kojem se nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, pri čemu je najduže trajao pred Vrhovnim sudom koji za to nije ponudio opravdanje.

36. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, pri čemu u osporenom postupku nisu dovedene u pitanje procesne garancije prava na pravično suđenje.

37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelant nije pružio bilo kakve dokaze o navodnom kršenju ovog prava koji bi vodili zaključku da je te navode potrebno detaljnije ispitati.

38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić