Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/22 (N. M.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Porez
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2412/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2412/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedeljko Mikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Mikić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024447 21 Uvp od 13. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zorica Mikić Ćosić advokat iz Banjaluke, podnio je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024447 21 Uvp od 13. aprila 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024447 19 U od 15. marta 2021. godine.
2. Poreskim računom Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PU), Područna jedinica Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: PJ Kotor Varoš) od 12. jula 2016. godine apelantu je utvrđen porez na nepokretnosti precizirane tim računom za 2016. godinu u određenom novčanom iznosu. Rješenjem PU od 13. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor protiv prvostepenog rješenja. Rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 25. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja PU.
3. Presudom Okružnog suda od 15. marta 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva, a presudom Vrhovnog suda od 13. aprila 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 4. Zakona o porezu na nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN), kao opšti rok za dostavljanje odluke o visini vrijednosti nepokretnosti, propisan „31. januar tekuće godine“, te da je navedeni zakon stupio na snagu 1. januara 2016. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 26. ZPN propisano da, ukoliko opštine i gradovi do 31. marta 2016. godine ne dostave odluke o visini vrijednosti nepokretnosti po zonama na svojoj teritoriji, PU neće izdati račun za porez na nepokretnosti za 2016. godinu. Stoga je u konkretnom slučaju od odlučujućeg značaja činjenica da je Opština Kotor Varoš navedenu odluku, koju je donijela u februaru 2016. godine, dostavila PU do 31. marta 2016. godine.
4. Vrhovni sud je također ukazao da je odredbama člana 14. ZPN propisano da je PU dužna izdati račune za porez na nepokretnosti do 31. marta tekuće godine, ali da nije propisano da ih nema pravo izdati poslije navedenog roka, kako to pogrešno apelant smatra, s obzirom da se član 14. ZPN odnosi na godine nakon godine u kojoj je taj zakon stupio na snagu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu zakonski rok koji je propisan za dostavljanje odluke o visini vrijednosti nepokretnosti za 2016. godinu – 31. mart 2016. godine, PU nije mogla do tog roka izdati poreske račune za tu godinu. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da naknadno donesena Odluka Opštine Kotor Varoš od 18. avgusta 2016. godine, kojom je smanjena poreska stopa za oporezivanje nepokretnosti na području te opštine koja je utvrđena ranijom odlukom, obavezuje prvostepeni organ da poništi već izdate poreske račune: Također, sud je naveo da nije propisana obaveza da se ponovo izdaju novi računi, pa da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu.
5. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da Opština Kotor Varoš nije donijela odluku o visini vrijednosti nepokretnosti po zonama na svojoj teritoriji u zakonom propisanom roku, do 31. januara „tekuće godine“, da mu ni poreski račun za 2016. godinu nije izdat do 31. marta kako je to propisano odredbama člana 14. ZPN, te da je apelantova porezna obaveza trebala biti utvrđena shodno Odluci Opštine Kotor Varoš od 18. avgusta 2016. godine kojom je smanjena poreska stopa za oporezivanje nepokretnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud najprije ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog utvrđivanja poreza na nepokretnosti kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPN, jasno ukazao da se rok iz člana 14. navedenog zakona nije mogao primijeniti za utvrđivanje poreske obaveze za 2016. godinu. Naime, kako je obrazloženo, odredbama člana 26. ZPN, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, upravo za tu godinu je propisan izuzetak, kako za donošenje odluke o visini vrijednosti nepokretnosti po zonama, tako i za izdavanje poreskog računa za 2016. godinu. Također, Vrhovni sud je jasno obrazložio da je neosnovan apelantov prigovor da naknadno donesena Odluka Opštine Kotor Varoš od 18. avgusta 2016. godine, kojom je smanjena poreska osnovica, obavezuje prvostepeni organ da poništi već izdati poreski račun, te da nije propisana obaveza da se ponovo izdaju novi računi. Imajući u vidu detaljno obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu.
9. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić