Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2427/22 (B.V. i drugi)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2427/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2427/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele B. V. i druge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele B. V., B. V., B. V. i B. V. protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 007129 22 Gž 4 od 5. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. V., B. V., B. V. i B. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović advokat iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnijele su 25. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 007129 22 Gž 4 od 5. maja 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, odjeljenje Nevesinje broj 95 1 P 007129 21 P 4 od 25. oktobra 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužilac (R. K.) vlasnik u dijelu 1/1 nekretnina, pobliže označenih prvostepenom presudom (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa su obavezane apelantkinje da dozvole tužiocu da se u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao vlasnik sporih nekretnina.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužiočev prednik (S. K.), na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji, kupio spornu nekretninu od prednika apelantkinja, te da je bio u nesmetanom posjedu te nekretnine od 1963. godine do smrti 2013. godine. Pri tome, utvrđeno je da je navedena nekretnina 1963. godine u katastarskim evidencijama upisana kao posjed tužiočevog prednika u dijelu 1/1, dok je upisana kao suvlasništvo apelantkinja sa ¼ dijela nakon ostavinskog postupka provedenog nakon smrti prednika apelantkinja. Nadalje je utvrđeno da se tužilac, 2013. godine, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim prednikom 2011. godine, upisao u katastarskim evidencijama sa dijelom 1/1 na spornoj nekretnini. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, imajući u vidu navedeno, zaključio da je tužilac bio savjestan držalac, te da je održajem stekao pravo svojine na spornoj nekretnini, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima.
4. Okružni sud je dalje ukazao da je navedenim odredbama propisano da se pravo svojine održajem stiče savjesnom državinom i protekom vremena od 20 godina, te da je savjestan držalac onaj koji nekretninu drži u uvjerenju da je on vlasnik te nekretnine, bez obzira što je ona u zemljišnim knjigama upisana na drugo lice. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 312. stav (5) Zakona o stvarnim pravima propisano da se savjesnost državine pretpostavlja, pa da onaj ko tvrdi suprotno to treba dokazati. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, ako je lice koje drži određenu nepokretnost bilo u uvjerenju da je ta imovina njegova svojina, onda je za pitanje njegove savjesnost od uticaja činjenica da li je tužiočev ili apelantkinjin prednik koristio konkretnu nepokretnost. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantkinje, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazale da je njihov prednik, ili one nakon njegove smrti, bili u posjedu sporne nekretnine. U pogledu navoda apelantkinja da je upis tužiočevog prednika u katastarske evidencije „falsifikat i da je urađen bez ikakvog osnova“, Okružni sud je naveo da su te tvrdnje ostale nedokazane, te da ove tvrdnje apelantkinje nisu dokazivale ni u posebnom, krivičnom postupku. Osim toga, Okružni sud je ukazao da apelantkinje ne posjeduju dokaz da je njihov prednik plaćao porez na spornu nekretninu, nasuprot dokazima tužioca koji je tu činjenicu dokazao.
5. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, ponavljaju navode koje su isticale u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da „nema kupoprodajnog ugovora“, da je upis tužiočevog prednika u katastarske evidencije falsifikat, te da tužiočev prednik, imajući u vidu navedeno, nije bio savjestan držalac. Također, navode da su pokušale pribaviti pismene dokaze o tome ko je plaćao porez na spornu nepokretnost, ali da im „nadležne službe nisu htjele dati te podatke“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelantkinje pozvale odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dao dovoljno obrazloženje za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva održajem, te da je odgovorio na sve bitne navode koje apelantkinje ponavljaju u apelaciji. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Okružnog suda nije ni proizvoljno niti očigledno nerazumno. Također, apelantkinje ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantkinja na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinje su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić