Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1072/21 (M.B.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1072/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1072/21, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka
a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 047240 19 Rev od 18. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 30. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 047240 19 Rev od 18. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 047240 18 Gž od 3. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 047240 17 P od 28. maja 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 047240 17 P od 28. maja 2018. godine utvrđeno je da zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice M. R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i prvotuženog I. R. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) čini nekretnina preciznije opisana i označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te da je njihov udio na spornoj nekretnini po ½. Osim toga, utvrđeno je da su ništave odredbe člana I i II Darovnog ugovora od 7. decembra 1987. godine, koji su zaključili prvotuženi, kao poklonodavac i apelantica, kao poklonoprimac (u daljnjem tekstu: darovni ugovor) i to u dijelu od ½ u kojem je prvotuženi poklonio apelantici spornu nekretninu. Određeno je da je apelantica dužna trpjeti da se na osnovu ove presude u određenom katastarskom operatu izvrši odgovarajuća promjena upisa, na način bliže opisan u izreci presude.
3. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženi u braku od 10. novembra 1982. godine, te da su kupili nekretninu 2. novembra 1984. godine, ali da je u kupoprodajnom ugovoru kao kupac označen samo prvotuženi. Navedeno je da je kupljena nekretnina podijeljena na više parcela, odnosno, da je na osnovu te podjele formirana i sporna nekretnina. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je primjenom odredbi čl. 251 i 252. Porodičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) utvrdio da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog sa dijelovima od po ½. Nadalje, Općinski sud je ukazao da su apelantica i prvotuženi zaključili darovni ugovor, kojim je prvotuženi poklonio apelantici (svojoj sestri) spornu nekretninu. Navedeno je da nema dokaza da je tužiteljica učestvovala u raspolaganju spornom nekretninom prilikom zaključivanja darovnog ugovora. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je samostalnim i potpunim raspolaganjem spornom nekretninom prvotuženi prekoračio ovlaštenja koja mu pripadaju na imovini koja je u suvlasništvu. Takođe, Općinski sud je naveo da je takvo raspolaganje u suprotnosti sa odredbom člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa odredbom članom 253. Porodičnog zakona i odredbama čl. 15 i
16. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je istakao da parnične stranke nisu predočile dokaze da je apelantica dalje raspolagala spornom nekretninom, te da sud nije dužan po službenoj dužnosti da istražuje zemljišnoknjižno stanje.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 047240 18 Gž od 3. decembra 2018. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da se apelantica ne može sa uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige i primjenu stava Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-666/14 od 15. februara 2017. godine, kada je znala i morala znati da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog, te da ta nekretnina nije mogla biti predmet diobe „očevine“. Nadalje, je istaknuto da je apelantica istakla prigovor da je spornu nekretninu stekla i održajem. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da tužiteljičin tužbeni zahtjev nije usmjeren na predaju u posjed dijela sporne nekretnine, u kom slučaju bi sud mogao cijeniti prigovor održaja, odnosno, da apelantica nije postavila protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva putem održaja.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 P 047240 19 Rev od 18. novembra 2020. godine odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je apelantica revizijom osnovano ukazivala da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili pogrešan Porodični zakon, jer je raspolaganje spornom nekretninom izvršeno za vrijeme važenja Porodičnog zakona iz 1979. godine (u daljnjem tekstu: raniji Porodični zakon). Međutim, Vrhovni sud je ukazao da ova okolnost nije bila od uticaja na zakonitost nižestepenih presuda jer je tužiteljičin tužbeni zahtjev trebalo usvojiti i primjenom odredaba ranijeg Porodičnog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se bračni drugovi, u smislu odredbe člana 264. stav (2) ranijeg Porodičnog zakona, kao titulari zajedničke imovine, prema trećim licima pojavljuju zajedno, kao cjelina. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 265. ranije važećeg Porodičnog zakona, te je u skladu sa tim ukazao da je neosnovan apelantičin prigovor da, za vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona, za raspolaganje bračnom tečevinom nije bila potrebna saglasnost bračnog supružnika. Takođe, Vrhovni sud je naveo da tužiteljica nije ovlastila prvotuženog da samostalno raspolaže njihovom zajedničkom imovinom, te da bi takvo ovlaštenje, u skladu sa odredbom člana 90. ZOO, moralo biti sačinjeno u istoj zakonom propisanoj formi kao i sam ugovor. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je prvotuženom, bez saglasnosti tužiteljice, bilo zabranjeno raspolaganje imovinom koja predstavlja bračnu tečevinu, te da ova okolnost darovni ugovor čini ništavim.
7. Vrhovni sud je ukazao da se apelantica u reviziji neosnovano poziva na stav Ustavnog suda u navedenoj odluci broj AP-666/14 od 15. februara 2017. godine, jer se taj predmet činjenično i pravno razlikuje od apelantičinog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica morala biti svjesna činjenice da su spornu nekretninu stekli tužiteljica i prvotuženi zajednički, tokom trajanja braka, i da ona predstavlja njihovu zajedničku imovinu Zbog toga se, kako je navedeno, apelantica ne može pozivati na svoje neznanje da je stvarno stanje bilo drugačije od onog koje je upisano u zemljišnoknjižnom, odnosno katarstarskom operatu.
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala i tokom parničnog postupka, a naročito da tužiteljica nije dokazala pravo svojine na spornoj nekretnini i da je znala da je prvotuženi sa apelanticom zaključio darovni ugovor. Apelantica navodi da je sa prvotuženim zaključila darovni ugovor nakon što su apelantica i prvotuženi postigli neformalni dogovor oko podjele njihove „očevine“. Apelantica ističe da se pouzdala u sve što je u zemljišnim knjigama upisano, da je stanje u zemljišnim knjigama tačno i potpuno, te smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti stav Ustavnog suda izražen u Odluci o dopustivosti i meritumu AP-666/14. Apelantica ponovo ističe da je prvotuženi raspolagao spornom nekretninom za vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona, za čije vrijeme važenja, kako tvrdi, nije bila potrebna saglasnost bračnog supružnika, te da je Općinski sud retroaktivno primijenio novi Porodični zakon (odredbe čl. 251 i 252. Porodičnog zakona). Apelantica navodi da je u posjed sporne nekretnine ušla prije 30 godina, da je pravo vlasništva stekla i održajem, te da je svoje imovine lišena bez pravnog osnova. Apelantica je istakla i da je prvostepena presuda Općinskog suda neprovodiva, s obzirom da je izvršena promjena upisa prava vlasništva na spornoj nekretnini, odnosno da je apelantica spornu nekretninu poklonila trećem licu.
9. Porodični zakon („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44/89). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni list SR BiH“, broj 21/79), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 264. stav (2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 265.
(1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Posebna forma punomoćja Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog čini sporna nekretnina, te da je darovni ugovor u dijelu u kojem je prvotuženi bez saglasnosti tužiteljice raspolagao imovinom ništav. Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve apelantičine prigovore, a naročito prigovore u vezi sa načelom povjerenja u zemljišne knjige koje apelantica ponavlja i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovakva obrazloženja ne mogu smatrati ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić