Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-195/21 (S. i M. A.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obustava postupka - apelant umro
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-195/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022.godine u predmetu broj AP-195/21, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića i Muamera Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a), člana 58. i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamera Alijagića podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 008339 20 Pžip od 27. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom apelanta Saliha Alijagića protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 008339 20 Pžip od 27. novembra 2020. godine, zbog smrti apelanta.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Alijagić i Muamer Alijagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Josipa Muselimovića i Ane Primorac, advokata iz Mostara, podnijeli su 20. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), broj 62 0 Ps 008339 20 Pžip od 27. novembar 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu (Okružni privredni sud), broj 62 0 Ps 008339 20 Ip od 18. avgusta 2020. godine. Apelanti su, na zahtjev Ustavnog suda za dostavu posebne punomoći za zastupanje te izvoda iz matične knjige umrlih za apelanta Saliha Alijagića (s obzirom na saznanja da je apelant umro), dopunili apelaciju 19. septembra 2022. godine. Uvodne napomene
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 008339 11 Ps od 11. juna 2012. godine, donesenoj po tužbi apelanata protiv tuženih Republike Srpske i Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu tuženi), radi naknade štete (za oduzete mašine i opremu), obavezani su tuženi da apelantima „solidarno isplate iznos od 1.978.200,00KM“, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 008 339 12 Pž od 6. novembra 2012. godine, žalba tuženih je djelimično usvojena, pa je preinačena prvostepena presuda tako što su tuženi obavezani apelantima „solidarno isplatiti iznos od 305.270,00 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. jula 1993. godine do isplate i troškovima postupka u iznosu od 13.898,12 KM. U preostalom dijelu žalba tuženih je odbijena.
4. Apelanti su, 5. juna 2013. godine, Okružnom privrednom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Višeg privrednog suda, pljenidbom novčanih sredstava sa računa izvršenika.
5. Okružni privredni sud je 17. juna 2013. godine je donio Rješenje o izvršenju broj 62 0 Ip 009685 13 Ip kojim je odredio predloženo izvršenje, a rješenjem od 29. jula 2013. godine je odbio prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju.
6. Viši privredni sud je rješenjem broj 62 0 Ip 009685 13 Pž od 26. avgusta 2013. godine uvažio žalbu izvršenika u pobijanom dijelu, rješenje Okružnog privrednog suda u od 29. jula 2013. godine preinačio, tako što je prigovor izvršenika usvojio i preinačio rješenje o izvršenju Okružnog privrednog suda od 17. juna 2013. godine u dijelu koji se odnosi na način izvršenja, tako što je obustavljeno izvršenje na način utvrđen navedenim rješenjem o izvršenju.
7. U daljnjem toku izvršnog postupka, Okružni privredni sud je, postupajući prema rješenju Višeg privrednog suda od 26. avgusta 2013. godine, van ročišta od 2. septembra 2013. godine donio Rješenje broj 62 0 Ip 009685 13 Ip kojim se oglasio apsolutno nenadležnim, pa je obustavio sporno izvršenje i ukinuo sve izvršne radnje. Utvrđeno je da će nakon pravosnažnosti tog rješenja, prijedlog za izvršenje i izvršne odluke dostaviti Vladi Republike Srpske – Ministarstvu finansija Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvu), na daljnji postupak, radi isplate duga prema odredbama Zakona o unutrašnjem dugu RS („Službeni glasnik RS“, broj 1/12, 28/13 i 59/13, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu).
8. Apelanti su protiv presude Višeg privrednog suda izajavili reviziju i dopunu revizije, koje su odbijene Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 008339 13 Rev od 4. decembra 2014. godine. Protiv ove presude, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu.
9. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1180/15 od 31. januara 2019. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisu.ba), usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda. Predmet je vraćen Vrhovnom sudu radi donošenja nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Odlučujući u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 62 0 Ps 008339 19 Rev 2 od 23. aprila 2019. godine usvojio reviziju i dopunu revizije apelanata, ukinuo presudu Višeg privrednog suda od 6. novembra 2012. godine (vidi, tačka 3. ove odluke) i predmet je vratio tom sudu na ponovno suđenje.
11. Uvidom u sistem za upravljanje predmetima (CMS sistem) utvrđeno je da je Viši privredni sud, Rješenjem broj 62 0 Ps 008339 19 Pž 2 od 12. novembra 2019. godine, žalbu tuženih uvažio, presudu Okružnog privrednog suda od 11. juna 2012. godine (vidi, tačka 2. ove odluke) ukinuo u pobijanom dijelu kojim su tuženi solidarno obavezani da [apelantima] na ime naknade materijalne štete isplate iznos iznad 305.270,00 KM do iznosa od 1.978.200,00 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. jula 1993. godine do isplate i u tom dijelu predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno: „[...] obzirom da tuženi nisu izjavljivali reviziju protiv drugostepene presude [...] od 6.11.2012. godine tako da je pravosnažno dosuđen iznos od 305.270,00 KM iz drugostepene presude i ostalo je da se u ponovnom postupku pred drugostepenim sudom ispita pravilnost prvostepene presude u dosuđujućem nepravosnažnom dijelu“.
Osporena rješenja donesena u izvršnom postupku
12. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su apelanti 31. jula 2020. godine podnijeli prijedlog za izvršenje rješenja Višeg privrednog suda od 12. novembra 2019. godine protiv tuženih kao izvršenika. Apelanti su tražili da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava izvršenika „radi naplate iznosa od 305.270,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom .
13. Okružni privredni sud je Rješenjem broj 62 0 Ps 008339 20 Ip od 18. avgusta 2020. godine odbacio ovaj prijedlog za izvršenje, ukazujući da je u istoj pravnoj stvari već odlučeno rješenjem tog suda od 2. septembra 2013. godine, koje je dostavljeno na provođenje i izvršenje Ministarstvu, primjenom Zakona o unutrašnjem dugu. Naime, Okružni privredni sud je naveo da je u postupku prethodnog ispitivanja podnesenog prijedloga za izvršenje utvrđeno da se taj sud, rješenjem od 2. septembra 2013. godine oglasio apsolutno nenadležnim, da je ukinuo izvršne radnje i da je odluke dostavio na provođenje Ministarstvu, pri čemu je, kako ističe, u potpunosti postupio po rješenju Višeg privrednog suda od 26. avgusta 2013. godine (vidi, tačka 7. ove odluke). Okružni privredni sud je istakao da se radi o istim novčanim iznosima sadržanim u prijedlogu za izvršenje koji su u zakonskoj proceduri dostavljeni na izvršenje i provođenje Ministarstvu. Stoga je odbacio prijedlog apelanata, pozivajući se na načelo „ne dva puta o istoj stvari“. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 12. st. (2) i (3) Zakona o unutrašnjem dugu. Naveo je da je stavom 2. navedenog člana propisano: „Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona“. Osim toga je ukazao da se navedeni zakon primjenjuje kao lex posterior i kao lex specijalis zakon i da kao takav ima prioritet nad primjenom Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
14. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 008339 20 Pžip od 27. novembra 2020. godine žalba apelanata je odbijena i rješenje Okružnog privrednog suda od 18. avgusta 2020. godine potvrđeno. Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda te ih u potpunosti prihvatio. Ukazao je da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, te da takvo obrazloženje prihvata i taj sud. Smatra da se u rješenju Višeg privrednog suda od 12. novembra 2019. godine „radi o istim novčanim iznosima“ kao i u rješenju od 26. avgusta 2013. godine. Također je istakao da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o unutrašnjem dugu kada je odbacio prijedlog apelanata uz obrazloženje da je o istoj pravnoj stvari odlučeno navedenim rješenjem.
Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom predmetu odnosi na pogrešnu i proizvoljnu primjenu odredbi Zakona o unutrašnjem dugu. Također smatraju da su sudovi osporenim rješenjima propustili primijeniti ZIP. Osim toga ističu da je izvršna isprava na temelju koje je pokrenut izvršni postupak donesena 2019. godine, pa ukazuju da je Zakon o unutrašnjem dugu izmijenjen na način što je dodat član 14a, kojim je propisano da se obaveze tužene po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava izmiruju u gotovini, a samo u iznimnim okolnostima u obveznicama i to ako osoba kojoj je priznato pravo pravomoćnom sudskom presudom na to pristaje, tj. da svoju izričitu saglasnost. Dalje su ukazali da su u izvršnom postupku onemogućeni u izvršenju pravomoćne i izvršne sudske odluke, Rješenja Višeg privrednog suda od 12. novembra 2019. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava za koji smatraju da nije u skladu sa Ustavom RS-a i Evropskom konvencijom.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnoga suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu /apelaciji kada je u toku postupka:
(c) apelant umro[...] a)Dopustivost u odnosu na apelanta Muamera Alijagića
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud primjećuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, točka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na odredbu člana 12. stav 2. i 3. Zakona o unutrašnjem dugu, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge zašto su odbacili prijedlog apelanata od 31. jula 2020. godine za izvršenje na osnovu rješenja Višeg privrednog suda od 12. novembra 2019. godine, kao izvršne isprave. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo tim prije što iz izreke navedenog rješenja nesporno proizlazi da u parničnom postupku koji je uslijedio nakon donošenja odluke Ustavnog suda, presuda Višeg privrednog suda od 6. novembra 2012. godine zapravo nije mijenjana zbog toga što nije osporena revizijom. S obzirom na to, proizlazi da se i u postupku izvršenja okončanom rješenjem od 2. septembra 2013. godine, kojim se sud oglasio nenadležnim i predmet dostavio Ministarstvu na daljnji postupak, i u postupku okončanom rješenjem koje je predmet ove apelacije, radi o istoj izvršnoj ispravi, odnosno potraživanju istog iznosa.
20. Ustavni sud također ukazuje da je, razmatrajući apelaciju istih apelanata u drugom izvršnom postupku, na osnovu drugih odluka koje su proistekle iz istog parničnog postupka (u vezi sa naknadom štete za oduzeti repromaterijal), već ispitao navode apelanata u vezi sa primjenom Zakona o unutrašnjem dugu (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-1689/19 od 16. jula 2021. godine, tač. 34. i 35., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci, u vezi sa primjenom navedenog zakona, ukazao na stav Evropskog suda izražen u predmetu Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine (Odluka o brisanju od 6. aprila 2017. godine) da su planom izmirenja od 15. septembra 2016. godine implementirane generalne mjere naznačene u ranijim presudama o istom pitanju i to sukladno Evropskoj konvenciji. Dalje, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, zbog čega zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisani pravni lijek (žalbu u izvršnom postupku). Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovih prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na apelanta Saliha Alijagića
24. Ustavni sud zapaža da su apelantovi punomoćnici, na zahtjev Ustavnog suda od 19. septembra 2022. godine dopunili apelaciju dostavom smrtnog lista Matičnog ureda Dubrovnik, Republika Hrvatska od 13. septembra 2022. godine, u kojem je konstatirano da je apelant Salih Alijagić umro 5. avgusta 2021. godine. Nadalje, iz dostavljenog Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku od 9. novembra 2021. godine proizlazi da su za apelantove zakonske nasljednike proglašeni sin Amir Alijagić i kćerke Amira Alijagić i Alida Alijagić. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisano da će Ustavni sud, ako apelant umre u toku postupka, nastaviti postupak ako nasljednik, [...] u roku od 30 dana od dana smrti [...], podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Međutim, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da zakonski nasljednici apelanta Saliha Alijagića nisu u propisanom roku obavijestili Ustavni sud da preuzimaju nastavak postupka. S obzirom na to, Ustavni sud je u smislu člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, u odnosu na apelanta Saliha Alijagića, obustavio postupak.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno prema kojoj će se obustaviti postupak, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić